Moj Mostaru, po mirisu behara i okusu čemerike!

tačno.net
Autor 10.6.2014. u 10:23

Moj Mostaru, po mirisu behara i okusu čemerike!

U ovim  današnim  sumornim i tegobnim  vremenima, posebno u ovome predizbornome periodu,  svakodnevne priče o Mostaru  slične kao jaje jajetu, dosadne su i lažne sa puno demagogije, prozaičnoga patriotizma i nerealnih prikaza i još manje istinitih dobrih očekivanja. Zašto je to tako!

Piše: Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el. / građanin Mostara /

Prije svega govoriti o gradu Mostaru sa aspekta svih pozicija i sveukupnoga društvenoga stanja i realnih i mogućih domena, mogu samo zaista meritorne osobe, istinski neposredni sudionici svih događanja od 9o-tih godina  do današnjih dana, njegovi građani i istinski zaljubljenici ovoga grada.

Po staroj narodnoj: „Ako laže koza, ne laže rog„ upravo se i može odnositi neposredno na moju malenkost, iznesene lične  stavove i poglede na sveukupnost situacije u gradu i oko njega, sa pozicije građanina koji nije rođeni Mostarac, recimo sugrađanin koji je došao u ovaj grad daleke 1970. godine, koji objektivno posmatra sve stvari sa strane. Sve dane ratne agresije sam  proveo u ovome gradu i  aktivni sam  sudionik u privrednom i političkom djelovanju u ovome gradu. Imajući u vidu,a to su neosporne činjenice da sam kao nezavisni vijećnik iz reda srpskoga naroda  u Gradskome vijeću grada Mostara djelovao u dva mandata, odmah poslije Dejtona i prvih izbora, a zatim u periodu 2000-2004. godine u funkciji Predsjednika / podpredsjednika Gradskoga vijeća, siguran sam da mnogo toga konkretnoga i istinitoga mogu reći u ovome gradu.

Činjenice ukazuju da postoji bezbroj raznih epizoda, koje karakterišu naša ponašanja, događanja i veoma uticajni faktori za sudbinom ovoga grada u segmentu međusobnih odnosa njegovih građana i naroda, kao i posmatranju i definisanju mnogih elemenata koji su uticali na stvaranjem „grada slučaja„ a ne i normalnoga grada, kao i mnogih drugih naših gradova u zemlji, a što su želje i očekivanja  i njegovih građana. Šta je to istina u svemu ovome! Iako u startu mnogi i tvrde da ne postoji i samo jedna istina, što ja lično i apsolutno ne želim nikome niti jednom svojom riječju ili stavom osporavati to pravo ili tvrdnju, ali ipak skromno i meritorno iznosim svoju istinu, makar to bilo i sa pozicije navedene koze, koja je sačuvala svoje rogove.

U današnjem svjetlu upornih i kontinuiranih akorda na iste i otrcane melodije po utabanim notama o  „jedinstvenome„  gradu Mostaru, gdje zaista i mnogi naši građani a još manje njihovi glasnogovornici ne  znaju pravo značenje toga jedinstvenoga grada Mostara, zato i  vrijedi  napomenuti sljedeće: grad Mostar se može smatrati jedinstvenim gradom samo i isključivo po jednakim pravima ili ravnopravnosti svih njegovih građana i naroda koji u njemu žive. Da li je on takav ili nije, pitanje je za odgovor koji već dugo iščekujemo.

Kobna je greška iz naše prošlosti, ako mnogi i smatraju da je grad jedinstven ukidanjem i opština koje je definisao i Košnikov statut, ili jedinstvenost grada posmatraju po Ustavnom Federalnom tumačenju ili po procjenama  ili željama o ustroju dvije, tri ili koliko god hoće opština. Dakle, grad Mostar može biti jedinstven samo po jednom i jedinom, potrebnom i dovoljnom uslovu, ravnopravnosti ili jednakopravnosti građana i naroda. Sasvim se nameće i drugo pitanje administrativnoga ustrojstva ovoga grada i zaista se može postaviti pitanje optimalnoga rješenja ovoga ustroja. Međutim, odmah se mora postaviti pitanje šta smo to zaista i konkretno od Dejtona do danas uradili u cilju rješenja i prvoga i drugoga pitanja i koje smo nametnuli prave odgvore!

