Povezani članci

• NIKOLA VUČIĆ: „2021 će biti godina protiv toksične muškosti!“
• Predrag Kojović: Deklaracija o Hrvatima u BiH prepreka je dobrosusjedskim odnosima
• Mala scena HNK: „Kajališni sat“
• “Mostarsko jutro” u mome srcu
• Plenumi građana u stalnom zasjedanju, Hoyt i Füle u Sarajevu
• Tomislav Jakić: Čemu Hrvatska zahvaljuje svoje postojanje?

Uvijek kada prilazim mostarskome biseru graditeljstva, znanom i opjevanom simbolu grada „Starom mostu” upozori me ploča i natpis, DA SE NE ZABORAVI!

Upravo ovih dana čitam i gledam na televiziji dvojicu veoma uglednih građana grada Mostara, što je veoma bitno da su visoki intelektualci i građani hrvatske nacionalnosti. Ovo naglašavam sa razlogom, veoma bitnim i karakterističnim za ovaj grad i sva protekla zbivanja u njemu, da jednostavno naši čitaoci ne bi pomislili i posumnjali u moju pristrasnost ili nerealne procjene stanja u gradu.

Uvaženi i cijenjeni advokat Josip Muselimović, nedavno gostujući na televiziji i u intervjuu, koji je vodio naš poznati novinar Memija, ilustrira slučaj odnosa u gradu Mostaru, veoma plastično na slučaju hotela „Neretva” i njegove poslijeratne obnove. Eto primjera, kako kaže gospodin Josip, da je na tenderu za kupovinu hotela učestvovao jedan poznati hrvatski biznismen, koji je na Kuku u Dubrovniku, izgradio 5 novih hotela sa 5 zvijezdica, ali nije mogao dobiti ovaj hotel u gradu Mostaru. Da to je istina, ali cjenjeni advokat je ostao nedorečen i širem gledateljstvu nije pojasnio u „kome grmu leži zec” ili još bolje na sve okolnosti sveukupnih odnosa i suživota u ovome gradu.

Drugi ugledni građanin ovoga grada prof.dr Roko Markovina, upravo u svome intervjuu na brojnim portalima, evocira svoja sjećanja i izmedju ostaloga kaže:

“A moglo je i moralo biti drukčije!” i dalje citiram uvaženoga Profesora:

„Prvi rat“ u Mostaru, osim velikog „urbicida“ i odlaska većeg dijela mostarskih Srba, za Grad nije bio toliko poguban. Nakon ofenzive 16.06. 1992. i protjerivanja tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija, započeli smo obnovu Grada.

„Drugi rat“ u Mostaru, 09.05.1993. nanio je Gradu najviše zla i doveo do velikih zatvaranja, ubijanja, paleži i podjela po nacionalnoj osnovi, koje traju i dan-danas. Mnogi preživjeli pripadnici muslimanskog naroda u Gradu, koji su podnijeli od strane hrvatske nacionalne političke zablude podnijeli velike žrtve i doživjeli velike gubitke, to ne mogu oprostiti. A najgore je što se, u tom duhu, s obje strane odgajaju i njihova djeca. Naravno da se moglo učiniti puno više na planu opstanka jedinstvenog Grada, da se slušao glas razuma.”/ završen citat /

Dakle, činjenice govore da je istinski na naš grad Mostar izvršena dvostruka agresija, sa istoka i sa zapada, pored silnih razaranja, ubistava, progona i zatvaranja naših građana, uglavnom Bošnjaka, izvršene su mnoge pljačke, a ratna diskriminacija je i danas na djelu i u kontinuitetu se provodi, a primjera je bezbroj. Nažalost svi oni koji upravo trebaju ukazati na svoje sulude ideologe i izvršioce, kako bi konačno krenuli nekim novim stazama pomirenja i praštanja, uporno nastoje dokazivati kako ovaj grad Mostar i nije „grad slučaj” i tako ga porede sa ostalim našim gradovima u Federaciji ili Bosni i Hercegovini.

Zato se i vraćam na citiranu i prikazanu ploču u početku teksta DA SE NE ZABORAVI !

Poštovanome advokatu Josipu Muselinoviću bih odgovorio, što i on sam zna ali je možda i bilo bolje prećutati, da „nije zlato sve što sija” odnosno i biznismen Hrvat, nije mogao dobiti ovaj hotel za novac koji je nudio, jer su sjećanja i posljedice na ljudske traume trajne i pogubne. Građanima ovoga grada je poznato, jer su osjetili i na svojoj koži, da neprijatelj vodi svoju agresorsku politiku ili oružjem ili novcem. Od oružja se teško braniti, ali novcem često i pozlaćeno neće biti zlatno.

Dobro i istinito je rekao veliki Roko Markovina, kao Hrvat u ovome gradu što je i bitno, iznoseći činjenično stanje, da je bilo i više razuma moglo bi se govoriti o jedinstvenome gradu Mostaru. Šta danas znači jedinstveni grad, teško ga je definisati, izuzev demagoga, diletanata, profitera, prolaznika i njima sličnih koji daju često i paušalne ocjene i procjene.

Naš ljepotan sa slike, iako je od kamena, teško je podnio svoje rušenje, ali je ipak iznikao u još ljepši spomenik trajnim sjećanjima, ali traumatizirane ljudske duše teško je liječiti i izliječiti od našega posttraumatskoga sindroma. Potrebne su generacije i generacije da odrastaju i da se obrazuju, nikako u dvije škole pod jednim krovom, kojima će istorija omogućiti da spoznsju samo jednu istinu i DA SE NE ZABORAVI!

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić

Mostar, novembar 2013 god.