Mostar i okolo Mostara

Povezani članci

• Nermin Bise piše hronologiju besčašća: Nasilje prema Veležu je uvod u rušenje saveza i reprezentacije
• Iz štampe izašla knjiga Salke Šarića “Baba Beširova mahala u Mostaru – Arhiviranje uspomena”
• Otvorena biračka mjesta: Mostarci nakon 12 godina biraju lokalnu vlast
• Saga o vrljičuljcima
• U ovom tjednu još dvije predstave na Maloj sceni HNK Mostar
• GRANDIOZNI NAZADAK: Počasni doktorat Dragana Čovića

Današnji Mostar je još uvijek podijeljeni grad, u kome Hrvati većinski žive u zapadnom njegovom dijelu i Bošnjaci nešto malo brojniji radi agresorskih etničkih čistki su u istočnom dijelu grada.

Međunarodna zajednica od Dejtona do današnjih dana ma koliko utrošila stotina miliona nepovratnih finansijskih sredstava u dolarima i ma koliko kroz razno razne sporazume (bilo ih je preko 30 između dvije strane) ulagala je i svoj politički kapital, posredujući u nastojanju da ujedini grad kao jedinstvenu cjelinu, sa svim zajedničkim institucijama, po mjeri i želji njegovih građana, ali sve uzalud, te za neupućene se postavlja i pitanje zašto nije uspjela u ovome!

Malo je naših upućenih, odvažnih, mudrih i pametnih građana, a iznad svega hrabrih, o političarima da i ne govorimo, koji su bili u stanju otvoreno i iskreno, po starinskoj narodnoj reći: „Bobu da je Bob, a Popu da je Pop„. Možda sam i jedan od rijetkih, ne i jedinih koji je to blagovremeno i javno iskazao svoja osjećanja prema agresorima i sa istoka i sa zapada, a posebno u ovome slučaju i današnjem stanju grada Mostara, koji je istinski i neoborivo dokazano „grad slučaj„ i razlozi svih naših neuspjeha su veoma jednostavni i slijepcima vidljivi, jer je činjenica da je sve prethodne međusobne sporazume, prekršila upravo jedna i jedina agresorska stranka HDZ, kao nacionalistička, uvijek željna majorizacije, diskriminacije po nacionalnoj osnovi i svojih recidiva agresorskih prohtjeva prema već viđenom scenariju sa ovih prostora.

Upravo je u kontinuitetu i međunarodna zajednica imala i veliki neuspjeh u Mostaru upravo zato što se uvijek jednostrano oslanjala u realizaciji sporazuma na htjenje i volju HDZ-a, a ista je vječno i u kontinuitetu, veoma perfidno i lukavo izvrgavala sve dogovore i sporazume. Niti sama međunarodna zajednica nikada nije bila svjesna niti razumna da je nemoguće od agresora očekivati neka mirovna i prihvatljiva riješenja. Umjesto da spozna sve ove opstrukcije, nacionalizam i separtizam od strane HDZ-a, često je međunarodna zajednica podjednako okrivljavala i drugu stranu što je svakako bilo neko dodvoravanje i činilo liniju manjega otpora.

S obzirom da moje lično neposredno prisustvo i ulogu izabranog vijećnika u dva saziva Gradskog vijeća i kao njegov čelnik u periodu 2000. do 2004. godine, kada je i „brzometni revolveraš ili kauboj„ gospodin Pady Ešdaun na takav nedemokratski način i pored nas živih i izabranih vijećnika, jednostavno jednoga dana nametnuo riješenje nekog svoga Statuta, uz slikovit koloritni prikaz za malu djecu, okupivši vatrogasce u njihovim uniformama, valjda predosjećajući da su nam oni i istinski nužni u gašenju požara sa Statutarnim  paragrafima, koji su se mogli pojaviti samo u našoj surogat stvarnosti i realnosti kratkovidne te iste medjunarodne zajednice.

Od Ženevskoga sporazuma 1994. godine HDZ je permanentno sprečavao svojim opstrukcijama svaki dogovor i napredak, koristeći pri tome svoje lukave već isprobane metode uz isticanjem i svojih pritajenih ali očitih i nama građanima znanih njihovih Herceg Bosna prohtjeva i zahtjeva. Niti pojava Evropske unije da upravlja Mostarom, niti bilo koji slijedeći memorandumi o razumijevanju (Ženeva 1994. god.) Mostara, kao i Prelazni Statut grada Mostara (februar 1996. godine), nije nam omogućio normalno stvaranje. jedinstvenog multietničkoga grada.

Gospodin Hans Košnik, prvi administrator Evropske unije za Mostar je 07. februara 1996. godine donio i dekret o administrativnom planu za Mostar sa naznačenim geografskim prostorom za tri hrvatske, tri bošnjačke opštine, kao i Centralnom zonom ili distriktom, što je bio i neki kompromisni prijedlog stranaka HDZ-a i SDA. Ograničeni prostor Centralne zone po Košniku, izazvao je buru reakcija od strane HDZ-a, neprimjerenih demonstracija i nasilničkih ispada protiv gospodina Košnika, što je izazvalo i hitnu reakciju EU i sazivanje hitnog samita u Rimu, radi sačinjavanja sporazuma koji je potpisan 18. februara 1996. godine. Bitno je naglasiti da je i ovoga puta Evropska unija popustila pod pritiskom HDZ-a, znatno je smanjen prostor i veličina ove Centralne zone, čime je sasvim jasno uz prethodne dogovore i sporazume Evropska unija ovim narušila i svoj kredibilitet u Mostaru, čime je okrenula svoj ćurak bez podrške gospodinu Košniku, koji je veoma brzo i napustio svoju ulogu u ovome gradu.

Mi znani, upućeni i živi svjedoci svih ovih događanja, možemo i biti meritorni svjedoci i tumači svih posljedičnih zbivanja u gradu Mostaru i današnjega stanja bez postojanja Gradskoga vijeća, uz diktaturu i neofašističku podršku i samoga gradonačelnika podivljalim ustaškim recidivima, da napadaju i prebijaju mnoge naše građane, jer im čistokrvna krvna slika nije primjerena njihovim potrebama Bogomhulno je postalo i svaka priča o jedinstvenom gradu o njegovoj multietičnosti i vladavini državnih zakona BiH, a ne i HB.

Za istoriju je da je i pisac ovih redova neposredno veoma dobro osjetio i na svojoj koži svo to značenje i borbu za jedinstveni grad Mostar, što će to Feral Tribune ponajbolje i informisati naše građane o  SEZONI LOVA NA VIJEĆNIKA.

Prvobitno zamišljena Centralna zona trebala je biti i glavno jezgro grada, što svakako danas u nemogućnosti sagledavanja i riješenja ustroja grada bi bilo veoma poučno i privlačno riješenje, da isti bude i ostane i opština Centar grada Mostara. Sa dvije dodatne, sjevernu i južnu opštinu, bilo bi sasvim jednostavno i prihvatljivo rješenje. Dakle, ove tri opštine određene poprečno po nekim linijama (nikako uzduž Neretve ) ni u kome slučaju ne bi dijelile grad, kako to mnogi tumače i fantaziraju poradi svojih neznanja. Grad bi bio zajednički i jedinstven svih njegovih građana, sa određenim zajedničkim institucijama i njihovim nadležnostima. Ovo bi bio pravi grad Mostar, kakvi su i Sarajevo, Beograd, Zagreb i mnogi drugi i niko ne bi mogao reći da je podjeljen grad.

Međutim, suština je upravo u stvaranju grada ravnopravnih svih njegovih građana i naroda, što bi bio i sastavni dio mehanizma Statutarnih odredbi, po kojima bi se uvažavao određeni broj vijećnika u Gradskom vijeću, izglasavanje bitnih i vitalnih rješenja samo konsenzusom, a drugi pitanja sa nadpolovičnom većinom. Isto tako, trebao bi se usvojiti i princip rotacije svih važnijih funkcija i pozicija njihovih kadrovskih riješenja po nacionalnom ključu, od Gradonačelnika, čelnika Gradskog vijeća i  drugih rukovodnih struktura.

Kada budemo dorasli i sasvim sazreli umno i trezveno da razmišljamo o našoj građanskoj državi, tada bi se i u našem Mostaru moglo usvojiti princip „jedan građanin, jedan glas„ i nikakvih dilema niti problema ne bi bilo. Do tada je pitanje izbornih jedinica, bile one po opštinama ili po mjesnim zajednicama bilo pitanje zajedničke analize, dogovaranja i usvajanja prihvatljivih rješenja.

Međutim i svima treba biti jasno da povratka na staro nema. Nema idola i ideala kojima smo se ponosili i prema njima ljudski odnosili. Nema nikakve majorizacije niti diskriminacije, a maštanje o nekakvom „stolnome gradu„ u Hrvata treba ostati kao misaona imenica od Mostara sve do Pantovčaka.

Sudbinu grada Mostara trebaju odlučiti građani narodi ovoga grada, nikakve sarajevske ili bilo koje druge skupine stranačke, predsjedništva njihova i ponajmanje pojedinci ma iz koga naroda ili nivoa bilo koje institucije, makar to bio i Parlament naše države.

Ponajmanje su nam potrebni hobotnički pipci niti guslara, niti gangaša, niti naših tobože „brižnih„ susjeda sa zapada ili sa istoka. Mostar je ogledalo i rješenje i države nam Bosne i Hercegovine i zato se svi pogledajmo u ovo naše zajedničko ispucalo ogledalce i recimo mu „Ogledalce, ogledalce da li je ovo naš Mostar, multietnički i sa ljubavlju Neretve, behara, cvijeća i našega ponosa i prkosa, zajedničkoga suživota u toleranciji i poštivanju svih različitosti i svih vrijednosti?”.