Istina je u činjenici da je Visoki predstavnik, gospodin Pady Ešdaun, rekao bih onako „revolveraški„ nastupio i nametnuo novi Statut ovome gradu godine 2003. Pompezno, sa lažnim trubama i sirenama kao pravi vatrogasac, krenuo je sa svojim nastupima ka formiranju „jedinstveno„ podjeljenoga grada Mostara.

„Nova varijanta, koju je, na tragu lažnog optimizma u pogledu brzine integracija, uz emotivne proglase, jumbo plakate, slikanja s građanima i vatrogascima i grmljavinu medijske podrške, nametnuo Paddy Ashdown, tadašnji visoki predstavnik, pokazala se još neefikasnijom, ne samo u pogledu integracija, nego i u pogledu osiguranja nacionalne ravnopravnosti. Mnoga zbivanja davala su za pravo bošnjačkoj strani, koja je otvoreno upozoravala da je promjena Statuta Grada Mostara prikriveni koncept projektiranja Mostara kao “hrvatskog stolnog grada”/ citat novinara E.R. /.

Možda će mi neki od čitalaca i zamjeriti malo da sam i suviše grubo kvalificirao ove poteze Visokoga predstavnika, ali se moram osvrnuti na činjenicu da sam u to vrijeme i bio čelnik Gradskoga vijeća, pa da se odmah ne bi neko od građana/ čitalaca zapitao šta smo to mi vijećnici i ja kao čelnik radili i poduzimali u smislu Statutarnih rješenja i odredbi. Teško se i moglo razgovarati sa gospodinom Ešdaunom, jer po sistemu uzmi ili ostavi sve ono što ti isti nudi, nije način i metod iznalaženja kompromisnih riješenja. Drugo, treba znati da je isti imao više povjerenja u svoga „folksdojčera„ gospodina Vinterštajna, nego u našu domaću komisiju koju smo formirali za izradu ovoga Statuta.

Ešdaunov Statut je bio klasičan primjer ovoga moćnika, u ulozi Visokoga predstavnika, jer je bilo teško sa njim razgovarati i dogovarati i nažalost  isti  je smatrao da je njegova riječ važnija od Ustava zemlje, koji je možda više mislio kako da plasira svoja enormna primanja bez poreza, PDV-a i drugih dažbina u neku vikendicu na Jablaničkom jezeru i kako bi je docnije unovčio i na taj način oprao svoj „teško„ zarađeni novac.

Malo radi dikresije, iako sam česti kritičar metoda odnosa i ponašanja Milorada Dodika, u ovakvim prilikama i pomislim da je isti u pravu kada iznosi svoja mišljenja o nepotrebnome postojanju i djelovanju Visokoga predstavnika u našoj zemlji, vjerujući lično i u tu konstataciju posmatranja načina nekorištenja Bonskih ovlasti i sadašnjega Visokoga predstavnika, gospodina Incka, koji je više glumac nego izvršilac svoje uloge, ali opet za „male„ pare.

Vraćam se opet na teren, koji mi upravo dobro godi jer sam  učestvovao u sadnji, zalijevanju i održavanju svake njegove travke, rečeno žargonom sportista u ovome pred Brazilskome periodu.

S obzirom da sam možda i jedan od posljednjih „srpskih mohikanaca„odnosno građanin iz reda srpske nacionalnosti, koji je izvršavao funkciju predsjednika Gradskoga vijeća, na osnovu današnje aktuelne situacije, aktivnosti i rasprava u vezi Statuta grada i njegovoga ustroja, moram ukazati i na konkretne činjenice. Svakodnevno smo očevici i slušaoci i gledaoci, mnogih susreta i rasprava između stranaka HDZ-a i SDA –a sa međunarodnim faktorima, u cilju iznalaženja rješenja  grada Mostara. Što bi rekli moji Bosanci, „ašićare„ se zanemaruje i treći konstutivni narod, što nam u startu ukazuje da nema niti riječi o jedinstvenome gradu, a stalno se trubi i pjevuši ista pjesma, koju već ni vrapci na granama ovoga grada ne žele ponavljati, da grad Mostar nije samo grad Bošnjaka i Hrvata, već i Srba i ostalih građana koji u njemu žive.

Uz svako uvažavanje i poštovanje, kao i veliku zahvalnost Amerikancima i njihovim državljanima, na svim poduzetim mjerama, pomoći i nastojanjima da nam pomognu u svakoj našoj neprijatnoj situaciji, ali moram lično i priznati, evo uz česte posjete i gospode Wassera i Hilla, ovome gradu i njihovim izjavama koje sam saslušao putem medija, ne mogu se suzdržati a da im se mnogo toga ne zamjeri. Oni dobro znaju, u to sam siguran uz pomoć saznanja i djelovanja njihovih obavještajnih službi, možda i više od nas svih sve o Mostaru i dešavanjima u njemu, o sudbinama njegovih građana i našoj brojnoj dijaspori, o određenim tenzijama i namjerama određenih za dominacijom, diskriminacijom i majorizacijom i mnogim drugim negativnostima, ali nam šalju samo diplomatske „otrcane„ poruke, jer ne žele da iznose realne činjenice i podatke. Drugim riječima, kao i neki drugi međunarodni faktori u posjetama Mostaru, prije nas samih žele nam servirati na naše trpeze „neviđeno ili prevaziđeno„ bratstvo i jedinstvo, zanemarujući činjenice da je još uvijek u ovome gradu na djelu nezaborav o dešavanjima iz nedavne prošlosti, da jeste individualna odgovornost svih zločinaca ali su nam ostali još nesagledivi recidivi kolektivne mržnje među narodima, kao i recidivi veoma izraženi u postojanju i djelovanju neofašizma, a primjera je bezbroj.

“Da ovakve kvalifikacije nisu bile bez osnove potvrđuje masa činjenica. Mada se na čelu Mostara nalazi već osam godina, gradonačelniku Ljubi Bešliću još nije palo na pamet da ujedinjuje gradska preduzeća, da Gradski stadion otvori za sve sportiste Mostara, da, ako ništa drugo, barem promijeni nazive ulica s neprimjerenim nazivima. Uz sve to, zahvaljujući pozicijama, odnosno svojevrsnom monopolu na urbanizam u Gradskoj upravi, u zapadnom dijelu grada izgrađen je niz kapitalnih objekata bez donošenja prostornog plana, dok je istočni dio grada pretrpio tek građevinske preinake.“ / citat E.R. novinar /

Normalno se postavlja pitanje i navedenim  američkim  diplomatama  iz ambasade SAD i OHR-a , kada dolaze i vode razgovore u Mostaru i njegovoj sudbini, zar su samo dvije stranke HDZ i SDA zadužene i odgovorne i privilegovane sa svojim učešćem i razgovorima. Mora se postaviti i pitanje, recimo diplomata Wasser zvanično izjavljuje da u Mostaru neće biti nikakve rotacije, recimo za gradonačelnika i sva druga funkcionalna mjesta, šta je on mislio gdje se nalazi i šta to oni trebaju da riješe u ovakvoj multinacionalnoj sredini. Dakle, ovakvih i sličnih gafova ovih uvaženih diplomata je mnogo, iziskuju i vrijeme i prostor za citiranjem, ali će i to po potrebi naći svoje sadržaje u javnom prezentiranju.

Jedan od uvaženih čelnika Bošnjaka, gospodin Bakir Izetbegović izjavljuje: „Mostar je grad slučaj, a HDZ i SDA su ga podijelile, te Bošnjaci jednostavno ne mogu prihvatiti princip jedan čovjek, jedan glas u Mostaru„.

Kao građanin ovoga grada, neposredni sudionik i očevidac svih događanja u njemu, sa pozicije građanina iz redova srpske nacionalnosti, moje opservacije, mišljenje i neki konkretni zaključci možda se i mogu donekle i razlikovati i od drugih više želja, ali ne i realnih činjenica naše stvarnosti. Moji sunarodnjaci su u znatno većem broju, nastankom i u toku prve agresije sa istoka od naših isto tako sunarodnjaka, napustili su ovaj grad, rekao bih prije svega dobrim poznavanjem istorijskih događanja iz rata 1941-1945, te tadašnjih posljedica od strane neprijateljskih snaga, posebno Ustaških najezdi, ubistava i uništenja svega srpskoga na ovim prostorima. Drugo, a i to su činjenice da su se mnogi odmah i povinovali raznim pamfletima, ideološkim porukama i doktrinama postojećih memoranduma i Vožda i raznih mentora, docnije i dokazanih agresorskih elemenata, čime se pozabavio i međunarodni sud u Hagu.

Za moje poštovane komšije Bošnjake, u istoriji ovoga grada i njihovoj istoriji, ma ko je pisao ostaće crnim slovima ispisan datum 09. maj 1993. godine. Šta je i kako je bilo i šta se sve dešavalo ovoga dana i svih narednih dana i cijeloga perioda, ovom prilikom nemam namjeru elaborirati jer je već mnogo toga rečeno i napisano, a i biće prilike o tome i sve doreći i napisati za istoriju, jer istoriju pišu živi. Jednom riječju, toga dana, kako to napisa naš ugledni građanin i Univerzitetski profesor, inače u naselju DUM i moj susjed, gospodin Roko Markovina, „09. maja 1993. godine moji susjedi  Hrvati, udariše nož u leđa svojim komšijama„. Ovim je ako ne sve, ali mnogo toga rečeno, a posljedice i refleksija ovakvoga stanja, razmišljanja, odnosa i ponašanja u ovome gradu ima i svoju uzročno – posljedičnu vezu. Sva naredna događanja i ponašanja, ne samo u doba agresije i sa zapada, već i iz postdejtonskoga perioda, kada je u pitanju diskriminacija, dominacija i majorizacija na svakome koraku, na radnome mjestu u institucijama vlasti i u cjelome gradu Mostaru, sa velikim strahom  unosi ogromnu bojažljivost, nepovjerenje i uostalom sva neprijatna prisjećanja na sve moguće što bi se nešto slično i ponovilo u našem sutrašnjem „jedinstveno„ podjeljenom gradu Mostaru.

Najobičnija je farsa, cinizam, lukavstvo i zle pomisli, ne priznati sva ova dešavanja i pogrešne poteze koji su se vukli u ovome gradu, bez i malo stida ili srama vršiti upoređenja ovoga grada, što ga i karakteriše gradom „slučaja„ sa bilo kojim drugim gradom u Bosni i Hercegovini i tamo negdje tražiti neki svoj lažni alibi. Naša Srebrenica je zlikovački  slučaj mojih sunarodnjaka planetarnih razmjera, bilo bi totalno neumjesno i bilo koji grad dovoditi u njihovu ravan, ali ako je a jeste i Vukovar veliki stradalnik, samo od srpskoga agresora, te je danas i „ćirilica„ nepoželjna u tome gradu, ipak se nama građanima Mostara i dalje nameću nacistička imena ulica, te nema niti malo dobre volje od naših susjeda da se oslobode toga balasta i mnogo toga sličnoga, što se i očekuje od naših susjeda, a neka Hag definiše i osudi ujedinjeni zločinački poduhvat, prema svojim saznanjima i paragrafima…

Zato svi domaći i međunarodni faktori, koji dolaze u ovaj grad sa iskrenim i dobrim namjerama, u cilju iznalaženja sveobuhvatnoga i dobroga rješenja za svrstavanjem Mostara u red normalnih i otvorenih gradova, po svim svjetskim važećim aršinima, neka daju svoj doprinos za izgradnju povjerenja, što bi lakše dovelo i do konačnoga pomirenja među narodima, čime bi se lakše otklonile i sve sumnje i strahovanja u našu budućnost. Istina je, da se još uvijek ne možemo pohvaliti i sa „pravnom„ državom, čiji bi nam svi Statutarni, Zakonski pa i Ustavni elemnti grantovali apsolutno poštovanje i primjenu svih mogućih mehanizama za deklarisane principe naše ravnopravnosti u ovome gradu, da se ne kaže i na svakome pedlju naše zemlje Bosne i Hercegovine,  jer naš stari i pametni narod kaže: „Koga su zmije ujedale i guštera se plaši„ !

Treće, veoma karakteristično, što bi naši stari rekli: „Tuđi nokti, svrab ne češu„ što bi značilo da stranci ne mogu iznalaziti prava rješenja za naše domaće potrebe i bez naše saglasnosti.

Ne smijemo živjeti u zabludama uvjerenja i obećanja da će ovaj novi Statut osigurati prije svega punu nacionalnu ravnopravnost, što bi bila i temeljna odrednica jedinstvenoga grada. Ostale su na djelu dvojne funkcije institucija gradskoga društvenoga i institucionalnoga života i djelovanja, što niko ne može osporiti, da je u većini ostala dvojnost i dvojnost, primjera je mnogo za nabrajanje što je u više prilika istaknuto i ukazano.

„Dovoljno je podsjetiti da su u vrijeme blokade izbora gradonačelnika, obje ključne funkcije obavljali Hrvati – Ljubo Bešlić u tzv. tehničkom mandatu, dok je predsjednik Gradskog vijeća bio Danijel Vidović – i ta lakrdija je trajala punih 13 mjeseci„ / citiram novinar Enes Ratkušić/

tačno.net
Autor 10.6.2014. u 10:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija