Zlatko Dizdarević: Mostarski poraz pobjede

Autor/ica 👤tačno.net 21.2.2015. u 16:55

Povezani članci

Foto: šg

U Mostaru je, prvo, zamrznuto ratno stanje. Dejtonom sfušereno tek toliko da se više ne puca. Sve je ostalo bilo nedovršeno. Potom su tu nedovršenost, oslobođenu od pameti, želje i volje onih koji su Dejton smislili, ukrali lokalni fakini, legalno koristeći prazninu u kojoj je jedina linija podjele etnička i vjerska. Svi oni što su izvan tog identiteta, a nekada su bila snaga Mostara, postali su prvo višak a potom i neprijatelji. Mnogi su zato na vrijeme otišli. Ekskluzivno jednoumni postali su dominantna snaga i vlast, podijeljena efikasno na dvije obale. Porušeni mostovi obnovljeni su iz lažno loše savjesti i potrebe novog biznisa, domaćeg i stranog. Na novim obalama pobijedio je “identitetski” interes nemira bez kraja. Vladari na obje strane taj kraj ne žele jer im je nekraj profitabilniji. Oni koji bi ga željeli u ime logike života, dokazano mogućeg i drugačijeg u Mostaru, u ime civilizacije, humanizma, slobode pa i sjećanja, nemaju moći da taj kraj definiraju i dostignu. A i kamenuju ih i zapišavaju na razne načine.

Piše: Zlatko Dizdarević, novilist.hr

Četrnaestog februara navršilo se sedamdeset godina od dana kada su partizani oslobodili Mostar od fašista. U onom ratu u kojem su i Evropa i Amerika odbranile svijet od fašista. Ispostavilo se da je to bilo privremeno. I u Evropi i u Americi, što je druga priča. U Mostaru, i ne samo Mostaru, fašizam je pola stoljeća čekao pa dočekao svoj povratak. Razlika je u tome što su preostali antifašisti uglavnom oni stari, u cijelom gradu, a fašista ima i starih i mnogo više novih. Pored istinskih i zatucanih veterana odraslih na idolopoklonstvu spram “endehazije” ili ljubavi spram “SS Handžar divizije” , sada ima i poprilično onih koji su od fašizma i mržnje napravili prevashodno kurentan biznis. Postoje i oni koji vjerovatno i ne misle da su fašisti, ali tako govore i tako se ponašaju. Mnogi od njih preostale antifašiste otvoreno doživljavaju kao zločince, ili “komuniste” što im je isto, zato jer su oni “onda pobili bez razloga njihove najbliže”. U polovici Mostara neki posebno ističu i – njihove fratre.

Zato, zbog nove mržnje, pravih i fašista profitera, nekadašnjih proslava 14. februara evo već dvadesetak godina nema. Ima samo malih okupljanja, reklo bi se nalik na poluilegalu. Pod zaštitom policije što, k’o biva, ravnopravno štiti mrske oslobodioce i njima bliske, i one koji ih kamenuju kad pokušaju prići ostacima Partizanskog groblja. Onog u svijetu poznatog, “isklesanog” rukom Bogdana Bogdanovića, što su ga potom razvaljivali, palili i u smetljarnik pretvorili fašisti. Novcima Norvežana groblje je obnavljano, pa opet odmah paljeno i razvaljeno. Kažu tamo, neka neko pokuša ponovo, završit će isto. Datum pobjede proskribovan je u kalendaru onih što vladaju gradom kao datum nove okupacije.

ovo su oni koji kamenuju kad oslobodioci pokušaju prići ostacima Partizanskog groblja; foto šg

Minule sedmice bio sam u Mostaru. Najlakše bi bilo da kažem, volio bih da nisam. Tako sam se osjećao. Ipak, da nisam, i dalje bih se zamajavao pukim refleksima koji su, zapravo, nostalgija plus temeljni životni kodovi posisani sa majčinim mlijekom na kojima funkcionišem od rođenja do danas. Taj je odlazak bio i dug ocu, temeljnom Mostarcu, koji mi je jedne sarajevske ratne noći, na nogama, bistar i sasvim svoj, kazao: “Ja sam svoje završio. Nema više Starog mosta, pa zato ni moje prošlosti. Nemam budućnosti jer unuke više neću vidjeti, a geler od granate ispaljene na kuću, usmrtio je violinu koju mi je, u Mostaru, otac poklonio davno, za peti rođendan…”Svirao je čitav život. Umro je sutradan ujutro.

Otišao sam tamo te subote 14. februara, na Dan oslobođenja od svjetskog zla, eto posebno i radi oca i njegovih drugova iz pobjedničke 29. hercegovačke divizije koja je u grad ušla sa istoka, dok su Dalmatinci ulazili sa zapada. Bio je tada prvi komandant grada, nakon oslobođenja. Nikad nije previše pričao o tome, ali znam šta je osjećao. U roditeljskom stanu, na zidu visi njegov amaterski, ali dušom davno naslikan onaj pravi Stari most. U vitrini je decenijama mala crvena zastavica Veleža. Bajević, Marić, Vladić… I Vaha i Baka. Sjećam se da smo nekad prije rata iz Sarajeva našom “škodom” išli u Mostar, na tradicionalni Veležov turnir povodom tog 14. februara. Otac je išao i na proslave na koje su ga zvali tim povodom. Pa nekoliko godina pred rat prestali. Otšutio to bolno, i jednog dana samo kazao jednostavno da tamo više ne ide. “Nakupilo se previše nekih kenja koje sa Mostarom nemaju veze…” Otada, sem prijeke potrebe, samo je prolazio kroz grad. Na putu u Blagaj, malo južnije, gdje imamo kućicu nad Bunom. Noću su se odatle na nebu vidjela svjetla Mostara. Još nekoliko godina prije nego li je puklo, naslućivao je da unaokolo “ništa ne valja, nacionalisti su prvi korak do povratka fašista”.

Minule subote u Mostaru je taj 14. februar, sedamdeseta godišnjica od pobjede, obilježen uz svekoliku šutnju i, činilo mi se, provirivanja iza zavjesa na prozorima. I nešto hrabrih u Pozorištu lutaka. Baš onako kako je jedino moglo u toj realnosti prepoznatljivoj na svakom koraku. U grad je došlo i desetak autobusa iz daljine, čak i iz Slovenije. Ljudi htjeli da na najrazorenijem i najzapišanijem partizanskom, antifašističkom groblju na svijetu, iskažu privrženost svjetskoj ideji koju su u Mostaru organizirano i ciljano proglasili zločinačkom. Starce sa vijencima i cvijećem namijenjenim duhovima u tim ruševinama, nečiji degenerisani plaćenici za džoint ili špricu zasuli su kamenicama. Naručeni kreteni obavili su zadatak kreatora nove mostarske zbilje. A zapravo, nisu ni svjesni da su time priznali, pa i odali počast vječnim duhovima i slobodarskoj ideji, istrajnosti opredjeljenja za koje su se borili. Da nije tako, ne bi se ni naručene kamenice onih miševa imale na koga i na što hitnuti, ma koliko groblje bilo razvaljeno, paljeno i pod zabranom obnove nalozima starih mračnjaka i novih fašista koji od mržnje i sukoba prave sebi posao i zaradu. Ti duhovi golema su muka mostarskim nazovi liderima što na svakednevnoj proizvodnji mržnje “obala” grade svoj naci-terorizam. To čak nije ni ideologija, već isključivo provincijsko siledžijstvo, jad i bijeda što je vječito u strahu od kosmopolitizma, šeretskog duha i svekolike mentalne raspjevanosti nekadašnjeg Mostara. Zato su vlasnici tog jada poslali čak i policajce, da sa rukama u džepovima, za svaki slučaj, nadziru operaciju kamenovanja sjećanja na Mostar koji im je noćna mora. I da se nađu pri ruci kretenima sa kamenjem u rukama i glavama ako neko od pridošlih krene da im odgovori.

Nepotrebno je ponavljati danas ono što je stotinama puta kazano o raznim vidovima nasilja nad Mostarom od rata do danas. Ovih dana u čitavom regionu iole normalni zblanuti su nad internet “hitom” iz serijala “Perspektiva” što ga realizira Radio Slobodna Evropa. Srednjoškolac iz tzv. zapadnog Mostara tu objašnjava zašto nikada nije bio ni na Starom mostu, ni na “lijevoj obali”. Pa kaže da je to “iz straha jer ako ode tamo netko će prepoznati da je Hrvat i upast će u probleme, pa može biti svašta…” I dalje, kako “nekog muslimana koji pređe na desnu obalu može prepoznati po boji kože, tamnijoj, po govoru, kretanju, načinu odjevanja pa i teksturi lica…” Svaka od tih ilustracija tamo više, zapravo, nije iznenađenje. Čak je i perverzno logična. Ustavno i ciljano kriminalno i politički, nametnuti etnos i vjera jesu jedini individualni i osobito kolektivni identitet. Dušu dao za manipulaciju. Taj “identitet” tako postaje mjera, uslov i dokaz pobjede ili poraza u svakodnevnom životu. Zato realnost i jeste nasilno oprana od bilo kakvog humanističkog koncepta, organizacije, izgradnje sistema vrijednosti na kodovima evropske civilizacije. Očekivanje bilo čega drugog u ovako izgrađenoj realnostu i potpuno debiliziranom društvu čije su žrtve i pomenuti školarac ili tamo nepomenuti “partner” sa druge strane, čista je iluzija. Na Univerzitetu Džemal Bijedić na “lijevoj obali”, recimo, sjajnog intelektualca, Mostarca Dragana Markovinu ne primaju na tri puta traženo mjesto profesora istorije za koje je kvalificiran, a Univerzitet drugog nema, mada Markovina nudi da predaje besplatno! Ne valja mu ime i rušio bi koncept kojem je Neretva poslovno-interesana granica. Džema bi iz groba iskočio da može ali ko njega sad šiša, uzelo mu ime da njime manipulišu, a ostalo je u rukama novih “vaspitača”. Drama je uočljivija što je poređenja sa bivšim Gradom više.

Ova priča o Mostaru uopšte nije složena, komplicirana i teška za razumijevanje. Ona ima svoj temelj, početak, namjerno i organizovano traje a može imati predvidiv kraj. To je ili njen poraz, kao onaj prije sedamdeset godina, eventualno bez oružja ili čak sa njim. Ili njena definitivna pobjeda koja će potom nekad, ko zna kad, opet proizvesti novi pokret, gerilu, revoluciju različitih formi. Po globalnoj matrici današnji teror nad malim Mostarom, zapravo, izvodi se i u velikom svijetu, najvećem ako hoćete, tamo sa Ukrajinom, ISIL-om, u Libiji, gdje god se ciljano proizvodi i održava pravi fašizam u funkciji biznis-fašizma. To se od pradavnih vremena zove – Zavadi pa vladaj!

Šta je tu realnost? Jednoumna vladavina na obje strane novog starog mosta može se održavati jedino stalnom proizvodnjom mržnje prema drugoj obali. Mržnja hrani silu. Sistematski, organizirano, u školama, na dva takozvana univerziteta, u medijima. Kakva može biti uređivačka politika portala čije je ime, recimo, “poskok”. Plodovi su im, evo, “prepoznavanje i boje kože, teksture lica, kretnji…” Istovremeno, u Mostaru su i na jednoj i na drugoj strani najveći neprijatelji “izdajice u vlastitim redovima”, oni što se bez obzira na čok fašističkom drilu opiru koliko im egzistencija dozvoljava.

Na Dan Pobjede u Mostaru je na svakom koraku prepoznat poraz. Mržnja se sasvim odomaćila i uživa u jedinstvenom ambijentu u kojem turisti uzdišu a lokalni pobjednici u tom porazu Pobjede uživaju. Zato taj poraz i proizvode na svaki način i bez limita, poslovima koji se slobodno mogu nazvati biznis-fašizmom. Vani to nazivaju demokracijom. U ovakvom Mostaru ni Šantić odavno ne bi mogao opstati. Smiješan bi bio svojim pozivom “ostajte ovdje”, a kockastoj i zelenoj oligarhiji bio bi mrzak iz važnijeg razloga: Ćuj Srbin, a pjeva Emini!

Ko ne vjeruje da je tako, eno neka vidi kako mu grob u Mostaru danas izgleda.