MOSTARSKI, PROHUJALO SA VIHOROM!!!

Povezani članci

• Slavo Kukić: Kolektivno predsjedništvo – kolektivna sramota
• Ne, nije trebao ići
• Vahid Halilhodžić : Velež je otjeran sa svog stadiona
• “PRESUDA…” u humanitarnoj akciji
• JOSIPOVIĆ I MILANOVIĆ trebaju progovoriti o Štefici Galić
• DRAGOCJENOST UPOZORENJA PAPE FRANJE

Naš Mostar, moj grad, voljeni i najljepši ljepotan nekadašnje još ljepše države iz snova. Niti ovaj grad, niti tu državu generacije i generacije ni u svojim mladalačkim snovima neće zadugo moći dosanjati. Svoje roditeljsko i mladalačko gnijezdo ne mogu stvariti u šarolikom ambijentu dijamantske ogrlice, sa njenim bisernim kuglicama poput nekadašnjih  iz sjećanja tako znanih i upečatljivih objekata sa slika, koji su između ostalih i krasili ovaj naš biserni grad.

Piše: Mr Milan Jovičić / bivši vijećnik i čelnik Gradskog vijeća /

Nema više bisernih kuglica, nema našeg grada, nema ni ovih objekata, ali što je još gore,  nema ni njegovih brojnih ljudi, koji su i činile ovaj grad gradom, koji su i stvarali ovakve i slične nam objekte u njemu.

Malo je ostalo ljudi u gradu, koje bi mogli nazvati i njihovim pravim imenom i poredati ih kao ČOVJEK do ČOVJEKA, kao sastavnicu jedne trajne i neponovljive biserne ljudske ogrlice, koja bi opasala i prekrila ovaj grad i u njemu stvarala sve ljepote svoga uma i djela, kao riznicu i gnijezdo, našeg mladalačkog naraštaja i budućih generacija, kao dostojne nasljednike svih tih dobrih ljudi.

Dođoše nam zla vremena, sa nacionalistima i neofašistima, učiniše što su sve ružno i mogli činili, razoriše i naša materijalna dobra i što je još i gore uništiše nam naše plemenite ljudske duše ili  najgore što se kao recidivi i dan danas bave sa našim sudbinama, sa nastojanjima i željama da nam u kontinuitetu osporavaju sve naše vrijednosti u gradu.

Postali smo i ostali dio ove nakaradne surogat  države, zatrovane sredine i zajednice sa još uvijek postojećim tim elementima, bez mogućnosti realizacije i totalne dekontaminacije i stvaranja uslova i ambijenta dostojnog egzistenciji ljudskog bića, u uslovima i ljudskim bićima, kakvi su to nekad bili.

Nalazimo se u jednom zatrovanom prostoru i u tmurnom vremenu, kada nam još uvijek ti razno razni nacionalistički elementi, neofašističke ideologije,  doziraju svoje otrovne  strijelice, uzimaju nam mjere i kroje nam ružičastu sudbinu nemogućeg suživota.

Nije li na djelu u realnosti našeg bitisanja u ovom  gradu i državi, da nam još uvijek i u nekom prividnom miru, odlučuju i nameću rješenja grada Mostara, upravo ti isti recidivi nakaradnih agresorskih ideologija i sa istoka i sa zapada.

Ako nam zaista status i sudbina i zavisi od parlamentarnih odluka i ruku tih jarana gangaša i guslara,  „gangaša – čovićevaca„ i tih „guslara – dodikovaca„ a ne od želja i htijenja naših građana ovog grada, kome onda treba ovaj grad i kakav je to zajednički harmoničan život i odnosi njegovih građana u njemu trebaju izgledati. Po onoj starinskoj narodnoj „ko sa đavolima tikve sadi, od glavu će  mu udarati„. Nije ni čudno, da mi neki moji prijatelji i govore, moramo to naš Milane sada tako i činiti, samo da riješimo sudbinu našeg grada?

Možda i dalje po mjeri ili duhu slavopojki, licemjernih i demagoških, stranih turista u ovom gradu, koji  na sate provedene u gradu sve je lijepo poput cvijeća i slatko kao med, uz njihove sokove ili vodu u flašicama  ispod sopstvenih miški, ali uz obilate trpeze Međugorskih privatnih hotela i restorana. Zato i nama u ovom prekrasnom turističkom gradu, sa preko milion turista, zjape prazni mnogi ugostiteljski objekti u centralnoj jezgri grada, jer smo istinski zasićeni tim slavopojkama sadržanim u politikantskim odnosima i naših susjeda i međunarodne zajednice, koju ne intresuje što je „spolja gladac a unutra jadac„. Primjera je bezbroj, svakodnevnih, o kojima bi se mogle i knjige napisati, ali nekom drugom prilikom.

Kao što je godinama, od Dejtona do danas, ta ista međunarodna zajednica činila ogromnu grešku, povlađujući i ostavljajući na volju naš grad i sudbinu naših građana, vladajućoj nacionalističkoj stranci HDZ-u u gradu Mostaru, što se čini i danas, nikada se neće istjerati „zec„ iz svoje jazbine, a u kome grmu leži,  mnogi ili neće ili zaista ne vide, niti hoće da znaju. Tako isto, ponajmanje mogu znati i osjetiti, kako se god iznašlo riješenje za ovaj grad, u njemu neće biti istinskog suživota i odnosa, dok se taj isti „zeko„ ne pripitomi, ako je to uopšte i moguće?!! Ko to ne vidi i istinski ne osjeća, od građana ovog grada, siguran sam da nikada neće biti dobar ni lovac niti ribolovac, ma koliko izgledala bistra ova smaragdna i lijepa Neretva.