Predragova vječna plovidba izvorištima

Alija BEHRAM
Autor 4.2.2019. u 09:24

Izdvajamo

  • U subotu uveče, drugog dana februara 2019. godine, kada su brojni Mostarci još živo razmjenjivali i sabirali sarajevske utiske sa dostojanstvenog i rijetko tako masovnog ispraćaja na vječni počinak legendarnog Mostaraca i Sarajlije, profesora i doktora nauka, Zdravka Grebe, a tridesetak mlađanih pjesnika iz svih krajeva bivše Jugoslavije, kraj spomenika vječnom i nenadmašnom pjesniku Aleksi Šantiću, izgovarali svoje prve važne stihove i rime, prijatelji i poštovaoci i brojni njegovi sugrađani okupili su se pod krovom Muzičkog centra „Pavaroti“, na večeri sjećanja posvećene još jednom poštovanom i dragom sinu sunčanog grada na Neretvi – mostarskom ambasadoru humanizma i dobrih dijela, širom svijeta – akademiku Predragu Matvejeviću. Kakve li čudesne koincidencije
  • i Šantić i Matvejević napustili su nas u istom danu, 2. februara. Aleksa je otišao, sade već daleke 1924. , a Matvejević 2. februara 2017.te. Hoće li Mostar više ikada dočekati da se kraj Neretve ponovo rode tako važne i značajne osobe, čija je brazda života i golemih, teško i pobrojivih a kamoli dostižnih, baš svakog ponaosob, na svoj način posebna, snažna i specifična – a jednako prevažna, ne samo za Mostar, Sarajevo... nego za vascijeli svijet, urezana zanavijek, na svoj način, u naše sudbine i memorije. I ne samo nas... Takvo osjećanje dijelio sam u subotu uveče sa brojnim prijateljima na hodnicima popularne mostarske adrese, u Centru „Pavaroti“, gdje smo se okupili da progovorimo o Predragu. I da, naravno, da čujemo odlomke iz brojnih video zapisa i reportaža u kojima je Predrag mnogo što šta, naročito dobrog, plemenitog, bratsko i gotovo očinskog, savjetovao svom Gradu, i svima nama.

Povezani članci

Predragova vječna plovidba izvorištima

Foto: vijeti.ba

Nad Mostarom će uvijek lebdjeti genijalni duh Evropejca i kosmopolite Predraga Matvejevića …

U subotu uveče, drugog dana februara 2019. godine, kada su brojni Mostarci još živo razmjenjivali i sabirali sarajevske utiske sa dostojanstvenog i rijetko tako masovnog ispraćaja na vječni počinak legendarnog Mostaraca i Sarajlije, profesora i doktora nauka, Zdravka Grebe, a tridesetak mlađanih pjesnika iz svih krajeva bivše Jugoslavije, kraj spomenika vječnom i nenadmašnom pjesniku Aleksi Šantiću, izgovarali svoje prve važne stihove i rime, prijatelji i poštovaoci i brojni njegovi sugrađani okupili su se pod krovom Muzičkog centra „Pavaroti“, na večeri sjećanja posvećene još jednom poštovanom i dragom sinu sunčanog grada na Neretvi – mostarskom ambasadoru humanizma i dobrih dijela, širom svijeta – akademiku Predragu Matvejeviću. Kakve li čudesne koincidencije; i Šantić i Matvejević napustili su nas u istom danu, 2. februara. Aleksa je otišao, sade već daleke 1924. , a Matvejević 2. februara 2017.te. Hoće li Mostar više ikada dočekati da se kraj Neretve ponovo rode tako važne i značajne osobe, čija je brazda života i golemih, teško i pobrojivih a kamoli dostižnih, baš svakog ponaosob, na svoj način posebna, snažna i specifična – a jednako prevažna, ne samo za Mostar, Sarajevo… nego za vascijeli svijet, urezana zanavijek, na svoj način, u naše sudbine i memorije. I ne samo nas… Takvo osjećanje dijelio sam u subotu uveče sa brojnim prijateljima na hodnicima popularne mostarske adrese, u Centru „Pavaroti“, gdje smo se okupili da progovorimo o Predragu. I da, naravno, da čujemo odlomke iz brojnih video zapisa i reportaža u kojima je Predrag mnogo što šta, naročito dobrog, plemenitog, bratsko i gotovo očinskog, savjetovao svom Gradu, i svima nama.

Bilo je uistinu dirljivo, i čuti i vidjeti, koliko su se brojne organizacije i njihova vođstva naprosto udjenule u sadržaje večeri kako bi omaž akademiku Predragu Matvejeviću bio na visini zadatka kakvo jedno ozbiljno sjećanje na njega traži i zaslužuje. Uz Muzički centar „Pavaroti“, u organizaciji večeri učestvovali su i brojni prijatelji i aktivisti Centra za mir, Univerziteta „Džemal Bijedić“ i Sveučilišta Mostar, zatim Centra za kritičko mišljenje i Portala tačno.net, Udruženja „Dante Alighieri“ i Udruženja žena „Univerzum“ Mostar, potom Koleđ Ujedinjenog svijeta-Međunarodna gimnazija Mostar. Nastupili su učenici i profesori Muzičke škole, pročitan tekst, uz stihove posvećene Predragu, iz pera još jednog dragog i velikog Mostarca, Gradimira Gojera. Sa posebnim poštovanjem i aplauzom, do kraja ispunjena svečana dvorana pod krovom „Pavarotija“, pozdravila je i besjedu italijanskog ambasadora u BiH, nj.e. Nicolu Minasi.

Direktor Muzičkog centra „Pavaroti“ i domaćin večeri sjećanja na Matvejevića, Elvedin Nezirović, u inspirativnom obraćanju podsjetio je „da nas je ovdje okupio čovjek koji za života i nije ništa drugo radio nego okupljao ljude oko sebe. Čitavo Matvejevićevo djelo, pa i sav njegov intelektualni angažman, zapravo je jedna velika oda čovjeku i ljudskoj slobodi“. Nezirović kaže da bi, uz Predragovo ime, u najkraćem pojašnjenju njegovog lika, trebalo da stoji: kozmopolitizam i intelektualno gospodstvo!

„Znam sve o njegovim knjigama, otkrićima, postignućima, polemikama, predavanjima, člancima, esejima, pismima, znamo dosta toga i o njegovoj intelektualnoj slavi, značaju i borbi, o Korčulanskoj školi, o „socijalizmu s ljudskim licem“, o čuvenom pismu Titu iz 1974.te o Mediteranskom brevijaru, o Razgovorima s Krležom, o Tim vjetrenjačama, jednom briljantnom govoru studentima iz 1968. godine, koji je dugo vremena bio zabranjen, o mecima ispaljenim u njegovo poštansko sanduče zbog čega je i otišao iz Zagreba 1991.godine, o profesuri naSorbonnei i La Sapienzi, o tome kako je, na klaviru, Krleži svirao ruske romanse… Znam, zapravo, sve što o jednom piscu može znati njegov pasionirani čitalac. Divio sam se njegovoj hrabrosti da uvijek, po svaku cijenu, bude na strani onih koji drugačije misle, onih kojima je, upravo zbog toga, oduzeto pravo na slobodu; plakao sam kada sam prvi puta čitao pismo koje je, nakon rušenja Starog mosta, uputio najznačajnijim medijskim kućama u Evropi…“

Elvedin Nezirović je podsjetio kako Predrag Matvejević sin rusko-ukrajinskog emigranta i mostarske Hrvatice, katolkinje, ali da svoje svjetonazore nikada nije temeljio na etničkoj ili religijskoj pripadnosti oca ili majke, već prije svega na vlastitom promišljanju i inteligenciji. Rođen je u Cernici a odrastao na mostarskom Bulevaru, u kući koja do danas nije obnovljena. Bio je đak mostarske gimnazije, kako i sam napominje u jednom članku, „jedne od najboljih u prvoj i drugoj Jugoslaviji“. Za taj svoj Mostar, za ljude s kojima je odrastao, za Velež, ostao je vezan sve do smrti…“

Agažiranja za mudrost, dijalog i čovječanstvo

Ambasador Republike Italije u BiH, nj.e. Nicola Minasi, u emotivnom obraćanju i uz izvinjenje što govori o čovjeku o kojem mnogo zna, ali kojeg nije imao priliku i da lično upozna, podsjetio je Mostarce da je Predrag Matvejević uvaženi sin Mostara, ali jednako tako i sa priznanjem počasnog građanina Italije, koji je državljansto nama prijateljske zemlje Italije primio još 2006.godine. Ambasador Minasi kaže da je kroz vlastite studije, ali i čitajući Matvejevićeva djela, znao da se „divi ovom autoru koji je znao opisati Mediteransko more i svoje kulture i istovremeno dati jednu novu viziju svega toga.“ Nakon što je imenovan za ambasadora u BiH, Nicola Minasi kaže da je svakako poželio i da upozna Matvejevića. Na žalost, stigao sam prekasno, rekao je, dodavši:

„Zbog toga mi je izuzetna čast da mogu prisustvovati ovom događaju, danas, i osjećati se blizak Mostaru, iako samo u njegovoj sjeni, sjeni velikana…“

Podsjećajući na detalje Matvejevićeve knjige „Mediteranski brevijar“, ambasador Minasi kaže kako „svaki put kada dođe u Mostar, osjećam se kao na moru, i moja čula budu zavarana: Mislim da se isto desilo Predragu Matvejeviću i da je to odlučio iskoristiti kao ključ za istraživanje mora, kulture i svijeta na novi način. Odlučio je sve doživljavati kao mornar koji posmatra zemlju sa mora. To je postalo ključnim za novu viziju o životu i historiji i to iskustvo je također postalo posebna stvar. Čitajući „Mediteranski brevijar“ otkrivam i iznenađen sam ljubavlju koju Matvejević iskazuje prema Mediteranskom moru i njegovom bogatstvu. U određenim njegovim dijelovima, naišao sam na sljedeće apostrofiranje i duboko uvjerenje: da čak i onda kada je mediteranska civilizacija stradavala zbog ratova i mržnje, Mediteransko more je bilo i mjesto mudrosti i znanja i da mudrost može pobijediti nered i u najtežim vremenima. Sjećam se, u knjizi „Europa i Mediteransko more“, pisao je da i tokom ratova između Sjevera i Juga, Zapada i Istoka, mudraci su se uvijek pridržavali ideje o „krajeve potonulih užadi“, kako bi se društva i zemlje mogli ponovno susresti, po okončanju sukoba…“, zaključio je ambasador Nicola Minasi, rekavši kako Predrag Matvejević nije bio poslanik lakog multikulturalizma, ali je pokazao da se treba boriti protiv stereotipa kako bi smlo stvarali nove mogućnosti. Takođe, bio je oduvijek uvjeren da BiH može biti pozitivan primjer poštovanja različitosti io istovremeno, uspješne saradnje:

Čuo sam da je volio govoriti da možda, ispod zemlje, ima rijeku koja teče iz Sarajeva do Mostara, a koja vodi na Mediteransko more, kao o figuti o skrivenoj sličnosti između gradova BiH. Ta pažnja za ono što postoji ispod mora i ispod zemlje, jeste znak Matvejevićeve pažnje ne samo na površinu, nego i za dubinu. To je poziv da gledamo u ono što se nalazi unutar društva i srca. Nadam se da će Mostar znati prihvatiti to naslijeđe i ubuduće i koristiti kao primjer za pripadnost Mediteranskom moru, ne samo zahvaljujući mostu, nego i kao svjetionik kulture i otvorenosti. Bilo bi fantastično kada bi Grad Mostar mogao osnovati Muzej u Matvejevićevoj kući. Potrudimo se biti dostojni Matvejevićevog lika i djela…“ – poručio je Mostarcima, italijanski ambasador u BiH, Nicola Minasi. Pominjući dirljivim riječima i fizički odlazak profesora Zdravka Grebe i dostojanstveni ispraćaj našeg omiljenog profesora u Sarajevu, ambasador Minasi je rekao da je i Grebo, takođe kao i Matvejević, zauvijek ostao ponosni Mostarac, preporučujući pristutnima pod krovom „Pavarotija“: „Budimo spremni nastaviti njihovim putem angažiranja za mudrost, dijalog i čovječanstvo.“

Mi moramo krenuti preko mosta…

Sa posebnom pažnjom, Mostarci okupljeni na Večeri sjećanja na Predraga Matvejevića, pogledali su tv-dokumentarac pod naslovom „Predrag Matvejević – naš Brat!“, kojeg je producirala ekipa mostarskog Centra za mir. Cijeli program sadržavao je, najvećim djelom, obraćanja koja su bila posvećena Matvejeviću. Produkcijska ekipa, čiji je sastavni dio i potpisnik ovih redova – potrudila se da u dokumentarcu Mostarcima, i svima koji ga budu gledali, prenese autentične izjave, razmišljanja, ocjene, stavove i zavjetne poruke, koje je u brojnim intervjuima , izgovarao nikad javno promovisani, a ubjedljivo najjači i sveprisutni ambasador ovog grada u cijelom svijetu, Predrag Matvejević. Govorio je o Mostaru i žestoko kritikovao ideje o podjelama, te snažno zagovarao otpor retrogradnim idejama o podjelama, zidovima, paralelizmima što fizički, što glavama pojedinaca i političkih lobija. Zaklinjao je Mostarce da se usprotive i das ne prihvataju takva rješenja jer nikakve podjele nisu od koristi i da će Evropa, kad – tad, znati da kazni i na svoje mjesto pošalje protagoniste dijeljenja gradova i etničkog razvrstavanja ljudi.

Alija Behram

Pijetet prema osobnosti i društvenom angažmanu

Naš uvaženi Mostarac bio je književnik od formata, poznat i cijenjen u cijeloj Evropi, i šire; esejista, humanista, poliglota, profesor francuske književnosti na pariškoj Sorboni i slavistike na rimskom sveučilištiu La Sapienca. Nosilac je počasnih doktorata na univerzitetima u Francuskoj, italijanskoj Genovi i u Trstu, dok mu je 2002. godine dodijeljen i počasni doktorat na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u njegovom rodnom Mostaru. Bio je i član bosanskohercegovačke i makedonske Akademije nauka i kulture, a nosilac je francuskog Ordena Legije časti!

Obraćajući se u ime kolega profesora i radnika Univerziteta „Džemal Bijedić“, rektor dr. Elvir Zlomušica pročitao je odluku kojom je, 2002. godine, Senat i svi zaposlenici mostarskog Univerziteta jednoglasno odlučili da Predragu Matvejeviću dodijeli svoj počasni doktorat. Predrag je ovim činom bio posebno dirnut a primajući priznanje, nadahnuto je govorio o svom Mostaru. Profesor Zlomušica u svom obraćanju govorio je o djelima iz pera Predraga Matvejevića, a osjećao je potrebu da citira najzanimljivije pasose iz Predragove knjige „Kruh naš“, u kojoj autor prepričava, eruditski i akribično, objektivistički superiorno i subjektivistički tanano, šest hiljada godina povijesti, prateći događaje, običaje, istražujući etimološko porijeklo i etnološke fenomene zapisane u knjizi koja nije samo put kroz vrijeme nego i put kroz naše civilizacije i naše običaje… I njegov kolega sa Sveučilišta Mostar, dr. Mile Lasić, biranim riječima govorio je o Predragu Matvejeviću, citirajući više autora koji su se povodom njegovog fizičkog odlaska 2. februara 2017. godine u Zagrebu, javno oglasili na različite načine. Naslovljujući svoje obraćanje pitanjem: „Šta je nama danas Predrag Matvejević?“, dr. Mile Lasić, između postalog apostrofirao je citat samog Matvejevića, koji na kraju eseja enciklopedijske kakvoće „Kalamlovi“ (objavljenog u časopisu Most (188-189/2005.) dok ga je uređivao rahmetli Alija Kebo, zapisuje sljedeće. „Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje“? – To jest, „sagledati koliko su joj sami pridonijeli“. I dogodilo mu se potom da se (polu)službeni i lažni hrvatski „korifeji“ na isti način odnose i prema njemu – da ga i u smrti ignoriraju, dok se na drugim stranama nerijetko koriste Matvejevićevim likom i djelom  tako što ga neukusno svode na svoje majušne (političke i kulturološke) gabarite. Srećom je i u hrvatskoj i svim kulturama b-h-s-cg jezika veliki broj i onih koji s mjerom izražavaju pijetet i prema Matvejevićevoj osobnosti i književnosti i društvenom angažmanu. Osobno, činit ću sve što je u mojoj moći na opisani način, sve dok me budu trpjeli tamo gdje sam djelatan i dok budem djelatan…“ – rekao je prof.dr. Mile Lasić, predočavajući na zanimljiv način svoju širu elaboraciju o liku i djelu Predraga Matvejevića, citirajući i veliki broj književnika, pjesnika i novinara čija su mu se glasna razmišljanja i pogovori o našem uvaženom Matvejeviću, učinila važnim. Među njima je i prijedlog iz eseja Ivana Anđelića povodom Matvejevićeve knjige „Kruh naš“, čije dijelove je pročitao Lasić, zaključivši upravo tim (Anđelićevim) razmišljanjem, prijedlogom, izrečenim sa mogućom uzdržavom rezignacijom: … „Sa žaljenjem moram konstatirati da nitko do sada nije objavio Matvejevićeva sabrana djela, što je kruna uspjeha svih književnika i priznanje kulturnoj javnosti. Ovakva gesta se uglavnom upriličuje velikim još za njegovog života. Adio poštovani profesore“! – zaključio je svoje obraćanje Mile Lasić, čiji bi prijedlog svakako trebala i morala razmotriti, pa jednog dana moguće i realizirati, književna zajednica sa Matvejevićevim prijateljima i poštovaocima, prvenstveno u trouglu Mostar – Sarajevo – Zagreb.

Bio je moralna snaga svima

Štefica Galić, urednica Centra za kritičko mišljenje i portala tačno.net posigurno je dijelila mišljenje većine učesnika Večeri sjećanja na Predraga Matvejevića, kada je zaključila da nas je Predrag, svime onim što nam je značio i posebno djelom koje nam je ostavio, „humanistički oblikovao i ispunio uvjerenjem da istina postoji, da mora postojati i da mora prevagnuti nad odmanom i nad lažima. Bio je moralna snaga svima nama, vječni i neumorni borac za slobodu riječi i misli, koji je nadilazio uskosti i podvojenosti koje su nas tako tragično suprotstavile jedne drugima.“

Galićeva smatra da Matvejević nikako nije podnosio banalnost, niti nacionalne histerike. Nije bio „ideološki konvertit“, cijeli život ostao je ljevičar. Svojom superiornošću bio je potpuno u nesrazmjeru sa ovdašnjim mjerilima. Bio je istrajan u neodustajanju, čak i kad je to bilo nepoželjno, bio je i ostao svoj, čist u tome, na strani koju je sam odabrao, nikada ne gubeći osjećaj za stradanja drugih. Otvoreno se suprotstavljao „diktaturama i demokraturama“, i ljudima „ispranih savjesti“. Cijeli njegov rad, literarni opus, javni angažman… bio je za što humaniji i potpuniji prostor slobode za sve…„ – rekla je Štefica Galić, podsjećajući šta je sam rekao kada su ga pitali o identitetu: „Rastao sam i razvijao se među koordinatama hrvatske kulture, bosanskohercegovačke, francuske, italijanske… između svih tih kultura iz svake sam nešto pokupio…“. U političkom magazinu „Fokus“ RTM-a, kasnih devedesetih, dok je u Mostaru još sve mirisalo na barut, znao je dodati: „Ja sam vam, moji dragi Mostarci, osim što jesam rođeni Mostarac, još i bosanskohercegovački, hrvatski, italijanski državljanin, a kao nepopravljivi kosmopolita, zaključio: ja sam vam – dragi moji, građanin svijeta„!

U dvorani Muzičkog centra „Pavaroti“, uz kadrove i Matvejevićeve žive i svevremenske poruke Gradu i Mostarcima, sa posebnim emocijama, primljene su i ove riječi iz obraćanja Štefice Galić: „… I ’93 godine bio je na strani svoga Grada kojeg su rušili „pešordini talibani“ prezirući sve primarne vrijednosti zapadne civilizacije a licemjerno se nazivajući njenim nositeljima. Mostarske nacionalističke vlasti nisu napravile spomenik Matvejeviću, ali svako od nas ponaosob može graditi taj spomenik, boreći se za vrijednosti i ideale u koje je Predrag vjerovao, kontinuirano ga proučavajući i čitajućiv jer, on je bio i ostao dio moralnog i filozofskog identiteta ovih prostora. Univerzitetu u Mostaru je želio ostaviti i dio svoje biblioteke. A oni su željeli posvetiti jednu katedru njemu. Da li se to ostvarilo, ne znam. Znam samo da sramotno malo mostarskih studenata zna ko je Predrag Matvejević. Mi ćemo u programu naše ŠKM raditi predavanje o njemu…“ zaključila je Galić. Pozivajući Mostarce da ne klonu i da čuvaju uspomenu na velikog Predraga Matvejevića, podsjetila je na njegove poruke koje su sadržane i u tv dokumentarcu Centra za mir: „Valja ovladati prošlošću da bi se zauzeo pravi stav u sadašnjosti…“

Zato, zauzmimo pravi stav i budimo sretni što smo među nama imali tako velikog Čovjeka, Predraga Matvejevića, jer – ovakvi kakvi jesmo – nismo ga zaslužili!

Predragova ozbiljna i dugovječna lektira svima

Još jedan poznati i dragi Mostarac, akademik Gradimir Gojer, pridružio se Večeri sjećanja na Predraga Matvejevića, poslavši pismo zahvalnosti svima koji su se potrudili da sjećanje na Predraga ne blijedi. „…Prikraćeni smo za političku mudrost i domoljubnu pravdoljubivost lucidije akademika Predraga Matvejevića. Nema više tananih literarnih eseja, nema britke odsječnosti prema nacionalizmima i fašizmima svih boja, nema među nama jedinstvenog i neponovljivog Europejca s mostarskim likom, Predraga Brace Matvejevića. Čovjek koji nas je sve učio kako se valja odnositi prema književnom zaleđu, prema domovini i zavičaju, kako treba pomagati mladim piscima, profesor Sorbone i La Sapienze, Matvejević je markantno obilježio svoje vrijeme knjigama koje su najozbiljnija lektira studentima i čitaocima širom svijeta. Zajedno sa Šantićem, Ćorovićem, Đikićem, Jakovljevićem i Zupcem, matvejević je u plejadi pisaca Mostara koji nisu samo zavičajno relevantni nego su dijelom južnoslavenskog književnog Olimpa. Zato smo kao Mostarci ponosni na njegovo neprolazno književno djelo. A njegov ukupan angažman koji ne blijedi samo će dobivati na vrijednosti…“ zaključio je u svojoj kolumni ovim povodom, Mostarac Gradimir Gojer.

Gospođa Enisa Bukvić je, obraćajući se u ime udruženja „Dante Alighieri“ i udruženja žena „Univerzum“ iz Mostara, govorila o susretima i druženjima bh. izbjeglica u Italiji, kojima je Predrag Matvejević pomagao na mnogo načina. Bio je moralna ikona i svjetionik svima nama po kome smo se ravnali, rekla je Bukvićeva, dodavši kako je imala čast da joj Predrag napiše predgovor za njenu knjigu. Rekla je da je Predrag zasigurno bio i ostao ponos Mostara, Zagreba, Sarajeva, Pariza i Rima, svih gradova u kojima je bio dobrodošao i svoj, a nad kojima sada lebdi njegov genijalni duh.

Kada je od mostarskog Centra za mir dobio povelju „Mimar mira“, u pismu koje je upućeno na ruke direktora Centra, Safeta Oručevića, poslao je snažnu poruku, prije svega, građanima Mostara:

Predrag Mostarcima: Ja sam uvijek sa vama, mojom rajom …

 „Neizmjerno sam vam zahvalan što ste me uvrstili među „Mimare mira“ u našem Mostaru. Žao mi je jedino što u ovom času ne mogu biti u svom rodnom gradu. Zdravlje mi ne dopušta da putujem. Ali, usprkos svemu, ja sam s vama, s „našom rajom“, kao što sam to bio u vrijeme kad bijaste najizloženiji ludosti i zlu. Tri sam puta bio u Mostaru dok se ubijalo i ratovalo, u njemu, i njegovoj okolici. Krov je pao s kuće u kojoj sam proveo godine djetinjstva i rane mladosti, zidovi su popustili na mome domu, vrt se sasušio i izgorio, susjedi se raselili… Pisao sam o tome u raznim glasilima, našim i stranim. Dovodio sam domaće i inozemne svjedoke da na licu mjesta vide našu nesreću. Pokušavao sam zainteresirati one koji su imali mogućnosti da pomognu obnovu Staroga mosta. To sam razdoblje provodio u svijetu, daleko od svoga roda: “između azila i egzila“, ni u jednom, ni u drugom, nego upravo „između“ ­ razapet od želje do njezina ostvarenja. Vraćao sam se kad god sam mogao, kući, k vama, svojima, bez obzira koje su vjere bili i ostali. Pratio sam sve što sam uspijevao vidjeti, opisivao to i širio svoj opis koliko sam dospijevao; ništa nisam krio ni zataškavao – tražio sam istinu i razlog. A i sad jednako promatram i slušam što se zbiva u nas i među nama: ne činim to više iz tuđine, nego s raznih strana naše zemlje koja je u svijestima mnogih ljudi, možda najboljih, ostala naša. Ponavljam, još jednom, da je smisao onog što nazivamo zemlja mnogo viši nego sama država, značenje zemlje je šire, dublje, dulje. Želio bih da se na cijelom ovom prostoru nađu prikladne forme i sadržaji suživota i uzajamne povezanosti koji obogaćuju zajednice i ljude a ne samo države i politike, da se tako sačuvaju težnje koje sadrže ono najbolje što smo mukotrpno stekli, a pritom spriječi povratak onoga najgoreg. Naš Stari most nije samo kameni spomenik povijesti ­ on nosi u sebi, uza sve ostalo, simbolično duhovno blago. Usprkos razlikama u vjeri i nacionalnosti, mi smo svi potekli iz zajedničkih ili bliskih izvora, spajali se i razdvajali u raznim dobima i diobama. Naše se Materinstvo davno očitovalo i potvrdilo: „Od svoje majke ko će naći bolju, a majka naša (vaša) zemlja nam je ova“; zemlja u kojoj su na svim stranama rasijane „kosti naših pradjedova“. Navodim slobodno, po sjećanju, najvećega mostarskog pjesnika, Šantića, rodom Srbina koji je volio Hrvaticu i opjevao lijepu muslimanku kako zalijeva cvijeće „s ibrikom u ruci“ ­ „zumbule plave“. Koliko je takvih primjera! Hoće li oni prevagnuti u obnovi našega grada i pokrajine, u ustrojstvu Bosne i Hercegovine u kojoj je Mostar značajna sastavnica, kopnena luka na putu za jug, putokaz prema širokome moru, prozor otvoren svijetu? Učinimo sve što možemo da tako doista bude i ostane. To za mene ne znači praviti po svaku cijenu novu, treću Jugoslaviju, nego ustanoviti ono što je najbolje i najstamenije, što nikoga od nas ne umanjuje niti prikraćuje. To je moguće. Bolje je u svakom slučaju od ovog što ne znamo što je. O tome sam, dragi moji srodnici­Mostarci, pisao i govorio kad nisam mogao biti s vama. Nastavit ću to sve dok mi snage i dob dopuste. Barem do slijedećega viđenja u Mostaru.

Vaš Mostarac

Predrag Matvejević

U okviru Večeri sjećanja na Predraga Matvejevića, u organizaciji Centra za mir, otvorena je izložba dokumentarne građe posvećene našem uvaženom Mostarcu. Uz veliki lični trud aktiviste Centra, hroničara i publiciste Šemsudina Zlatka Serdarevića, publika je imala mogućnost da o Predragu saznaje više kroz veliki broj fotografija, što sam svojim Mostarcima, što sa ozbiljnim krugom intelektualaca iz Pariza, Rima, i brojnih mjesta širom Evrope. Predočenio su i isječci njegovih intervjua iz štampe koja je sastavni dio arhivskog odjela Centra za mir i lične arhive Serdarevića.

Italijanski ambasador Minasi posebno je i biranim riječima pozdravio ovu izložbu i angažman Šemsudina Serdarevića.

Poruka sa Večeri sjećanja u Muzičkom centru „Pavaroti“ je bila jasna i nepodijeljena: Sjećaćemo se Predraga Matvejevića sa iskrenim poštovanjem, kao velikog Mostarca, iskrenog prijatelja, učitelja i neumornog saborca u odbrani civilizacijskih tekovina i vrednota za koje se, zajedno sa nama, zalagao i borio cijelog svog časnog života …

Živjećemo sa sjećanjem na našeg Peđu, uz njegove ljekovite i svevremenske poruke i djela koja je zavještao generacijama… dok on plovi našim vječnim izvorištima.

Vijesti.ba

Alija BEHRAM
Autor 4.2.2019. u 09:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija