MOSTARSKI BAŠESKIJA

Povezani članci

• Drago Bojić: Političko zlostavljanje djece
• Elektrolize zamjenimo poljima karanfila
• B-Dance kreće u nove plesne pobjede
• Slika u (krivom) ogledalu
• Semir Drljević Lovac: Demokratija nam je pod embargom, jedini način da se negdje “uplekamo“ su Opšti izbori
• Adnan Žetica: Na rubu pameti II

Piše: Gradimir Gojer

Šemsudin Zlatko Serdarević „Srpsko pravoslavne škole u Mostaru“, Mostar 2012.

Mula Mustafa Bašeskija, sarajevski ljetopisac i kroničar starog Sarajeva, zasigurno ima pandan u našoj suvremenosti. Zlatko Serdarević ispravno je osjetio da suvremeni Mostar, uz sve svoje političke, (ne)kulturne i svekolike druge neuralgije ima nedostatak pisane dokumentacije o svemu onom što je sadašnjost, ali još i više prošlost ovoga drevog grada. Brižan u mjeri goleme požrtvovanosti, akribičan u mjeri koju diktira njegova uzorna novinarsko-publicistička strast, tačan i precizan, što zahtijeva dokumentaristika, koja čini gro njegove svjedočanstvene literature, Zlatko Serdarević podario je i do sada nekoliko zanimljivih dokumentarnih štiva, koja rasvjetljavaju sadašnjost u svjetlu prošlosti Mostara, ali još i više samu tu prošlost!!! Njegova knjiga Srpsko pravoslavne škole u Mostaru nije samo dokument koji se oslanja na respektabilnu literaturu, sa autorima poput Vladimira Ćorovića, Prokopija Ćokorila, dr Jovana Radulovića, Midhata Šamića, Hivzije Hasandedića, Riste Besarovića, Milice Miloradović, Stojana Novakovića, ona je prije svega slika jarkih boja doba u kojem su pravoslavna učilišta i njihov utjecaj bili dominantni u vremenima u kojima nije bilo dostatnog školskog angažmana, a u kojima je manjkavost obrazovnog sustava bila pogubna za budućnost Mostara i Hercegovine. Potencirajući u svojoj knjizi posebno takozvanu školu pod Košćelom Zlatko Serdarević govori o značaju prosvijećivanja mostarskih mladih naraštaja, a ova škola pod Košćelama bila je i ostala simbol jednog mostarskog doba o kojem su nadahnuto zborili i takva pera poput Riste Ivaniševića, Joanikija Pamučine i Ivana Frane Jukića…

Strasni nasljednik Mula Mustafe Bašeskije Zlatko Serdarević nastoji da u svojim tekstovima napravi precizne korelacije između povijesnih epoha, a sama činjenica da on ne poštuje današnju matricu po kojoj svi pišu samo o svojima gromko zbori o jednom pozitivnom incidentu u historiografskoj literaturi, ali i u djelovanju kulturologijskog karaktera ovoga suvremenog bilježnika povijesti grada na Neretvi. Nevelika po obimu knjiga Srpsko pravoslavna škola u Mostaru svoju autentičnost, istinitost i pravdoljubivost dokazuje ne samo citatima značajnih povijesnih autoriteta već i velikim brojem faksimila, fotografija, koje su same po sebi golema rijetkost, ali ova knjiga govori i da je njen autor svijestan koliko je manjkavo bilježenje o značajnim povijesnim i kulturnim činjenicama jednog doba. Poglavlja ove knjige, među kojima ću istaći ono naslovljeno Ženska srpsko pravoslavna škola mostarska, dobro su koncipirana, daju preciznu orijentaciju budućim istraživačima povijesti školstva, pa i kulturnoj povijesti mostrske sredine. Koliko je Serdarević revnostan vidi se po tome što na jednom mjestu u knjizi on donosi čak i imena protagonista školstva – učiteljica i učitelja diljem Hercegovine, a ne samo iz Mostara.

Zlatko Serdarević nije niti približno cijenjen i afirmiran u Mostaru, gradu kojem je zavještao svoje brojne uspješne novinarske, publicističke, kolekcionarske i u najširem smislu kulturološke pothvate.

No, to i nije neka novina u ovim našim krajevima, u kojima je sjećanje na prošlost mnogo slabije izraženo od zaborava te iste prošlosti, a u kojima egoistični pristup: nek komšiji crkne krava, govori o uskosti gledanja ljudi i sredine u kojoj Serdarević stvara.