Priča o dobrim mostarskim ljudima

Milan Račić
Autor 21.2.2017. u 09:46

Izdvajamo

  • A u Makarskoj, ljeto je 1992. godine. Goranu prilazi nepoznati čovjek i kaže: “Ja sam prijatelj tvog tate. Svi su tvoji dobro i pozdravljaju te. Tata ti je poslao 100 maraka, pa nek' se nađe“. Tek po povratku, godinu dana kasnije, Goranov tata, prvi put čuje za ovaj susret i onih 100 maraka, koje i nikad nije poslao. Zoran je zato – Goranov drugi otac!

Povezani članci

Priča o dobrim mostarskim ljudima

foto: abartarhiv

I danas kad nas ponovo prebrojavaju, kad mute balkansku kašu, domaći i regionalni uz prećutnu suglasnost međunarodnih, priča o dobrim ljudima je opomena da nam se zlo ne ponovi.

Većina i ona medijska, ali i ona druga, decenijama je na kašikicu imala priliku da čuje samo manji broj priča o dobrim ljudima u vremenu zla. Prevladale su crne hronike, tajkuni, sebični političari, propale firme, novoustanovljeni analitičari, prevareni narod i odlasci iz zemlje. Poodavno su završene priče o izbjeglicama, njihovom povratku i opstanku. Jedino što je od izbjeglištva ostalo je nesmanjen broj ministarstava, ureda i birokratije koja se, navodno, bave povratkom.  Ne samo da se ne vraćaju izbjegli, nego su i oni – vjekovima domicilni, koji nisu ni pomišljali o napuštanju svog doma, u desetinama hiljada već odlepršali ka boljem i bez namjere da se ikad vrate. Drugi se, u međuvremenu, pakuju i traže agencije koje bi im obezbijedile uspješan odlazak. Stoga, predlažem da se već postojeća izbjeglička ministarstva i bezbrojni kantonalni i opštinski tzv. povratnički uredi, umjesto povratkom izbjeglih bave odlaskom onih koji su shvatili da im na ovim prostorima nema mjesta. Neka bar nešto rade, kad već postoje. Iz nedovršene i skrpljene države odlaze i oni koji imaju solidan posao, riješena gotovo sva životna pitanja, ali u ovakvoj raspamećenoj državi ne vide ništa od dobrog za svoju djecu i unuke. Ostaju oni koji moraju, oni kojima godine ne dozvoljavaju odlazak i oni kojima je rat postao brat. Među odlazećim su i dobri ljudi koji su u najtežem ratnom periodu pomagali i spašavali svoje komšije od mrzitelja svega što je drugo i drugačije. No, vratimo se ljudima s početka priče i s početka ludih devedesetih.

Dobra profesorica Vesna

Prije ratnih događanja, za vrijeme rata i poratnih događanja, jedino je kroz ljude gledala ljude. U prodrtnoj BiH kabanici, sredinom rata, napušta Mostar. Sve dotle je pomagala ne pitajući za ime i prezime, za nacionalnost, vjeroispovijest i sve ono što danas karakteriše zalog za uspješan opstanak u neuspješnoj državi. Dođe tako vrijeme da je i sama morala otpozdraviti i gradu i univerzitetu, otpozdraviti onima što je pomagala pa su to brzo zaboravili, ali i onima kojima je, baš takva, bila neprihvatljiva. Javila se, odmah po dolasku u Italiju. Na pitanje kako to izgleda bez granata i progona, odgovorila je: “Prvo što sam vidjela i bila očarana – jesu mladi ljudi koji se vole i ljube, stari bračni parovi koji se nježno drže za ruke, a eksplozijama ni pomena“. Danas je profesorica na uglednom koledžu, a u Mostaru, ako stigne, samo petnaestak užeglih avgustovskih dana. Priča o ljudima, o onim drugim nikad ni riječi.

Jelka – uspješna majka i veliki čovjek

Napravila je uspješnu prijeratnu karijeru. U ratu, tiho i nenametljivo, sa milosrdnim suprugom, pomagala onima koji ni ime nisu smjeli pomenuti, jer ko zna kako bi završili. I u to smutno vrijeme, dok su se neki razmetali humanitarnim poklonima, a neki bili željni konzervi iz NATO pakovanja četrdeset i neke, te devedeset i treće obilazila je svoje prijatelje, pretežno drugačijeg imena i prezimena. Obilazila i donosila tad najvrednije, pakovanje hrane, poneku čokoladicu i ljudski osmijeh, prije svega. Popela bi se zajedno sa svojim suprugom i do petog sprata noseći na nejakim plećima fasunak za nekoliko narednih – ratnih mjeseci.

A nije zvala da joj se pomogne. Nije zvala, jer je znala da primalac ni nosa promoliti ne smije. Davala je podršku za ostanak, ali i ukazivala na ludilo i potrebu da se život očuva i glava spasi.  Danas je dobra majka, još bolja supruga i racionalna ekonomistkinja. No, ako je i danas uspješna, djeca su joj stotinama kilometara van ovog mirnodopskog ludila.

Huso – prijatelj od prvog do posljednjeg smiraja

Igrao je sa svojim drugarima fudbal na pooranoj zijemaljskoj ledini. Bio jedan od najboljih u ekipi u kojoj su većinu činili oni što su se drugačije zvali. Rat ga je sačekao i silom obukao u uniformu koju je morao, a ne želio navući. Svo vrijeme, dok nije završio u Njemačkoj, obilazio je svog školskog kolegu, drugovjernika, ali svog prijatelja i istomišljenika. I dok je u Mostaru obilazio i čuvao njemu najdraže, na onoj istoj pooranoj fudbalskoj ledini, povampireni zločinci ostavili su ga bez majke, bez oca, bez sestre. Završio je rat. Huso se vratio sa zapada, a onaj nepravovjerni koga je Huso obilazio sa strepnjom je isčekivao prvi susret sa Husom i njegovu reakciju. Šta li će reći, kako će reagovati? Hoće li i njega strpati u koš s onim što su mu zlo nanijeli? Milion pitanja, a odgovor samo jedan. Ljeto je devedeset  i neke poratne godine. Okuražio se njegov prijatelj pa pravo kod Huse. A Huso, isto onako kako su se družili u neuglednoj seoskoj školi, s raširenim osmjehom i sretan što vidi svog drugara potrča mu u zagrljaj. Nisu pričali o ratu, već o odrasloj djeci. I danas je tako, s tim što su  Milanova djeca van BiH, a Husina to tek namjeravaju učiniti. Moraju, jer za njih i pored fakultetskih diploma nema posla, a ni onog pooranog fudbalskog igrališta.

Ivica i Razija

Prvi poratni susreti kod šatora bivše robne kuće „HIT“. U organizaciji Crvenog krsta ponovo su se spojili istok i zapad. Susreli su se dobri ljudi s lijeve i desne obale Neretve. Sedamdesetogodišnja Razija s nestrpljenjem očekuje ko joj je to upriličio poziv. Nedugo potom ugleda svog mlađeg kolegu nastavnika Ivicu. Njeni najbliži su u dalekoj Norveškoj, ali je došao Ivica da sa svojom drugaricom prozbori ljudski i upita kako bi mogao pomoći. Donio, za ono vrijeme, najbolji poklon šteku cigareta i upaljač. Poslije polučasovnog susreta svako ode nekoj tuđoj, a ne svojoj kući. I Ivica i Razija više nisu među živima, ali su u amanet svojoj djeci ostavili njihovu ljudsku priču.

Damirov rodni list

Namrgođena je druga polovina mjeseca aprila 1992. godine. Svi negdje odlaze, ali niko ništa ne govori. U zraku se osjeća briga i napetost. Pozvao ga je komšija Zvonko i smireno predloži: “Znam, u kakvoj si situaciji, moj Damir je u Makarskoj pa bih i tvog Gorana poveo k njemu“. „Pa, kako ćeš Zvonko kad Goran nije…“? „Izvadiću mu Damirov rodni list, a i vršnjaci su, pa niko ni primjetiti neće“, odgovori mu Zvonko. Danas su Goran i Damir veliki prijatelji i redovito se susreću na teniskim terenima u Mostaru ili u košarkaškoj dvorani u Podgorici.

Zoranovih 100 maraka

A u Makarskoj, ljeto je 1992. godine. Goranu prilazi nepoznati čovjek i kaže: “Ja sam prijatelj tvog tate. Svi su tvoji dobro i pozdravljaju te. Tata ti je poslao 100 maraka, pa nek’ se nađe“. Tek po povratku, godinu dana kasnije, Goranov tata, prvi put čuje za ovaj susret i onih 100 maraka, koje i nikad nije poslao. Zoran je zato – Goranov drugi otac!

I danas kad nas ponovo prebrojavaju, kad mute balkansku kašu, domaći i regionalni uz prećutnu suglasnost međunarodnih, priča o dobrim ljudima je opomena da nam se zlo ne ponovi.

mo koledzuwc festival za djecu

foto: spagosmail

Milan Račić
Autor 21.2.2017. u 09:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija