Oj, Mostaru – moj belaju

Izdvajamo

• Toliko o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda, građana i ostalih u Mostaru.

Povezani članci

• Mišo Marić: O džeparenju imena Ansambl “Mostarske kiše” iliti ko je jamijo, jamijo…
• ČUDNI HRVATSKI PEREC
• Koncert Marka Brecelja u Klubu MC Pavarotti
• Drago Bojić gostuje u Mostaru: Etika u postmodernom društvu
• Slavni mostarski klub trese jedna od najvećih kriza u istoriji
• Slavo Kukić: U toku je druga faza plana Dodik-Čović u razbijanju BiH

Foto: šg

Valjda ću dočekati dan, kad ću zajedno sa svojim sugrađanima, na jednoj od mostarskih ulica obilježavati Srđanovo djelo i polagati Srđanovo cvijeće! Nadam se, a ne preostaje mi ništa drugo, da ću dočekati i dan kad će, bar, jedna mostarska škola ponijeti i ime Alekse Šantića.

Piše: Milan Račić

O globalnim problemima Mostara, mostarskim (ne)izborima, podijeljenosti grada, više ili jednoj opštini, lijevoj i desnoj strani, više ili jednoj izbornoj jedinici, plaćenim i neplaćenim anketama, građane je, već, poodavno zabolila glava pa se o globalu i ne brinu. No, kako se svaka, a BiH politika posebno, obija o glavu svakog od nas pojedinačno, kako to praktično izgleda na mostarski način?

Apsurde o jeziku, na ličnom primjeru (iako se ne smatram ni priučenim jezičkim znalcem), osjetio sam ovih dana. Čitao najpoznatiju lingvistinju iz Zagreba, filozofe i znalce iz BiH i okruženja i njih, koji tu problematiku vanredno poznaju, shvatio i gotovo u potpunosti razumio. A onda se javili neki priučeni, pa po stranačkom zadatku i svojom umišljenošću izmišljaju neke nove jezike, svrstavajući ih u kantonalne, ili još uže geografske i stranačke pojmove. Dobili smo tako neke neretvanjske jezike i uzuse, isto onako kako smo dobili i opštine sa čitavih stotinu stanovnika (Istočni Mostar i dr.), ili popis stanovništva za koji kažu da je dobar, a svađaju se, jer je upitno samo nekoliko stotina hiljada. No, da se vratim ravnopravnosti, jeziku i pismu. Završih neki stručni seminar, a iako je prošlo nekoliko mjeseci, od certifikata i diplome, ni traga ni glasa. Kako je Mostar isuviše mali, a čaršija velika, saznadoh. Vode se velike polemike na kojem jeziku i kojim pismom će biti ispisana moja stečena znanja u diplomi-certifikatu. Morali su prvo razvrstavati, a sve to, bez rodnog lista i državljanstva, po nacionalnosti i pretpostavkama šta bi ko mogao da budne. A onda došli do mene, pa živi ne znaju ko sam, što sam, na kojem jeziku govorim i kojim pismom pišem, a uz to, vjerovatno, nisam ni kostitutivan i ne poznaje me kantonalni Ustav. Zapelo, a još se ne usuđuju da me zovu i provjeravaju krvna zrnca, nacionalnost, vjeroispovijest, pismo i opredjeljenost. Sve to, da bi uručili certifikat, svrstali i razvrstali, a ne provjerili jesam li što naučio, ili ne daj bože primjenio u praksi. Važno je da se brojimo i prebrojavamo.

Ovih dana, više od politike, aktuelna su udruženja, nevladin sektor i sportski klubovi, Velež posebno. Prave ankete od izbornih pobjednika do nelegitimne raspodjele državnog budžeta. I da ne pročitate ime udruge biće vam jasno kojoj strani su naklonjeni i ko je krivac. Ciljano se prozivaju jedni, štite naredbodavci, a sve pod firmom neutralnog-nevladinog, a začudo plaćenog sektora. Velež je, na žalost, već poodavno u drugoj ligi. Traže se krivci, prijeti inspekcijama, zamajava javnost, a obični gledalac u Vrapčićima će neredne sezone gledati drugoligaške klubove i moliti boga da ne odu u još niži rang takmičenja. Umjesto u Evropi, nažalost, kao i država, vjerovatno će završiti tamo gdje mu odista nije mjesto. Mogli bismo i o raznim koordinacijama i udruženjima koji se svim silama trude, da budu nezavisni i neopredjeljeni, a onda, malo nakon formiranja saznate ko ih je i zašto formirao i kome i zašto služe. Često, pojedinci-njihovi članovi i ne znaju u kakvo su vrzino kolo upali. Istovremeno, nakon nepunu deceniju izvanrednog rada gasi se institucija Aleksa. Ćošak i obilježje Mostara, onog Mostara koga pamtimo i radujemo mu se. Gasi se jer se svrstao nije, a ko se ne svrsta – ne može opstati. Bolje i ugašen, nego razvrstan po nekim njihovim kriterijima i mjerilima.

Rade Aleksić (otac Srđanov) pita me prije par dana: „A, šta ima novo u Mostaru?“. Malo, kao i uvijek, mudro, a pametno zbori i pita. Odgovorih: „Gore neg’ juče, a bolje neg’ sutra“. Razumjeli smo se i nastavili priču o mostarskim trešnjama. Iz njegovog kafića, sa suprugom, pravo pa do Srđanovog vječnog počivališta na groblje u Trebinju. Potom sa ružama, iz jedne mostarske bašte, na Bulevar Srđana Aleksića u Titogradu. Zatičemo karanfile udruženja stradalih Bošnjaka iz Štrpca. Kraj table, BULEVAR SRĐANA ALEKSIĆA, polažemo dvije mostarske ruže, u svoje, i ime onih što, još uvijek, traže, žele i mole: Okuražite se, pa, bar, najmanji sokak u Mostaru počastite imenom Srđana Aleksića i ne gonite mrtvog Aleksu Šantića da umjesto – Ostajte ovdje, uzvikne: – Ne, ne ostajte ovdje? Valjda ću dočekati dan, kad ću zajedno sa svojim sugrađanima, na jednoj od mostarskih ulica obilježavati Srđanovo djelo i polagati Srđanovo cvijeće! Nadam se, a ne preostaje mi ništa drugo, da ću dočekati i dan kad će, bar, jedna mostarska škola ponijeti i ime Alekse Šantića. Toliko o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda, građana i ostalih u Mostaru.