Odgovor na pismo gospodinu Sergiu Šotriću

tačno.net
Autor 3.12.2015. u 15:56

Odgovor na pismo gospodinu Sergiu Šotriću

Foto: Dragi moji gradjani Mostara, volimo se kao što smo se i volili!

Poštovani Sergio, zaista si napisao jedno tako inspirativno pismo, veoma sadržajno i konkretno, što bi naši dalmatinci rekli pravo  u „sridu„. Nisam mogao odoliti da ti ne odgovorim, jer je ono na mene djelovalo kao prava inicijalna kapsla, koju i ja već godinama proizvodim i lansiram u naš domaći etar, neće li ovim čujnim talasima i različitim frekvencijama upravo i dospijeti do većine naših školovanih i visoko intelektualnih osoba, kojima su eto temelje ugradili i njihovi bivši profesori, poput kako pišeš i profesora Sarića, koji je i tebi ugradio ljubav za pisanu riječ, veoma sadržajnu i uvijek prijatnu upravo i za moj pomalo oslabljeni sluh.

Kako sam, moj Sergio, slično tebi gimnazijalac i druge elitne realne sarajevske gimnazije, sasvim iskreno i meritorno mogu konstatovati da su zaista bile prestižne obraznovne srednje škole, za kojima dans može samo mitski pisati i obrazlagati njihove vrijednosti koje su nam i podarili svi ti naši profesori, jer u današmje vrijeme i sa ovim našim nakaradnim sistemom obrazovanja nema ih više, otišle su u istoriju, koju eto i mi upravo ispisujemo. Dobro se prisjećam brojnih dobrih knjiga beletristike pročitanih, upijenih i memorisanih u svojoj memoriji i mimo obevezne školske lektire. Znajući da je upravo knjiga ta učiteljica znanja, lijepe riječi i kvalitetnog komuniciranja u svakodnevnom životu, možemo samo da žalimo ove generacije naših đaka, jer su osiromašeni i sa obaveznom lektirom i sa postojećom ulivenom ljubavlju za čitanjem ove neobavezne književne i svake druge napisane riječi. Radeći i sam, u postdejtonskom periodu na Elektrotehničkoj školi, imajući sreću da sam predavao stručne predmete, uvidio sam sve slabosti obrazovnoga sistema i često sam pritajeno suosjećao sa nadolazećim generacijama i sa hendikepom njihovog cjelovitog saznanja iz svih oblasti društvenog života.

Poštovani, moj Sergio, profesori su naši dio našeg društva, a današnje naše društvo u cjelini je veoma kontaminirano, kako ga prečistiti i stvarati veoma prijatnu i pozitivnu društvenu klimu, za normalan i sadržajan rad, stvarati uslove i mogućnosti cjelovitog zdravog društva, ako su nam i temeljne vrijednosti učeničkog odgoja u roditeljskim domovima sasvim poremećene. Dobro su to uvijek naši stari govorili: „ neće kruška ispod kruške „ ili „ kakav otac, takav i sin „ i sve slično tome. Međutim, uzimajući u obzir cjeloviti ambijent u kome živimo i radimo, uslove i načine odgoja i obrazovanja naše djece, nepravedno je činiti i zamjerke našim profesorima kakve to generacije lansiraju.

Međutim, moj Sergio, ti si ukazao na pravu stvar, ukazao si i donekle prozvao i generacije i sve dobre gimnazijalce, što i sam često činim i prizivam sve naše intelektualce, uvučene i povučene u svoju puževu ili žablju „ljušturu„.  Mnogi od njih su postali poslušnici, poltroni, podanički elementi, nečujni, nepodobni, intereždžije svojih sopstvenih pozicija, tako da je njihov „avaz„ ako je i bio nestao ili postao nečujan u ovim našim sudbonosnim i tragikomičnim okolnostima. Zato bih se i jednom riječju priupitao, gdje ste vi INTELEKTUALCI u koje je naše društvo, država i svi naši odgojno-obrazovni kadrovi, od roditelja do učitelja, nastavnika i profesora ulagalo i doprinosilo stvaranju takve ličnosti, koja mora biti i društveno korisna i nikako ćutolozi, sitno sopstveničke šićardžije i beskičmenjaci ovoga društva.

Moj dobri Sergio Šotriću, moram ti reći da je upravo to mostarsko srce već poodavno i sišlo u petu, kako se i sam pitaš. Zašto i kako, to sigurno mogu da opišem i konstatujem kao građanin ovoga grada Mostara, ne i rođeni Mostarac, ali ga volim, sa jednom odmjerenom i iskrenom ljubavlju, a uostalom koristim i pravo i ljubav i mojih unučadi rođenih u ovome gradu, a dans ga turistički posjećuju, jer su kao i ti i mnogi naši rođeni morali otploviti u neke daleke zemlje, ostati i postati njihovi državljani. Zato i objektivno posmatram ovaj grad i njegove građane, zajednički doživljavamo, prisjećamo se onih boljih vremena i patimo od naše nemoći i neprihvatljivoga ambijenta suživota u njemu. Mnogi to Mostarci od neke silne ljubavi i zaslijepe, postaju subjektivni i nerealni u svojim pogledima i tumačenjima stanja, stalno čekajući i očekujući da im neki strani elementi ili domaći dokazani agresorski  čimbenici, mogu i trebaju podariti neki boljitak. Građani su u nekoj opštoj letargiji, beznađu, povučeni, zamišljeni i otuđeni, svakodnevno sve siromašniji sastavljajući kraj sa krajem do sudnjega dana, do Sutine, nekog od harema, do Maslina ili Šoinovca.

Nema više onih naših Skojevaca, moj Sergio, niti ilegalaca koji su uvijek bili spremni i voljni sa velikom ljubavlju činiti i nemoguće akcije, ne dozvoljavajući našim neprijateljima da se baškari na našem dobru. Živimo u zabludi da smo pobjedili fašizam, ne znajući da nam je prisutan potajno, a često i očito i recidivi neofašizma, te prećutno gledamo, ćutimo i koračamo ulicama tih neprijateljskih dužnosnika, jer od naše nemoći i nismo to u stanju mijenjati.

Licemjerni naši elementi u najvišoj državnoj vlasti tako perfidno, lucidno i laički prezentiraju i naše mirotvorstvo, ukoliko ljube ruku svetom ocu Papi Franji ili se slikaju sa Barakom Obamom i njegovom suprugom, a u našem zajedničkom gradu Mostaru još uvijek njeguju ustaško- fašističke simbole iz mračne prošlosti. Zato se, bar mi intelektualci moramo priupitati gdje to mi živimo, da li nam trebaju okulisti, otorinolaringovci, hirurzi ili isključivo psihijatri, a ne licemjerni politikanti koje smo isfabrikovali, da ih niti veliki i moćni Staljinov režim nije imao u svojoj silnoj administraciji.

Poštovani moj Sergio, budi nam živ i zdrav i još uvijek nam podari mnogo lijepih tvojih riječi i sadržaja, koje rado čitamo i slušamo. Lično, za kraj i moj pozdrav moram ti podariti veoma nadahnutu, iskrenu i istinitu poruku  našeg velikana, zaboravljenog u  svome gradu Mostaru

S poštovanjem,

Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el

Mostar, dec.2015 god.

ZABORAVIMO…

Zaboravimo slike prošlih dana,
Kad nismo znali da smo pleme isto,
Kad je u ruci ljut jatagan blistô
Poprskan krvlju bratovljevih rana.

Zaboravimo da smo bojem dugim
Ognjišta svoja potkopali sami,
Sa svoje mržnje ostali u tami
I svoje glave spustili pred drugim.

Zaboravimo! Jedna nam je mati –
Jedno smo stablo a sa jedne grude,
Pa nek nam jedna i misao bude
Što će nam srcu nove snage dati.

Uz tvrda rala nek sa njiva naši’
Odjekne pjesma jaka kô val brzi,
Pjesma mirenja koju tuđin mrzi
I kao sova sunca nje se plaši.

Posijmo sjeme, a da zdravo bude,
I bog će svoga blagoslova dati,
I jednog dana svijeh će nas zvati
Da zlatnom žetvom nagradi nam trude.

Gle, svako stablo granama se brani
Kad dođe vjetar da mu trga žile,
Pa bud’mo i mi obrana i sile
Zemlji otaca što nas hljebom hrani.

U njoj su divne šume i zahlađa,
Njene su rijeke kao nebo plave,
Njena su polja puna svake trave,
A zdrava loza slatkim plodom rađa.

Živimo za nju! Bog nas njojzi dade,
Pa, ako nam je svoja majka draga,
Budimo braća da budemo snaga
I svome dobru sazidamo zgrade.

Što da nas vjere na zlu mržnju gone
Kad naša srca jednom vatrom biju?
Kad naše majke pokraj čeda bdiju
Zar jednu pjesmu ne pjevaju one?

Jednog smo stabla ogranci i grana,
Pa ne pitajmo ko je vjere koje;
Mi ćemo učit jevanđelje svoje,
A vi se svoga držite korana.

Zaboravimo! Jedna nam je mati –
Jedna nas zemlja jednim hljebom hrani,
Pa neka brata brat rođeni brani,
I bog i alah dobra će nam dati.

Aleksa Šantić,
Mostar, 1902.

tačno.net
Autor 3.12.2015. u 15:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija