Sedmi dan Mat festa “Oda radosti”

tačno.net
Autor 26.3.2017. u 15:52

Sedmi dan Mat festa “Oda radosti”

Šestog dana MAT festa broj 7 u subotu, 25.marta publici je predstavljena trinaesta repriza predstave “Fatima, nevjesta od boli”. Predstava je praizvedena u Mostarskom teatru mladih, a nastala je po tekstu ljubice Ostojić. Zapravo se radi o novoj verziji scenskog čitanja balade o Hasanaginici, ali ovaj put iz vizure žene, iz vizure same Fatime Pintorović, udate Arapović ili poznatije kao Hasanaginica. Nadahnuta igra sinoć se prelijevala i u gledalište i sve ostavila bez daha. Veče za pamćenje. Igrali su Ena Husić, Ajla Hodžić, Iman Dilberović, Edina Delalić, Sajra Pervan, Ali Kamer Aksoj, Alem Neziri, Dino Gluhović, Faris Količić i Adis Sandžaktar.
Večeras, sedmog dana festivala na repertoaru je predstava “Oda radosti (Deveta nedovršena)”. Radi se o predstavi nastaloj na dokumentarnoj građi prikupljenoj iz razgovora sa vojnicimaiz minulih ratova, ženama žrtvama u tim ratovima, te mladim ljudima rođenim u vrijeme posljednjih ratova na prostoru ex Jugoslavije. Predstava je bolno svjedočanstvo tragičnih događaja, ali i svjedočanstvo koje se bavi predrasudama i stereotipima nastalim iz tih predrasuda istovremeno ih ironizirajući i sve dovodeći do apsurdnih situacija. Mješavina je to suza i smjeha. Predstava višestruko nagrađivana, a večeras će biti izvedena 35. put.

Sutra je Svjetski dan teatra. Kako je običaj neka značajna ličnost iz svijeta umjetnosti piše poruku koja se na sam dan čita u svim teatrima svijeta. Ove godine poruku je uputila Isabelle Huppert, filmska i teatarska glumica iz Francuske.

Njena poruka glasi:

“Evo,dakle, već 55 godina svakog proljeća obilježavamo Svjetski dan teatra. Jedan dan, odnosno 24 sata koja počinju s No i Bunraku teatrom, prolaze kroz Pekinšku operu i Kathakali, zadržavaju se između Grčke i Skandinavije, od Eshila do Ibsena, od Sofokla do Strindberga, između Engleske i Italije, od Sare Kane do Pirandella pa, među ostalim, i u Francuskoj, ovdje gdje smo mi i gdje je također Pariz, svjetski grad koji ugošćuje najviše stranih družina.
Potom nas naša 24 sata vode iz Francuske u Rusiju, od Racinea i Molièrea ka Čehovu, prelaze Atlantik i završavaju u kalifornijskom kampusu u kojem mladi ljudi možda nanovo osmišljavaju teatar. Jer se teatar uvijek iznova diže iz pepela. On je tek konvencija koju neumorno valja razbijati. Samo tako može opstati. Teatar ima obilan život koji prkosi prostoru i vremenu, najsuvremeniji komadi napajaju se prošlim stoljećima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad ih iznova postavljamo.
Svjetski dan teatra svakako nije običan dan u našoj svakodnevici. On oživljava golemo prostor – vrijeme, a kad podsjetim na prostor i vrijeme, htjela bih se pozvati na francuskog dramaturga Jeana Tardieua, tako genijalnog, a tako skromnog. Navest ću njegove riječi.
O prostoru se pitao «koji je najduži put od jedne tačke do druge». Za vrijeme nam sugerira da «u desetinkama sekunda mjerimo vrijeme koje je potrebno da izgovorimo ‘vječnost’».
O prostoru i vremenu kaže: «Odredite u mislima, prije no što utonete u san, bilo koje dvije tačke u prostoru i izračunajte vrijeme koje vam treba da u snu dođete od jedne do druge». Pamtim riječi «u snu». Kao da su se susreli Jean Tardieu i Bob Wilson.
Naš Svjetski dan teatra mogli bismo sažeti i prisjećajući se Samuela Becketta koji kroz Winnie, u njezinu okretnom stilu, kaže: «Oh, bio je to sretan dan».
Razmišljajući o ovoj poruci koju sam dobila čast napisati, prisjetila sam se svih tih snova o svim tim prizorima. Zato u ovu UNESCO – ovu dvoranu nisam stigla sama, sa mnom su i svi oni likovi koje sam utjelovila na sceni, uloge koje nam se čini da napuštamo kad je sve gotovo, no koje u nama vode tajni život, spremne poboljšati ili uništiti uloge koje će ih naslijediti: Fedra, Araminta, Orlando, Hedda Gabler, Markiza de Merteuil, Blanche DuBois… Pratnja su mi i svi oni likovi koji su mi se svidjeli, kojima sam pljeskala kao publika. Tako pripadam cijelome svijetu. Grkinja sam, Afrikanka, Sirijka, Venecijanka, Ruskinja, Brazilka, Perzijka, Rimljanka, Japanka, Marsejka, Njujorčanka, Filipinka, Argentinka, Norvežanka, Korejka, Njemica, Austrijanka, Engleskinja, doista cijelom svijetu. To je baš prava mondijalizacija.
Godine 1964., povodom dana teatra, Laurence Olivier obznanio je da je, nakon više od jednog stoljeća borbe, u Engleskoj konačno osnovan nacionalni teatar, koji je on odmah potom želio vidjeti kao međunarodni teatar, barem kad je bila riječ o repertoaru. Dobro je znao da Shakespeare pripada svima na svijetu.
Bilo mi je drago čuti da je autor prve poruke povodom Svjetskog dana teatra, 1962. godine, bio Jean Cocteau, baš prikladno, budući da je on, zar ne, poduzeo «put oko svijeta u 80 dana». Ja sam na drugačiji način obišla svijet, kroz 80 predstava ili 80 filmova. Navodim i filmove jer za mene nema razlike između glume u teatru i glume u filmu, i svaki put kad to kažem izazovem čuđenje, ali tako je, istina je. Nikakve razlike.
Dok ovo govorim, ja nisam ja, nisam glumica, ja sam samo jedna od tako mnogo osoba zaslužnih za to da teatar i dalje postoji. To je na neki način i naša zadaća. I naša potreba, da tako kažem: nismo mi zaslužni za to što teatar postoji, puno prije zahvaljujući njemu postojimo mi. Teatar je vrlo snažan, on se opire, nadživljuje sve, ratove, cenzure, nedostatak novca. Dovoljno je reći «kulisa je gola scena, u neodređenom razdoblju» i uvesti glumca. Ili glumicu. Što će on napraviti? Što će ona reći? Hoće li razgovarati? Publika čeka, doznat će, publika bez koje nema teatra, nemojmo to zaboraviti. I jedna osoba u gledalištu čini publiku. Neka je ipak što manje praznih stolica! Osim kod Ionesca… Na kraju Stara kaže: «Tako je, umrimo na vrhuncu slave… umrimo da uđemo u historiju… Bar ćemo imati svoju ulicu…»
Svjetski dan teatra postoji sad već 55 godina. U 55 godina ja sam osma žena pozvana da prenese poruku; na kraju krajeva i ne znam je li riječ «poruka» prikladna. Kad moji prethodnici (muški rod se nameće!) govore o teatru, oni govore o mašti, slobodi, porijeklu, prizivaju u sjećanje multikulturalnost, ljepotu, pitanja bez odgovora… Godine 2013., prije, dakle, samo četiri godine, Dario Fo kaže: «Jedino rješenje za krizu je nadati se da će se protiv nas i protiv mladih koji žele naučiti umijeće teatra organizirati velika hajka: nova dijaspora glumaca koja će svakako, iz nametnutih okolnosti, izvući nezamislive prednosti za novi teatar.» Nezamislive prednosti, lijepa formulacija, dostojna nekog političkog programa, zar ne?… Budući da se nalazim u Parizu neposredno pred predsjedničke izbore, predlažem onima koji su skloni preuzeti vlast da vode računa o nezamislivim prednostima koje nosi teatar. Samo bez hajke!
Teatar za mene predstavlja onog drugog, on je dijalog, odsutnost mržnje. Prijateljstvo među narodima, nisam sigurna što ono podrazumijeva, ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo publike i glumaca, u jedinstvo svih onih koje teatar spaja, onih koji ga pišu, koji ga prevode, onih koji ga rasvjetljavaju, oblače, dekoriraju, onih koji ga izvode, koji ga čine, koji u njega odlaze. Teatar nas štiti, pruža nam zaklon… Mislim i da nas voli… onoliko koliko mi volimo njega… Sjećam se jednog redatelja stare škole koji bi svaku večer prije podizanja zastora, iza kulisa, odrješitim tonom rekao: «Mjesta za teatar!» Time ću završiti. Hvala.”

tačno.net
Autor 26.3.2017. u 15:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija