Parada srama

Autor/ica 👤Dino Prohić 4.4.2019. u 11:15

Izdvajamo

Zrelost jednog društva ocijenjuje se po tome koliko je društvo u stanju zaštititi manjine koje u njemu žive. Vhunski (po položaju, ne po kvalitetu) politčari u BiH spremni su i na otvorene izlive mržnje. Samra Ćosović-Hajdarević bi progonila LGBT osobe. Mario Karamatić uz opasku da mu homoseksualnost nije normalna, dodaje i da je "političko Sarajevo" svakako pedersko, pa ispade da mrzi i pedere i balije. Policijska akademija BiH izbacuje sramotnu anketu o tome da li bi trebali zaštiti ili privoditi LGBT osobe. I još puno, puno je njih koji uvelike imaju upliva u to kakvo društvo u BiH se gradi a koji imaju stavove koji spadaju u neko drugo vrijeme.

Povezani članci

Foto: gayecho.com

Čitanje reakcija na najavljenu paradu su poražavajuće iskustvo. U komentarima političkih stranaka može se pročitati sav jad naše politike, ali pravog jada se čovjek tek dotakne kada prelista ispod članka i pročita komentare. A u njima prava parada srama. Ljudi kojih se to ni na koji način ne dotiče, izlivaju svoj bijes bez premišljanja. Tu bi se progonilo, klalo, nabijalo na kolac, i šta već ne. Zašto? Zato što ti neki drugi imaju drugačije seksualne preferanse? Zaboga miloga.

U Sarajevu će 8. septembra ove godine biti organizovana prva parada ponosa. Kao i sve ostalo što je i malo neobično, i ova inicijativa je dočekana na nož od strane javnosti.

Iako je homoseksualnost danas dekriminalizirana, osuda javnosti još uvijek je prisutna. I danas postoje jake snage, pogotovo na desnoj strani politike koje sebi uzimaju za pravo da se miješaju u najprivatnije stvari. Jedan od glavnih motiva za homofobiju često je strah od ideje da se neko može navesti na homoseksualnost. Što desnije, to tjesnije. Političke struje koje se radije bave nečijom seksualnom orijentacijom nego suštinskim problemima društva zapjene na svaki spomen bilo čega što je različito i što ne spada u uske ramove društva kakvo oni zagovaraju. Jasno, u tome prednjače vjerske zajednice koje su po svojoj suštini takve da ih individualne slobode ugrožavaju.

Homoseksualnost u socijalističkoj Jugoslaviji smatrana je “buržoaskom i izopačenom” i proizvodom “nezasitnog kapitalizma”. Smatralo se kako joj skloni mogu biti samo “dekadentni intelektualci”, buržoazija, svećenici i neradnici. Grupe na koje se gledalo kao na “kvaritelje zdrave radničke omladine”. Shodno tome, homoseksualnost ili, kako se to tada nazivalo, muški protuprirodni blud, je bila kažnjiva sve do 1977. Po tom osnovu oko 500 muškaraca osuđeno je na zatvorske kazne. U BiH je homoseksualnost dekriminalizirana tek 1998.

Srećom, Jugoslavija kao zemlja bila je i po tom pitanju bolja od mnogih drugih država na svijetu. Na primjer, u SR Njemačkoj je osuđeno oko 100.000 muškaraca, u Velikoj Britaniji 70.000, u Italiji 30.000, u Austriji 12.000.

Oni koji danas vladaju svijetom ne žele različitosti. Njima je cilj stvaranje kasti, od kojih je najveća ona koja će ćutati i raditi za dobrobit onih koji donose odluke. Čovjek formata A4 je izuzetno poželjan jer on će se uvijek ponašati onako kako se od njega očekuje. A ljudi formata A4 je sve više i više.

Zrelost jednog društva ocjenjuje se po tome koliko je društvo u stanju zaštititi manjine koje u njemu žive. Vhunski (po položaju, ne po kvalitetu) politčari u BiH spremni su i na otvorene izlive mržnje. Samra Ćosović-Hajdarević bi progonila LGBT osobe. Mario Karamatić uz opasku da mu homoseksualnost nije normalna, dodaje i da je “političko Sarajevo” svakako pedersko, pa ispade da mrzi i pedere i balije. Policijska akademija BiH izbacuje sramotnu anketu o tome da li bi trebali zaštiti ili privoditi LGBT osobe. I još puno, puno je njih koji uvelike imaju upliva u to kakvo društvo u BiH se gradi a koji imaju stavove koji spadaju u neko drugo vrijeme.

Negiranje individualnih sloboda je pogrešno. Ne radi se ovdje o podršci paradi ponosa ili ne, već o prihvatanju različitosti. Ljudi jesu životinje koje žive u stadima, ali to ne opravdava krvožednost prema svakome ko imalo odudara od prosjeka. Jer prosjek ne vodi nikuda. Ni u kreativnost, ni u stvaralaštvo ni u mudrost. Jedina stvar kojoj čovjek treba težiti u životu i jeste da bude izvan prosjeka, pa čak i ako to podrazumijeva da je ispodprosječan.

Rat kroz koji smo prošli u BiH trebao bi da nas je naučio nešto o tome koliko je isključivost i na duge i na kratke staze pogubna. Ako je suditi po onome što smo mogli pročitati u medijima u ovih par dana, izgleda da smo tu lekciju preskočili.

A onaj koji preskače lekcije često je u situaciji da ponavlja razrede.