Naši „munafici-licemjeri, dvoličnjaci i lukavci„

Povezani članci

• Nenad Bunjac: KAD KNJIGA POSTANKA SPADNE NA PAR MUTNIH SLOVA
• Zakucala maca na vratanca, mostarskog Aluminija
• ESAD BAJTAL: Palica kojom su kukavički okrvavili profesora Kukića, obiće se o glave onih koji su je uveli u javni i politički život ove zemlje
• Skupština RS usvojila odluku o referendumu, oštre reakcije OHR i Ambasade SAD
• Srednja Bosna: ključ opstanka Bosne i Hercegovine
• Tradicionalni 450. skokovi sa Starog mosta u nedjelju 31. jula

Kako istinski živimo u vremenima, od Dejtona do današnjih dana, sa osobama u vlasti koji su munafici, licemjerni i dvolični, veoma lukavi, a mnogi od njih su, kako ih definiše u svome romanu „Tvrđava„ i naš književnik Meša Selimović, pravim „ulizicama„.

Kada se spomene i ime Bosanskih franjevaca, kapu dole, što bi rekao naš narod, milina je i zadovoljstvo njih poslušati ili nešto od njih pročitati, kako bi razagnali, zaista, tmurne oblake naše svakodnevnice, u svim domenima, našeg suživota, u državi Bosni i Hercegovini, koju, istinski, volimo i branimo, zajednički od ovih munafluka.

Franjevci: Dok je fratara, bit će i Bosne

‘Vole fratri Bosnu i kažu ljudi – dok ima fratara, bit će i Bosne, pa eto, nadamo se da nećemo izumrijeti’, / govori fra Josip Ikić./ ?

Kada uvaženi Profesor franjevačke teologije iz Sarajeva, istinski konstatuje,

FRA IVO MARKOVIĆ: “OVDJE NEMA HRVATA, MI SMO BOSANSKI KATOLICI!” Hrvati koji to negiraju su nacionalisti!

Fra Ivo Marković dosljedan je u kritici nacionalizma u Bosni i Hercegovini, osobito onog hrvatskog, ali i klerikalizma, te praznovjerica kojim se zaogrće plitka, spektakularizirana i medijski posredovana vjera.

Kako mi,  primjereno,  dolazi ovakva definicija, kao nužna satisfakcija, sospstvenog višegodišnjeg ukazivanja i poimanja, bilo hrvatskog ili srpskog indentiteta, na ovim prostorima, a posebno u gradu „slučaja„ Mostaru.

Naime, kao rođeni Sarajlija i normalni Bosanski Srbin, kao građanin, ovoga grada „slučaja„ Mostara, upravo, godinama ukazujem na ekstremni nacionalizam, izražen i dokazan, u  dvostrukoj agresiji, na grad Mostar, od strane nacionalističko-ustaških čimbenika sa zapada i njihovih pajdaša, veliko srpskih nacionalista, četničke ideološke horde, sa istoka, sa postojećim domaćim snagama.

Ovi, zapadni, apsolutno su se identifikovali sa ustašama iz fašističke NDH, što im čini i zadovoljstvo, takvoj pripadnosti i što isto ispoljavaju često, na brojnim svojim manifestacijama, bilo sportskog, kulturnog ili politikantskog karaktera, jer su uvijek ZA DOM SPREMNI, kao njihov slogan. Nikako to, nije dom i njihove države i domovine, Bosne i Hercegovine, jer su sa mislima iz fašističke prošlosti i nostalgije za prohujalom fašističkom tvorevinom, Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Nisam znao, niti sam to ranije osjećao, do ovih agresorskih događanja i godine 1993. sa 09. majom/ svibnjom, sa svim što se to događalo u ovome garadu Mostaru i šire.

Pojam ili indentitet Hrvata, u našoj državi, Bosni i Hercegovini, svakako je bio sadržan u osjećanjima i poimanju, naših sugrađana, kao jednog od konstitutivnih naroda, sasvim ravnopravnih sa ostalim narodima, koji žive zajednički u voljenoj domovini, Bosni i Hercegovini, koju bi trebali voliti i poštovati, kao i mi ostali..

Nije valjda, da postoje i neke razlike među Hrvatima u mojoj Bosni i ovih u Hercegovini? Ne lezi vraže, pored svih spoznaja i učenja i naše istotrije, koja je kako vele; „Historia magistra vitae est / Istorija je učiteljica života„, ipak je najbolje saznanje neposredno,  sa osjećajima na sospstvenoj koži, što sam kao čovjek i građanin ovoga grada, mogao da osjetim u toku navedene agresije.

Upravo mi je i spoznaja, kako to veli poštovani fra Ivo Marković, da su u mojoj Bosni „Bosanski katolici„, što bi značilo da su ti drugi tzv. Hrvati, ovdje u Hercegovini, za koje sam godinama i tvrdio da su nacionalisti, jer neposredno negiraju i domovinu, Bosnu i Hercegovinu, u kojoj vjekovima žive.

Kako veli, poštovani fra Ivo Marković „To što pojedini ne osjećaju BiH svojom nego rezervnom domovinom rezultat je pogrešnih politika koje su vođene u proteklim decenijama. Naši vjerski lideri nisu dovoljno posvećeni svojoj misiji, zato danas imamo toliko vjere u politici i političari je koriste za svoje interese”/ završen citat /?

Činjenice  su evidentne, da su upravo, Hrvati Hercegovine, apsolutno izgubili i svoj indentitet, te ne osjećaju ovu državu, Bosnu i Hercegovinu, svojom normalnom, a ne nekom rezervnom domovinom. Izgubljen je svaki dijalog u međusobnom komuniciranju i suživotu, među Hrvatima u Bosni i ovim u Hercegovini, svakako, kao i rezultat nakaradne ideologije njihovog političkog rukovodstva, sa Franjom Tuđmanom na čelu, njegovih sljedbenika u realizaciji i primisli, o humanom preseljenju i životu svih Hrvata u fantazirajućoj profašističkoj tvorevini Herceg Bosni, kao  dijelovima nekadašnje NDH, a u sastavu njihove nove Hrvatske.

Nedavna tribina u gradu Mostaru, sa promocijom, dvije knjige, uvaženog Bosanskog franjevca, fra Ivana Šarčevića, njegovo izlaganje i viđenja naših današnjih prilika u zemlji, sa aktuelnim osobama u vlasti, neposredno mi je i povod, ovoga moga teksta i javljanja.

Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, bivši je urednik franjevačkog mjesečnika ‘Svjetlo riječi’ u kojemu su do 2013. godine pisala ponajbolja pera Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Fra Ivan je zauzet za ekumenski i međureligijski dijalog te ne zazire od ulaženja u vrlo aktualne, pa i oštre rasprave o odnosu vjere, društva i politike te prokazivanja pogubnih politiziranja vjere i religizacija politike.

Ništa čudno i neobično, da se nešto slično događa i u drugoj, genocidnoj tvorevini, Republici Srpskoj i da njihov guslar iz Laktaša i samozvani kralj, Milorad Dodik, kao revnosni čuvar svoga stada, želi od svoje državice stvoriti velikosrpsku državu Srbiju, te sve Srbe, poput stada ovaca, utjerati u iste torove.

Dakle, niti on a niti njegovi sljedbenici, nisu neki normalni Bosanski Srbi, već su Srbi u velikoj Srbiji, čime i gube svoj indentitet, poput Srba u Kosovskom boju.

Uz svesrdnu pomoć i Božiji blagoslov, najvećih vjerskih vjerodostojnika, sa patrijahrom Irinejom, Vladikom Grigorijem i drugim Crkvenim vjerodostojnicima, koji su se i politikantski umješali u našu svakodnevnicu, koji čine i veliki razdor u srpskome korpusu, jer smo mi svi ostali Srbi, van njihovih torova, za njih neki „rezervni„ Srbi, a oni su i dalje veliki Srbi i „nebeski„ narod. Mitologija je i dalje u njihovom vjerovanju i zabludama suživota na ovim našim zajedničkim prostorima, tako im je teško i definisati njihov pravi indentitet.

Ova dva „muzikanta„, orguljaš i guslar, Dragan Čović i Milorad Dodik, uzajamno se podupiru, kako bi se održali na vlasti, sa svojim genocidnim tvorevinama, Republikom Srpskom i „fantazirajućom„ Herceg Bosnom.

„Uostalom, nitko kao Čović nema dosljedan kontinuitet makijavelističke politike, od odanog Jugoslovena s ćiriličnim potpisom, do herceg (bosanskog) Hrvata s Dodikovom „nesebičnom„ potporom.

Ako se žele sabrati sve hrvatske političke godine u BiH, od Tuđmana do Čovića, onda je njezin zajednički nazivnik- antibosanski, a time i antihrvatski„/ citat fra  Ivan Šarčević /

„Ovdje treba spomenuti samo jednu od najsramnijih stranica i najkatastrofalnijih  odluka poslijeratne HDZ politike, onu koja je bila protiv konstitutivnosti Hrvata u BiH, ali koja je, poput mnogih drugih samouništavajućih odluka, iskinuta iz memorije Hrvata. Treba to spomenuti jer sadašnji Čovićev zahtjev za ustavnom ravnopravnošću, koji se navodno temelji na konstitutivnosti- a što  ponavljaju gotovo svi Hrvati, od običnog puka do crkvenih ljudi- nije ništa drugo nego krajnje dosljedan nastavak posve iste politike: politike za treći entitet. Onda je to značilo za Herceg Bosnu bez konstitutivnosti, a sada za hrvatsku federalnu jedinicu sa središtem u „ stolnom „ Mostaru i s fiktivnom ustavnom konstitutivnošću u cijeloj BiH, koja za tu Čovićevu politiku praktično ne znači ništa.„

Ništa se u hrvatskoj politici u BiH neće promjeniti dok se ne promjeni odnos prema Bosni i bosanskim Hrvatima, dok se ne uspostavi stvarna ravnopravnost, prvo između bosanskih i hercegovačkih Hrvata. Tek onda ima smisla govoriti o ravnopravnosti Hrvata s drugim narodima„/ citat iz knjige fra Ivana Šarčevića „Zečevi, zmije i munafici„ /

Ovu dvojac, Dragana Čovića i Milorada Dodika, karakteriše vulgarizirana varijanta makijavelizma: Ja sam iznad svega! /Makijavelizam je politička teorija iznesena u djelu “Vladar” Nicolla Machiavellija, talijanskog državnika, političkog filozofa i književnika/.

Da, oni su istinski, veliko srpski i hrvatski nacionalisti, istovremeno su i „čistokrvni„ predstavnici svoga roda, anti bosansko-hercegovački, dokazani razbijači svega zajedničkog, državničkog, ljudskoga i moralnoga, ljudskoga bića.

To je, njihov indentitet, to su naši munafici, koji nam svakodnevno iskazuju svoje licemjerstvo, dvoličnost i lukavstvo.

Siti smo i presiti, posebno u gradu Mostaru, njihovih „dodikovaca i čovićevaca„, kao i njihovih nacionalističkih stranki, HDZ-a i SNSD-a.

Bez ljudskoga indentiteta, bez moral i obraza, zar ova neljudska karikatura od „čovjeka„ i može da bude kandidat u vlasti na predstojećim izborima.

Dragi sugrađani, glasajte za njih, kako bi imali cirkus u budućem životu i neradu.