POSTOJI REGISTRACIJA ANSAMBLA „MOSTARSKE KIŠE“, OD 2000-TE, A REAKTIVIRANE SU 1998. GOD; SVE DRUGO SU MARIĆEVA MAGLOVITA SJEĆANJA I ŽIVOT U PROŠLOSTI!

tačno.net
Autor 22.2.2016. u 14:03

POSTOJI REGISTRACIJA ANSAMBLA „MOSTARSKE KIŠE“, OD 2000-TE, A REAKTIVIRANE SU 1998. GOD; SVE DRUGO SU MARIĆEVA MAGLOVITA SJEĆANJA I ŽIVOT U PROŠLOSTI!

Amra Dugalić odgovara Miši Mariću: Ponosni smo na našu darovitu mladost i djelo „Mostarskih kiša“

Milenko Mišo Marić traži da naš ansambl „Mostarske kiše“, poslije punih 17 godina rada i uspješnih nastupa širom BiH, regije i Evrope, prestane pjevati pjesme „Mostarska mati“ i „Neretva“, kao i da se odreknemo izvođenja svih pjesama iz kompletnog opusa bivših „Mostarskih kiša“. Iako smo očekivali Mišinu podršku, pa i zahvalnost, što svih 17 godina iza rata, vedro i uspravno, pjevamo njegove pjesme i partizansko-rodoljubivi repertoar nekadašnjih „Mostarskih kiša“, umjesto podrške, na žalost – prevladale su sujete, ljubomora i zavist. Zbog čega on teško može da prihvati realnost i dah novog vremena. U Mostaru se,  u proteklih 20 godina rađaju nove i nove „kapljice“ i niko nema pravo da im oduzme priliku da i oni postanu „Mostarske kiše“. Pa ni Milenko Mišo Marić, koji je toliko toga dobrog uradio za svoj ansambl. Ipak, jedna istina se ne može poreći: da se ovaj ansambl zove „Mostarske kiše“, a ne „Mišine kiše“! Nerado i nevoljno, možemo ispuniti njegov zahtjev, iako za to nemamo zakonsku obavezu. Ali, ako se već mora tako, ostajemo uz neodgovoreno pitanje Milenku Miši Mariću: Ako to nećemo mi, da li će, i – ko će više uopšte, poštovani gospodine Mišo, pjevati o bivšim i ovovremenim herojima i rodoljubima sa obala Neretve?

Poštovani gospodine Mariću!

Nakon Vašeg pisma koje me je zaprepastilo, a nadasve razočaralo – prvenstveno svojim uvredljivim i neprimjerenim riječnikom, u lošoj kombinaciji melodramatike sa providnim plačljivo-patetičnim natuknicama o minulom vremenu divnih sjećanja, i ružnih, šibicarsko-kockarskih opservacija na moj račun, i na adresu našeg mladog ansambla – ponovo sam kontaktirala našeg advokata. Kako smo to i ranije znali, istu informaciju ste ponovili i ovog puta: u aktuelnom, dakle, jedinom važećem registru nadležnog Općinskog Suda u Mostaru, nema ni traga od nekadašnje navodne registracije bivšeg Ansambla „Mostarske kiše“, o kojoj uporno govorite gospodine Marić. Dakle, da ste to uistinu željeli provjeriti svih proteklih godina (dvadeset i kusur, iza rata ?!), Vi, s obzirom da ste proteklih godina dolazili u Mostar, ili bilo ko drugi od članova nekadašnjeg ansambla.  Zašto niste, to Vi najbolje znate, ali ostaje činjenica da u ovom gradu ne postoje dvije registracije ansambla sa istim imenom. Vi kažete kako je „ansambl rođen još 1973. godine“, a kada su se stekli materijalni uslovi, dotacijom Skupštine opštine Mostar, nastavio kao „Društvo za stvaranje i njegovanje rodoljubivo-revolucionalne pjesme i stiha – Ansambl „Mostarske kiše“, sve do rata devedesetih! Vaša tvrdnja  ne mora biti sporna, svi smo bili učesnici i svjedoci tog zajedničkog vremena, pa tako i savremenici blistavog perioda onih „Kiša“. Ali, gospodine Marić Vi ste godinama daleko od Mostara i svega što su ovaj grad i njegovi ljudi preturili preko glava. Izabrali ste da živite u svojoj prošlosti, govorite isključivo i samo o prošlosti, o bivšem vremenu u kome je – po Vama, sve stalo i ostalo i netragom nestalo, o čemu svjedočite u jednom od intervjua: „…“Kiše“ su usahle s Jugom (Jugoslavijom – op.a.), zauvijek…“ „Sve ovo sada – replika do replike“ (…) „Dude za bebe koje narod zove i varalice“ (…) „Oko „Kiša“ sam najinformiraniji pa – svaka kapljica lijepog pljuska zna da smo čuvali od zaborava one koji su izginuli braneći od fašizma sa željom da nam se nikad ne ponovi. Uz ode njima, stvarali i pjevali o vinogradarima, duvanjarima, rudarima, zidarima, graditeljima pruga i puteva…“ (Mišo)

Ovo su činjenice na kojima Vi gospodine Mišo gradite svoju priču i sjećanje do devedesetih. Ali, prešućujete i ono što bi morali znati (mogli ste se i dodatno informisati, uključujući i kontakt sa nama). Nakon što je završen rat, u Mostaru su gradske vlasti donijele odluku da, bez čekanja, oživi rad kako svih privrednih organizacija i društava, tako i ustanova, fakulteta, škola, vrtića… sve do širokog spektra kulturnih i sportskih društava koji su djelovali prije rata. Svako ko je to htio, mogao i znao, okrenuo se i priskočio gdje je mogao da uradi najbolje i pruži najviše. Tako je uslijedio i prijedlog meni da reanimiramo „Kiše“, u odsustvu naših starih „Kiša“, što se na moje veliko zadovoljstvo i dogodilo 1998. godine. Da ste, gospodine Mariću, boravili tada u Mostaru, ili da ste se vratili u Mostar, vjerujem da Vam se u taj posao niko ne bi miješao. I niko Vam to ne bi ni osporio, kamoli uzeo. Ali, na žalost u periodu 1992.-1998. godine Vas nije bilo, niti je bilo ikakve druge inicijative da se ožive „Kiše“, osim nas i ove mladosti Mostara koja se ponovo pokrenula! I zar zbog toga trebamo nositi žig i osječati krivicu?

Iskreno, od Vas sam očekivala najvišu podršku, da ne kažem mrvu zahvalnosti, što smo iza rata oživjeli jedno nesumnjivo plemenito i prepoznatljivo ime kakve su naše i Vaše „Kiše“ kojima smo ponovo udahnuli dušu, ali dodali i nešto novo i nešto drugačije. Kao što su brojne stare prijeratne kadrove u pobrojanim djelatnostima, izbjegle od rata, zamijenili novi aktivisti ili u brojnim situacijama – neki potpuno novi ljudi, sticajem novih okolnosti, ali – najčešće, sa žarom i punog srca – ponovo prionuli da ožive sve što je rat u Mostaru privremeno zaustavio ili trajno uništio. Zar je, recimo, trebalo čekati da se u Mostar vrate Bajević, Marić, braća Halilhodžić i Hadžiabdić pa da se, makar i u Vrapčićima, ponovo uspravi Velež?

Zar je trebalo čekati kadrove da se vrate iz bijelog svijeta pa da se uspostave i ožive fakulteti i zaokruži kompletna naučno-istraživačka infrastruktura Univerziteta „Džemal Bijedić“ ? Jednako tako, Narodnog pozorišta, Pozorišta lutaka, Simfonijskog orkestra, RKUD „Abrašević“, Muzeja Hercegovine, Arhiva Hercegovine, brojnih biblioteka, Muzičkog centra „Pavarotti“, plesnog ansambla „Kamarad“, Društva umjetnika Mostara, Kluba skakača „Mostari“, lista „Sloboda“, Radio Mostara i novih studija Radija i TV BiH…da ne pominjem klubove planinara, izviđača, gorana i inih drugih. Podižući, uporedo, privredu iz pepela i užasa tek svršenog rata, baš kao 45.te – poslije onog rata. Niko nije mogao, a valjda nije ni trebao, čekati bivše prijeratne direktore, predsjednike, šefove, aktiviste da se vrate iz inostranstva. Ali, kada su se brojni od njih, prije ili kasnije, i vratili u Mostar, vrata ustanova bila su i za njih široko otvorena. Pozvana sam da se vratim u Mostar i stavim svoje znanje i mogućnosti Gradu na raspolaganje. Moje „Kiše“ i ja ponosni smo na tu ulogu i zadaću koju smo uradili sa čistom „peticom“. Ima o tome puno događaja i detalja, dragih sjećanja i svjedočenja, ali sada nije ni mjesto ni povod za tu vrstu priče.

Danas, punih 17 godina kasnije, nama se – uz korištenje neprimjerenog, da ne kažem ružnog, prostačkog, uličarskog vokabulara gospodine Marić prigovarate da smo, eto, ni manje – ni više, nego: „iždžeparili ime“ ansambla! I to po sistemu: „ko je jamijo, jamijo!“ (kako, likujući, u doskočicama, uspoređujete) Iznenadili ste me, koliko je bilo nisko, neshvatljivo i nepotrebno iskaljivanje bijesa na adresu koja to nikako nije zaslužila! Razumljiva je Vaša vezanost za ime „Kiše“, ali ne razumijem da Vam je trebalo – s e d a m n a e s t godina, pa da pokrenete pitanje zaštite imena svog – kako ste to Vi sami napisali i objavili u svim medijima,

„… sa Jugom, zauvijek ugaslog ansambla“.

Mogli ste i trebali to učiniti i puno ranije, kao što ste se dosjetili pa svojevremeno u RH zaštitili autorska prava na tekstove kojima ste autor, što je isto uradio i Josip Sliško, kompozitor manje-više svih muzičkih numera „M. Kiša.“ Da ne otvaramo sada pitanje da li je možda bilo očekivano od Vas da se vratite i sami posvetite registraciji i oživljavanju „Kiša“ i radu sa mladima. Nemojte mi sada, molim vas, roniti suze kako to nije bilo moguće imajući prvenstveno u vidu činjenicu da ste ovdje, i u takvom ratom srušenom Mostaru (za razliku od brojnih drugih sugrađana), imali i radno mjesto (BHRT-urednik i dopisnik), uz to i komforan stan (dodijeljen od ovog istog Grada), a i priliku da neometano i slobodno radite i djelujete podižući usput i nove-stare „Kiše“. Umjesto brojnih mogućnosti, Vi ste ipak izabrali da ostavite radno mjesto dok ste stan u Drapšinovoj – prodali! Pa danas, kako također čitam u jednom od vaših prepatetičnih medijskih istupa – „…čeznete i živite sa Mostarom, a umirete u Exeteru…)

Uvažavam Vaš izbor gospodine Mariću.

A sada o još jednoj Vašoj krupnoj podvali: U svojoj ničim izazvanoj i zapjenjenoj objedi, kako prema meni Amri Dugalić, tako i našem ansamblu – potežete salve optužbi o navodnim  „krađama“ u širokom spektru – od „poharanog blaga“, kako kažete, do, ni manje – ni više, nego krađe “slobodarskog duha“ Ansambla „Mostarske kiše“, pa sve do „jamljenja“ (M.M.) „zavidnih instrumentalnih i tehničkih materijalnih dobara zvanih Ansambl „Mostarske kiše“. Optužujete bez ijednog argumenta kako „radimo i na tome da se izvornom ansamblu zatre trag i da bi se na njegovom grobu podigao spomenik lažnjaka“. Kačite nam pritom još i „pakosnu ljubomoru na prošlost“ u kojoj su cvjetale Vaše „Kiše“…

Gospodine Mariću, ništa od pobrojanog, naprosto, nije istina. Sva imovina koju posjedujemo jeste imovina mog i našeg Ansambla „Mostarske kiše“. I ničija više ! A Vi ste, gospodine Mariću, žalosti me što Vas moram podsjećati – sami u dijelu svoje knjige opisali „hajke i harange oslobodilaca“ koje su se devedesetih događale i Vama i ansamblu, kada su poharane i prostorije i imovina „Kiša“ na Rondou, a vaš kum – kako ste rekli, „oslobodio“ Vaš stan u Drapšinovoj, od vrijednih slika i druge imovine. Za „džeparenje“ te vrste u knjizi niste pominjali nikoga drugog, a niste ni mogli izmišljati jer sam ja tada živila izvan Mostara, a naš ansambl još bio misaona imenica – samo puka djeca koja će tek desetak godina kasnije izrasti do „Kiša“ kojoj je, kao i meni – usput, odlazak od Fejićeve do Rondoa, tada bio puno teži, da ne kažem – nedostižan i nemoguć, nego što je Vama bio put od Mostara do Exetera na jugu Engleske!

Usput, dobro znate da niko drugi – osim osoba s kojima ste se Vi lično 91. i 92. godine gledali – oči u oči, nikako nije imao ni mogućnost niti priliku da „gospodari“ situacijom na Rondou, tako ni u cijelom zapadnom dijelu Mostara. Toliko o krađama, lopovlucima i poharama prostora i imovine koju je imao Vaš ansambl. Dalje, Vi se uporno trudite ne bi li uvjerili javnost kako su Amra Dugalić i naš ansambl „Mostarske kiše“ „bježali od članova bivših „Mostarskih kiša“ i „repertoara partizansko-antifašističkog sadržaja“, kako velite, „hitrije no mudri Mostarci od granata sa Čobanova polja…“. Ali, već u drugoj rečenici istog pisma, i pred istom javnošću, optužujete i mene i ansambl što smo „bez stida i srama“ baštinili u javnim nastupima, kako ime, tako i bogati repertoar „Kiša“?!

Pa to je, gospodine Mariću, čisti nonsens. Ako je tačno da smo pjevali repertoar bivših „Mostarskih kiša“, a jesmo – zar je moguće da smo u isto vrijeme „bježali“ od istog „partizansko-antifašističkog sadržaja“ i ideja vaših tekstova i Josipovih pjesama ?! Vaše tvrdnje se, jedna s drugom, potiru. Jer mi smo ih pjevali punog glasa i čistog srca ! Pa mene i moj Ansambl „Mostarske kiše“ niko nije ni trebao ni mogao natjerati da pjevamo i slavimo sve ono uz što smo rasli i odrastali čvrsto vezani kao i naše porodice – za plemenite ideale antifašizma i čovjekoljublja. Kako tada, tako i danas. Vi u istoj rečenici padate u novu vlastitu zamku kada od mene tražite da se „odmah, i po cijenu tužbe“ odreknem repertoara bivših „Mostarskih kiša“, a odmah potom iskazujete čuđenje (da li i ljutnju ?) što naš ansambl danas pjeva samo dvije pjesme iz vašeg repertoara: („Mostarska mati“ i „Neretva“.)

To što smo Vaš stari repertoar značajno reducirali, rezultat je stalnih prigovora od strane pojedinaca iz bivših „Kiša“, što objektivnog sazrijevanja našeg umjetničkog ansambla koji je za proteklih 17 godina ovladao širokom lepezom poetsko-muzičkog stvaralaštva, u rasponu od vlastite autorske patriotske, antifašističke pjesme i balade, sve do izvorne sevdalinke, romanse, zabavne, duhovne i energreen pjesme… Dakle, naše „Kiše“ danas njeguju sve muzičke žanrove svijeta, hvala Bogu, iz najšireg kruga domaćih i stranih autora i izvođača. A nakon Vašeg pisma i ultimativnog traženja, sad Vam čvrsto obećajem: pjesme „Mostarska mati“ i „Neretva“ biće odmah skinute sa repertoara „Kiša“. A Vaš loš pokušaj gospodine Marić da naš rezultat minimizirate i na vrat pošto-poto okačite „ordenje lažnjaka“, vjerujte – teško da može iole dobaciti do  konzumenata naše muzike i pjesme teško je podvaliti.

A o tome ko su i koliko su za ovo vrijeme izrasle moje „Mostarske kiše“, najbolje svjedoče brojni nastupi, aplauzi i dobre kritike – što stručno muzičke, što najšire javnosti, koje nas prate u mjestima i gradovima širom Bosne i Hercegovine i regije, te gostovanja na poziv u brojnim zemljama Evrope.

Trenutak je da raščistimo i još jednu krupnu dilemu:

Vi idete toliko daleko da sa otvorenim podsmjehom i nipodaštavanjem govorite o našem ansamblu i dosezima, tako i o meni lično. Vi, potpuno nekritički, kažete sljedeće: „…Nas su oduvijek mrzili i oni koji su uvijek htjeli biti „M.Kiše“, ali zbog stvaralačke impotentnosti ta želja im je bila dohvatljiva koliko đir svemirom za komandnim pultom Space Shuttle“.

Kako dirljivo i samo naoko slavodobitnički. Ali, i tu se ljuto varate gospodine Mariću. Vi možete nastaviti da živite u prošlosti i sa svojom prošlošću – ja nastavljam živjeti u sadašnjosti i sa razgorenim plamom „Kiša“ koji niko ne može ni zaustaviti, niti ugasiti. A mene lično što se tiče – sa zvanjem, znanjem i iskustvom izraslog  muzičkog  pedagoga i profesorice solo pjevanja (u Mostaru, u klasi uvažene prof. Danon) i u Francuskoj (u klasi uvažene prof. Guirress), uz brojne uspješne javne nastupe – mogu Vam potvrditi da se vrlo uspješno i sa ponosom nosim sa tim zahtjevnim zadatkom – biti na čelu ansambla kao njegov Umjetnički rukovodilac i inspirator.

Vi jeste izrasli poeta i novinar od pera, ali – kako i sami znate, Vaši edukativni i uopšte muzički dosezi su jako, jako skromni i gotovo da nisu vrijedni pomena. Zbog toga ni Vaše kritike ni Vaši uski aršini o muzičkim dosezima bilo koga/čega, pa tako ni naših „Kiša“, teško da mogu biti od bilo kakve kompetencije i uvažavanja.

U jednom ste u pravu: Amra Dugalić sigurno „ne bi bila sposobna da radi đir „Space Shuttleom“ po svemiru !“. Ali je – za razliku od Vas, kadra da uzme mikrofon i, uz svoj ansambl, ispjeva sve ono što vi – pa ni bilo ko iz Vašeg ansambla, nikada ne biste mogli doseći.

Spremna sam se i na taj način takmičiti sa Vama, ali pred stručnom, kompetentnom adresom. I tu je, između nas dvoje – priznaćete, kosmička razlika !

Ali, sada kada smo raščistili sva pitanja vezana za repertoar „Mostarskih kiša“, hajdemo biti do kraja korektni, iskreni i jasni: ako ste uistinu odlučili da se pozabavite oživljavanjem i zaštitom imena „Mostarske kiše“, dobrodošli u Mostar i učinićemo sve da u normalnoj pravnoj stvari riješimo sve dileme i nesporazume.

Zahvaljujem na podršci našem ansamblu.

I mi Vama želimo sve najbolje!

U Ime ansambla „Mostarske kiše“

Prof. Amra Dugalić, Umjetnički rukovodilac

tačno.net
Autor 22.2.2016. u 14:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija