Sem Kazazić: Šta se dogodilo pa ste postali taoci u vašoj vlastitoj mahali?

Sem Kazazić
Autor 20.9.2019. u 10:05

Sem Kazazić: Šta se dogodilo pa ste postali taoci u vašoj vlastitoj mahali?

Mostarci, Mirjana i Semir Kazazić, uputili su dopis ‘vječnom’ gradonačelniku Mostara Ljubi Bešliću, žaleći se na nesnosnu buku i tražeći primjenu Zakona o zaštiti od buke. Njihovo pismo prenosimo u cijelosti:

Dr. Esad Boškailo: “Ono što vidim svakodnevno je frustriranost i ljutnja koja dominira javnim mnenjem. Zapravo, osjećaj konstantnog i nametnutog stanja neizvjesnosti i nesigurnosti u kojima više od dvije decenije poslije rata žive bh. građani, dovodi do “iščašenog“ pogleda da tako mora i treba, da je to jedina normalna realnost za pojedince u BiH. Kao psihijatar svjedočim da neizvjesnost i nesigurnost vode do bolesti straha, a prolongirani strah nas vodi u tešku depresiju.”

Gospodine Bešliću,

Da prije svega kažemo zašto pismo počinje ovim citatom uglednog američkog psihijatra Ese Boškaila. Zato što se u Mostaru ova dijagnoza potvrđuje više nego bilo gdje u BiH.

Prošle godine smo moja supruga Mirjana Kazazić, moja sestra iz Francuske Rusmira Tourneux i ja odlučili da renoviramo roditeljsku kuću u kojoj smo rođeni, u ulici M. Balorde 27, u Mostaru. Tu smo odluku donijeli nakon što smo odustali od opravke naše, u ratu oštećene kuće u ulici Šerifa Burića 6, jer od 2006. čekamo odgovor na uredno podneseni zahtjev za građevinsku dozvolu. Pošto je predmet zbog pripadnosti zoni starog grada proslijeđen u Sarajevu, na toj relaciji mu se gubi trag. Ta kuća danas predstavlja ruglo u starom gradu, ali i podsjetnik na rat i poslijeratni nemar gradske administracije.

Mi smo onda podnijeli zahtjev za adaptaciju kuće u ul M. Balorde 27 i dobili odobrenje. Prema rješenju koje ste vi gospodine Bešliću potpisali, mi smo uplatili oko 10,000 KM gradske rente. Zapitajmo se koliko je to mjesečnih plaća ili penzija ljudi u Mostaru. Potrošili smo veliku sumu da napravimo kuću za stanovanje po svjetskim standardima, za koju mnogi kažu da je ukras ove ulice. Novac smo Mirjana i ja zaradili u Kanadi radeći marljivo kao dva elektroinženjera informartičara, a suinvestitor je bila moja sestra Rusmira Tourneux iz Francuske. Bili smo svjesni da je to djelomična glupost sa biznis aspekta, ali smo mislili da ćemo kompenzaciju dobiti na emocionalnom planu. Žestoko smo se prevarili, jer u toj kući ne možemo osigurati mir za normalni noćni san od, recimo 23h do 6 ujutro. Kafić Carina, tačno preko puta naše kuće radi više kao noćni klub sa muzikom koja počinje oko 23 i obično završava oko 4 ili 5 sati ujutro. Novi prozori na našoj kući imaju troslojno staklo, a buka u kući na momente dostiže 80 decibela. Može se izračunati koliko je to onda decibel na izvoru.

Pokušao sam prvo razgovarati sa osobljem, pa onda ovih dana i sa vlasnikom kafića. Sva se obećanja sa njihove strane drže samo 1-2 noći. Pokušao sam zvati policiju. Dežurni koji mi se javi kaže da kafić ima dozvolu za rad do 24h. Još uvijek sabrano, pokušavam da mu kažem da čak i u tom slučaju ta dozvola ne daje pravo da se krši zakon o zaštiti ljudi od buke. Kaže da će poslati nekoga te da su i drugi iz komšiluka već zvali. Kad patrola dođe pred kafić, koji uzgred rečeno ima stolove na asfaltu, oni se za tren utišaju, eventualno povuku unutra a onda nastave sa glasnom muzikom.

Zašto pišemo baš vama gospodine Bešliću? Znamo da nemate čarobni štapić da uredite ovo što je još ostalo od nekad najljepšeg i najurednijeg grada u Jugoslaviji. Ali vi imate i pravo i dužnost da zapitate ljude kojima stojite na čelu šta su poduzeli da ovaj gorući problem Mostara riješe, pa čak i da kažu čime su zaradili svoju plaću, od onih u policiji do onih u inspekciji. Ako ne možete ili nećete vi, onda pošaljite svoje ljude da prošetaju ulicama i neka progovore sa običnim ljudima. Kad ljudima ne daju spavati onda to postaje tortura, što se vidi na licima.

Stalno me ovde uvjeravaju da nema države, nema zakona itd. Ja na to tvrdo kažem da nije tačno. Neka svako prvo pokuša da svoj posao odradi kako najbolje zna i umije pa ćemo brzo vidjeti razliku. Mlađima obično spomenem dva gradonačelnika Toronta, Mell Lastmana i sadašnjeg John Torry-a. Gradonačelnik vodi akciju čišćenja Toronta. Gradonačelnik je na terenu kad vodi policijsku akciju protiv nepropisnog parkiranja u vrijeme kad se ide na posao. Oba spomenuta gradonačelnika pripadaju partiji čije stavove baš ne ljubim, ali im priznajem lični rad. A malo stariji u Mostaru pamte Salku Kajtaza, davnog direktora preduzeća “Čistoća”. Mnoge ulice u centru Mostara nisu još bile asfaltirane, ali je grad bio čist. Salko je malo vremena provodio u uredu, a mnogo više na svojoj vespi obilazeći grad. A kako sad izgleda Mostar?

Ljudi se ovde zadužuju, podižu kredite, jer vide da turistička posjeta raste. Kažu da se zato tolerišu kafići, buka, nered u pješačkoj zoni itd. Ja sa sigurnošću mogu reći da nema mnogo turista koji su u Mostar došli da slušaju ovu vrstu muzike iz kafića. Ako plate spavanje, valjda traže i mogućnost da mirno spavaju.

Od svega mi je najmučnije bilo slušati savjet od prijatelja koji mi plašljivo kažu da ne čačkam puno i da se pomirim da je to tako. Pitam ih u čudu čega se boje i dodajem: ”Ja se nisam bojao sile 1992. kad sam zajedno s vama organizirao ondašnji TO, a niste ni vi. Šta se dogodilo pa ste postali taoci u vašoj vlastitoj mahali?”

Ona dijagnoza doktora Ese Boškaila s početka ovog pisma mi je dala odgovor.

Samo je pitanje vremena kad će se ljudi početi organizirati da se sami zaštite i birati “šerifa” u svojoj mahali. A to onda neće biti dobro ni za koga. Jer u krajnjoj liniji vodi zakonu divljeg zapada.

Neki rekoše gospodine Bešliću da se spremate ići u penziju/mirovinu. Prije nego što odete, pozivam vas da uradite nešto po čemu će vas Mostarci pamtiti. Npr. pokrenite službe da ljudima osiguraju noćni mir. Mnogo puta sam čuo da je u jednom periodu u Mostarskoj policiji bio čovjek, pravi profesionalac koji je napravio plan akcije i počeo ga provoditi, od parkiranja, saobraćaja itd. Ali kažu da je gospodin Jakov Miletić ubrzo maknut sa funkcije. Znači njega Mostar već pamti kao čovjeka koji je bar pokušao uvesti reda. U policiji, inspekciji i drugim službama, sigurno još ima ljudi poput gospodina Miletića, ali im treba dati šansu.

Moji prijatelji koji su učestvovali u organizaciji skupa Diaspora Invest, su me pozvali na skup. Nisam otišao da ne bih došao u iskušenje da im kažem da je ulaganje u Mostaru unaprijed promašeno.

Kopiju ovog pisma dostavljam u OHR, jer tamo takođe postoje ljudi koji vam mogu i trebaju pomoći da Mostar opet bude grad.

U nadi da će ovo pismo bar pokrenuti neke akcije za rješavanje problema, srdačno vas pozdravljamo,

Mirjana i Semir Kazazić.

Sem Kazazić
Autor 20.9.2019. u 10:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija