Ramiz Huremagić: Klerofašistički i nacionalistički jurišnici neće poraziti Mostar

tačno.net
Autor 25.2.2016. u 10:19

Izdvajamo

  • Naravno da bi represivni aparat morao identifikovati počinitelje i izvesti ih pred lice pravde, to im je posao i zato ih plaćamo. Samo, pravda u ovoj zemlji ne samo da nije više slijepa, kakvom je stare civilizacije uzdigoše na pijadestal božanstva, ona itekako vidi i pomno pazi da interesi njenih gospodara budu pravedno i pravično zaštićeni i očuvani. I ne samo u slučaju tamo nekog porušenog groblja, već i u slučajevima kad se mrtve glave, netom živih ljudi, kotrljaju gradskim ulicama. Koliko pravda "vidi" i koliko represivni aparat utiče na njen "vid", najbolje zna sin, čijeg oca zatukoše kamenom temeljcem banjalučke Ferhadije, poslije čega pravda, umjesto da zaplače, ili se makar postidi, još i pljunu na očevo tijelo i na kamen temeljac.

Povezani članci

Ramiz Huremagić: Klerofašistički i nacionalistički jurišnici neće poraziti Mostar

Partizansko, niti bilo koje drugo groblje neće se moći zaštiti od povampirenih krvoloka sve dok postoji sistem raspodjele moći i vladavine koji je zasnovan na postulatima klepto-nacionalističkog uređenja i konceptu “otete države” (captured state) u kojem je strah, uz valutu “žrtve”, najvažniji monetarni instrument i u kojem, umjesto centralne banke kao glavnog monetarnog regulatora u jednoj državi, vladajući tron upravlja društvom i njegovim finansijskim tokovima putem “straha”, na uzusima feudalnog uređenja, konceptima “odabranih i podobnih”, “naših i njihovih: živih, mrtvih, kostiju, grobova) i “200 porodica” koje treba da upravljaju zemljom i “stokom”.

I ove godine, prilikom obilježavanja 71 godišnjice od oslobođenja Mostar od fašista, antifašiste su na Partizanskom groblju u Mostaru dočekali ispisani novi uvrijedljivi grafiti a spomen ploče sa imenima poginulih boraca jednim dijelom su polomljene, izmještene sa postolja, a one rijetke koje su ostale čitave, bile su okrenute naopako. Prisutni građani su sakupili razbijeno kamenje i vraćali spomen ploče na njihova mjesta. Nakon odavanja počasti i polaska prema autobusima mogla se primjetiti organizovana skupina neonacista koja je, kao i prethodnih godina, prijetila okupljenim antifašistima, dobacujući psovke i uvrede. Naredbu policije da se povuku, neonacisti nisu poslušali, nakon čega je intervenirala specijalna policija i rastjerala ih. To je scenario koji se stalno ponavlja. ‘Institucije’ šute. 

“Stari most su, kao što znamo, srušili, 14. februar su izbrisali, Partizansko groblje, tek zahvaljujući njegovoj monumentalnosti nisu srušili, ali na tome aktivno rade”, kazao je Dragan Markovina u nedavnoj kolumni.

Portal tacno.net će svakodnevno pisati o ovoj temi dok se konačno ne zaustavi ‘barbarstvo s potpisom’ u Mostaru. 

O ovoj temi smo razgovarali sa književnikom Ramizom  Huremagićem.

Kao i svaki drugi čin vandalizma – akt rudimentalnog divljaštva i orgijanje fašistoidnih divljaka sa zapjenušenim žvaljama. Međutim, i vandalizama ima raznih. Od onih spontanih mladalačkih iz obijesti ili zbog prvih pijanstava do onih institucionalnih, planskih, pomno smišljenih, počinjenih zbog, i u ime, tačno određenog cilja. Dok ovih prvih ima i bit će ih uvijek, u svakom prostoru, društvu i vremenu – valjda to nosi mladost, ova druga su naročito opasna. Usuđujem se reći da u Bosni i Hercegovini, posljednjih dvadeset godina pa i više, postoji samo ovaj drugi, institucionalni i planski vandalizam. Naročito je prisutan baš na grobljima, kao dominatnom poprištu pokazivanja ispravnosti vlastitih ubjeđenja i svjetonazora, kao i dokazivanja slijepe poslušnosti “vođama”. Naravno, pored sportskih terena, koji pak spadaju u oblik javnih manifestiranja, i samo se po toj “javnosti djelovanja” razlikuju od ovih “grobnih”, mračnih vandalizama. Beskonačan je niz skrnavljenja grobalja u ovoj zemlji. Na mrtvima, i pod okriljem noći i stranačkih zaštitnika, najlakše je voditi ratove protiv “mrskih” neprijatelja. S obzirom da su prvi sljedeći izbori još relativno daleko, tako i nema potrebe da skrnavljuju vjerski definisana groblja, nema potrebe da se strah i tenzije podgrijavaju preuranjeno, jer pobogu, pamćenje mase je i tako kratkotrajno pa će biti sasvim dovoljno porušiti koji pravoslavni, katolički ili muslimanski grob par dana prije izbora. Zato ostaju ova, inače davno zaboravljena, ideološka groblja. Između ostalog, to treba percipirati i kao dio treninga i priprema za tačno odrediva, “njihova” groblja, koja će se naći na meti kasnije, u toku ove i godina koje dolaze.

Ono što je interesantno istaći kod Mostara i slučaja zadnjeg vandalskog čina na Partizanskom groblju u tom gradu su i sljedeće činjenice. Kao prvo, Mostar je, prije svega, najočitiji primjer aparthejda na ovim prostorima. Grad koji je više i izraženije podijeljen “u zraku” i mozgu ljudi nego prostom geografskom činjenicom da voda, na “ground zero” nivou, dijeli grad fizički na dvije polovine. A kad je već podijeljen “u zraku” i “na zemlji”, zašto ne bio podijeljen i “ispod zemlje”. U prostoru segregacije i potpune podijeljenosti, pomno planiranog izazivanja očaja, letargije i bezperpektivnosti života u tom gradu (ustroj grada, njegovo (ne)funkcionisanje, neodržavanje izbora, i slično), u proteklih dvadeset godina stvorena je idealna mikroklima i ostali agrotehnički uslovi za uzgoj najčišćih i najkvalitenijih oblika fašizma. Kao drugo, Mostar je i najeklatantniji primjer isturenog poligona za nastavak nacionalističkih, ideoloških i političkih previranja u našem zapadnom susjedstvu (svaki put kad se susretnu nogomet i fudbal, kocka i polumjesec, Mostar gori). Tako da rušenje vječnog počivališta “krvoločnih partizana” u Mostaru treba gledati i kroz prizmu stalnih, a trenutno naročito izraženih, ideoloških sukoba u Hrvatskoj. Pri čemu se ne smije zaboraviti da je Mostar, i u vrijeme bivše savezne države bio među “najcrvenijim” gradovima, što je očito, na nivou semiotike i simbolizma grada i crvene boje, očito njegov najveći grijeh i u ovo vrijeme klerofašističkih i nacionalističkih jurišnika u Bosni i Hercegovini.

Ono što svakako mora posebno da brine jesu naznake “samoorganizovanja i samouključivanja” generacija rođenih u ratnom periodu i onih netom poslije u “spontane i prirodne” vandalizme. Ovim generacijama više ne treba “naredba s vrha” da se nešto uradi, sruši, skrnavi. Oni po inerciji i vlastitom nahođenju to sad čine jer je kod njih dovoljno snažno razvijen, patološko zadojeni i formirani, genetski kod, unutrašnji sistem vrijednosti koji počiva na isključivosti, mržnji i osjećaju superiornosti i ispravnosti vlastitih svjetonazora u odnosu na “druge i drugačije”. (Samo)odgojeni su tako da njima rušenje nije ništa drugo do čin normalnog ponašanja, pri čemu su kosti i kamene ploče nad njima sasvim legitiman vojni cilj. U tom kontekstu, poučan primjer, svakako, je slučaj Indonezije i njenih “eskadrona smrti” sredinom šezdestih godina prošlog vijeka. Danas, pedeset godina poslije, za mnoge pripadnike generacija rođenih nakon tih silnih zvjerstava, takva događanja su potpuno ispravna i legitimna i o tome ne postoji dvojba i kritički stav. Oni su i danas spremni progoniti i ubijati komuniste i ostale i to na najmanji mig. U prilog tome idu dešavanja i rasprave u Indoneziji nakon prikazivanja dokumentarnog filma “Act of Killing”.

Ko snosi krivicu za ova dešavanja?

U onom najužem, formalno-pravnom, legalističkom, smislu, krivica je individualna kategorija i predmet utvrđivanja u sudskom postupku. S te strane, krivica je na rušiteljima. Međutim, s obzirom da se ovdje radi o dijelu i nastavku procesa negativnih društvenih dešavanja, tim i krivicu treba raspodijeliti unutar društva. To bi svakako iziskivalo zaseban okvir i sistematsko propitivanje koncepta “kolektivne krivice”, odnos podjele odgovornosti i krivice za stanje u bosansko-hercegovačkom društvu. Tako da, potpuno pojednostavljeno, krivica se može dijeliti i na način da se počne od same Neretve, svakog roditelja i glasača ponaosob, učitelja, nastavnika i ministra obrazovanja, Dejtonskog i Vašingtonskog sporazuma, političkog sistema i svake političke stranke bez izuzetka, nacionalizma, aparthejda, fašizma, rušenja mostarskog a uzdizanja hrvatskog Mosta, do činjenice da čuveni BMV trio nije koju deceniju mlađi pa da odvede Velež do grupne faze Lige prvaka.

Šta  uraditi da se zaštiti Partizansko groblje  od napada barbara?

Partizansko, niti bilo koje drugo groblje neće se moći zaštiti od povampirenih krvoloka sve dok postoji sistem raspodjele moći i vladavine koji je zasnovan na postulatima klepto-nacionalističkog uređenja i konceptu “otete države” (captured state) u kojem je strah, uz valutu “žrtve”, najvažniji monetarni instrument i u kojem, umjesto centralne banke kao glavnog monetarnog regulatora u jednoj državi, vladajući tron upravlja društvom i njegovim finansijskim tokovima putem “straha”, na uzusima feudalnog uređenja, konceptima “odabranih i podobnih”, “naših i njihovih: živih, mrtvih, kostiju, grobova) i “200 porodica” koje treba da upravljaju zemljom i “stokom”.

Samo ozbiljne društvene promjene, izgradnja i uspostavljanje države na nekim drugim principima (oni iz francuske revolucije bi bili sasvim dovoljni ali to bi onda podrazumijevalo i neku revoluciju!), s uvažavanjem digniteta i sloboda pojedinca kao individue a ne kao člana nacionalno odredivog i konačnog skupa, može dovesti do toga da mrtvi, a naročito živi, dobiju zasluženi mir i spokoj.

Treba li ovdje reagovati cijelo drutvo od  intelektualaca do represivnog aparata?

Oprostite, ali moram da odgovorim kontra pitanjem: koji intelektualci? Oni koji su najodaniji sljedbenici, arhitekte, planeri, najskuplje intelektualne prostitutke, dizajneri “apsolutne čistoće” i bezgriješnosti svoga i nepodnošljivom smradu i prljavštini drugog, autori najnovijih i najispravnih historija, književnici koji čekaju u redu da vladaru poljube ruke (ili šta već) ili šačica onih koji još uvijek više vjeruju svojim nego “vladarevim” očima. Danas je uspijeh sresti i popričati sa pismenim čovjekom a kamoli s intelektualcem. A i od onog što ih ima, dobar dio se vješto primirio, stoički brani stečene pozicije i, navijački i sa ushićenjem a naročito na društvenim mrežama, čeka da neko dođe i oslobodi prostor u kome će on napokon moći reći sve što misli. Biti pismen i intelektualac nije pravo ni privilegija – to mora biti obaveza i moralni imperativ da se bude prvi, najjasniji, najangažovaniji, i na kraju krajeva, svojom rječju, i najubojitiji!

Što se tiče drugog dijela pitanja, naravno da bi represivni aparat morao identifikovati počinitelje i izvesti ih pred lice pravde, to im je posao i zato ih plaćamo. Samo, pravda u ovoj zemlji ne samo da nije više slijepa, kakvom je stare civilizacije uzdigoše na pijadestal božanstva, ona itekako vidi i pomno pazi da interesi njenih gospodara budu pravedno i pravično zaštićeni i očuvani. I ne samo u slučaju tamo nekog porušenog groblja, već i u slučajevima kad se mrtve glave, netom živih ljudi, kotrljaju gradskim ulicama. Koliko pravda “vidi” i koliko represivni aparat utiče na njen “vid”, najbolje zna sin, čijeg oca zatukoše kamenom temeljcem banjalučke Ferhadije, poslije čega pravda, umjesto da zaplače, ili se makar postidi, još i pljunu na očevo tijelo i na kamen temeljac.

tačno.net
Autor 25.2.2016. u 10:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija