Sjećanje na heroje Mostara: Bitka za “Vranicu”

tačno.net
Autor 9.5.2016. u 08:43

Sjećanje na heroje Mostara: Bitka za “Vranicu”

Na mostarskim Šehitlucima obilježena je godišnjica ukopa deset pripadnika Armije RBiH, komande Četvrtog korpusa, “zlatnih ljiljana” Fahira Penave, Alije Čame, Senada Ćehića, Dževada Čolića, Mime Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića i Nazifa Šarančića.

O njihovoj sudbini nije se znalo punih 14 godina, sve do 2007. godine, kada su ekshumirani iz masovne grobnice Rimski bunar na Gorancima, dok posmrtni ostaci Hasana Balića, Feđe Huskovića i Šefika Pobrića još nisu pronađeni.

573045b7-eac8-4ca7-85ee-6c160a0a0a64-mostar

Mostarski heroji Penava, Husković, Hasić, Milojević, Mehić, Pobrić, Čolić, Grizović, Husić, Balić, Čamo, Ćehić i Šarančić: Mučki ubijeni,  Foto: dnevni avaz

Roditelji nestalih mostarskih boraca, koje su maja 1993. godine u „Vranici“ zarobili pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske, godinama biju bitku za istinu o sudbini svojih sinova, prenosi novinska agencija Patria.
Sada je već izvjesno da su ti hrabri branioci Mostara, nakon što su zarobljeni i prikazivani na Hrvatskoj televiziji, mučeni i ubijeni. U sjeni njihove tragične sudbine je priča o tome kako je 9. i 10. maja 1993. godine vođena bitka za „Vranicu“ u kojoj su bile smještene komande 4. korpusa Armije RBiH i 41. mostarske slavne brigade.

Tu bitku detaljno su opisali upravo roditelji nestalih boraca u opširnom pismu koje su 16 avgusta 1994. godine uputili državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine. Pa, evo kako je, prema njihovom opisu, izgledala ta bitka u kojoj je palo komandno mjesto 4. korpusa, što je presedan u modernoj historiji ratovanja.

Prema pismu roditelja nestalih mostarskih boraca, HVO je prvi napad na Komandu 4. korpusa, koja je bila smještena u zgradi „Vranice“ , izveo 19 aprila 1993. godine. Istovremeno je napao i vojnu policiju 4. korpusa koja je bila stacionirana u hotelu „Mostar“. U sukob se tada umiješao i Unprofor, za koga roditelji nestalih boraca pišu da je u to vrijeme bio „desna ruka postrojbi HVO na području Mostara“. Tad Komanda 4. korpusa, kako pišu roditelji, „čini katastrofalnu grešku“: prihvata da iz hotela „Mostar“ na Šemovac povuče Vojnu policiju, a jedinicu MUP-a BiH iz Đačkog doma u Šantićevu ulicu i tako „komande 41. motorizovane slavne brigade i 4. korpusa ostavlja totalno nezaštićene duboko na teritoriji koju kontroliše HVO“.

„Povlačenjem svojih elitnih jedinica prema lijevoj obali“, piše dalje u ovom pismu, „Armija gubi kontrolu na desnom dijelu grada, što pogoduje postrojbama HVO i Hrvatske vojske i pruža (im) mogućnost totalne blokade desnog dijela grada i olakšava neometan napad na Komandu i sve strukture Armije, kao i civile Bošnjake u Mostaru“.

HVO i Hrvatska vojska napali su Komandu 4. korpusa u „Vranici“ 9 maja 1993. godine u 4,35 sati ujutro „svim raspoloživim sredstvima“, kako piše u ovom dokumentu. „Vranica“ je odmah opkoljena.

Roditelji su naveli i jedinice koje su napale komande 4. korpusa i 41. slavne brigade: Samostalna kažnjenička bojna „Široki Brijeg“ kojom je komandovao Mladen Naletilić Tuta, ATG Dretelj, „Ludvig Pavlović“ Čapljina, „Bruno Bušić“ Ljubuški, Specijalne jedinice HVO policije, Specijalne jedinice MUP-a HZHB, pripadnici Hrvatske vojske i grupa Juke Prazine, koja je djelovala u sklopu Tutine jedinice.

U vrijeme napada u komandama 4. korpusa i 41. slavne brigade bilo je oko 50 boraca zajedno sa zaštitnim vodom Vojne policije. Dodatna nevolja bila je i u tome što je logistika i obezbjeđenje 41. brigade bili smješteni u susjednoj „Kluzovoj“ zgradi. Logističari su se hrabro borili do poslijepodne, kad su bili prisiljeni na povlačenje. A povlačili su se preko krovova, a zatim se spustili do saboraca iz „Vranice“ . Tom prilikom na stepeništu je poginuo Ensar Omerika – pod nerazjašnjenim okolnostima: od zalutalog metka, ili ga je ubio neko od stražara.

Pedesetak članova komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade čitav dan su odolijevali napadima HVO i Hrvatske vojske. Istovremeno su, kako pišu roditelji nestalih mostarskih boraca, održavali stalnu vezu sa armijskim formacijama s lijeve strane Neretve.
Ali, sa lijeve strane Neretve su samo bodreni. Obećali su im poslati pomoć koja nije stigla.

Vezisti 4. korpusa iz opkoljene „Vranice“ uspjeli su da uspostave kontakt i sa Seferom Halilovićem, načelnikom Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. „Ali, nažalost“ , pišu roditelji nestalih boraca, „sva obećanja su bila isprazna, ili se neko pobrinuo da nikad ne budu ispunjena. Jer, pomoć Komandi „Vranice“ nikad nije došla“.

Uporedo sa bitkom za komande 4. korpusa i 41. slavne brigade u zgradi „Vranice“ odvijala se još jedna drama. U zgradi „Vranice“ , iznad komandi, živio je veliki broj civila različitih nacionalnosti, koji su se spuštali do armijskih boraca. Neki su od njih tražili zaštitu, a neki da se predaju kako zbog njih ne bi stradali civili.

U zgradi je sa porodicama živio i izvjestan broj pripadnika A RBiH. Kada je napad počeo, neki od njih su se priključili braniocima, a neki su odbili da se bore. Roditelji nestalih mostarskih boraca zaključuju da su na taj način branioci komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade doživjeli izdaju od nekih saboraca.

Uglavnom, ostalo je dvadesetak boraca koji nisu pomišljali na predaju i odbranili su „Vranicu“ prvog dana napada.

Ujutro, 10 maja, u 8,22 sata, Emir Bijedić, koji je bio dežurni operativac u Komandi 4. korpusa u „Vranici“, uputio je depešu predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću, Štabu Vrhovne komande Oružanih snaga u Sarajevu i Štabu Vrhovne komande u Zenici u kojoj je ukratko opisao dramatični događaj prethodnog dana. Bijedić je u toj depeši pisao:

„Dana 09. 05. 1993. godine otpočeo je iznenadni opšti napad postrojbi HVO i HV na Armiju RBiH – Komandu 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade. Napali su boforsima, minobacačima 60mm, PAT-ovima, PAM-ovima, zoljama, osama, RPG-ovima i puškama, a u dva navrata pokušali su i pješadijske napade. Skoro čitav dan navedena dejstva su izvodili rasprskavajućom i zapaljivom municijom od čega je zapaljena stambena zgrada od devet spratova, koja je u većoj mjeri izgorjela…

Pošto je Komanda odsječena od borbenih jedinica, svi položaji Armije RBiH gađani su teškim artiljerijskim i raketnim naoružanjem (MB 120mm, haubice, tenkovi, VBR i dr.). Tokom dejstva više puta od strane dežurnog stožera HVO i Radija HZ HB – postaja Mostar tražena je bezuslovna predaja ljudstva iz Komande pod prijetnjom paljenja Komande sa cisternom benzina i masakriranja porodica starješina iz Komande.

Neposredno nakon požara stanari iz zgrade su se sklonuli u prostorije Komande, to nismo sprečavali, ali je Radio HZ HB Mostar objavio da držimo građane kao taoce. Nakon toga smo ponudili građanima da izađu i da dalje brigu o njima vodi HVO, što su apriori odbili.

Naši izviđači su nas tokom dana u više navrata obavještavali da HVO i HV selektivno odvode građane iz stanova na gradski stadion.

Napadima ustaških jedinica na Komandu i Logistiku 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade jedan borac je ubijen od strane dvojice pripadnika HV Splita, dvojica su teže ranjena, dvojica boraca uhapšena, a dvojicu vodimo kao nestale.

Zapovjedništvo HVO ne dozvoljava pristup Međunarodnom Crvenom križu i Hitnoj pomoći radi zbrinjavanja ranjenih boraca kao i civila. Već 24 sata ne možemo ranjenike iz Komande da prevezemo zbog onemogućavanja od strane HVO i HV. O ostalim našim gubicima nemamo tačnih podataka pošto smo od istih odsječeni.“

HVO i HV su 10 maja pojačali napade na „Vranicu“ i oko 11 sati izbio je požar u prizemnim prostorijama, gdje su bile smještene komande. Požar je ubrzo zahvatio i stanove. Gotovo u isto vrijeme popucale su vodovodne cijevi i u Komandi 41. slavne brigade došlo je do poplave. To je izazvalo haos kod stanara. U pismu roditelja nestalih boraca se kaže da je predsjednik kućnog savjeta, koji je hrvatske nacionalnosti, huškao stanare da razoružaju pripadnike Armije koji nisu htjeli da se predaju. Taj predsjednik kućnog savjeta je kasnije, kako pišu roditelji nestalih mostarskih boraca, pripadnicima HVO pokazivao borce koji su se presvukli i pomješali među civilima.

U 13 sati 10 maja branioci „Vranice“ podijelili su se u dvije grupe. Jedna odlazi na spratove odakle brani zgradu, a druga ostaje u prizemlju i nastavlja borbu. Tada u Komandu 41. slavne brigade upada grupa Juke Prazine. U pismu stoji da je Jukinoj grupi u tome pomogao pripadnik Armije Alica Pobrić, koji im je otvorio vrata i tako izdao svoje saborce. Upadom grupe Juke Prazine u „Vranicu“ slomljen je otpor članova Komande 41. brigade. Izvjestan broj boraca ove brigade, koji su se zatekli na spratovima, preobukli su se u civilna odjela i pomješali se sa stanarima. (Njih će kasnije, kako stoji u pismu, pripadnicima HVO pokazivati onaj predsjednik kućnog savjeta, čije se ime ne navodi).

Druga grupa boraca 41. slavne brigade probila je zid i priključila se Komandi 4. korpusa. Obruč oko „Vranice“ još više je stegnut.

Pripadnici HVO pozivali su članove Komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade da se predaju i prijetili da će cijelu zgradu dići u zrak ako to ne učine. Ponovo stanari vrše pritisak na članove Komande 4. korpusa. U toj haotičnoj atmosferi neki od branilaca odbijaju da se dalje bore i miješaju se sa civilima.

Ali dvadeset njih odbija da se predaju i odlučuju se na proboj. U proboj su krenuli: Emir Bijedić, Salko Husić, Rijad Dumpor, Narcis Dumpor, Benjamin Demirović, Avdija Čehić, Dževad Pobrić, Ensar Omerika, Hasan Balić, Dževad Čolić, Alija Čamo, Senad Čehić, Mimo Grizović, Dževad Husić, Vahidin Hasić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Šefko Pobrić i Nazif Šarančić.

Dogovoreno je da grupu vodi Emir Bijedić, koji je obavljao dužnost zamjenika načelnika bezbjednosti 4. korpusa. Ako on pogine, komandu preuzima Salko Husić, a u slučaju da i on pogine, grupu vodi Fahir Penava. Penava je imao motorolu pomoću koje je trebalo u proboju da održava vezu sa jedinicama na lijevoj obali Neretve. Dogovoreno je takođe da ranjenike ne izvlače, niti da se zbog njih zadržavaju, nego da se ranjenici predaju.

Neopaženo su napustili „Vranicu“ i kraj zgrade MUP-a stigli do mesnice „Lijanović“. Tu su ih sa susjednog nebodera primjetili pripadnici HVO i na njih otvorili vatru. Odmah je teško ranjen Ensar Omerika, a Avdija Čebić lakše. (Čebić se pet dana krio u jednom stanu i potom domogao slobodne teritorije). Branioci „Vranice“ su ovdje razbijeni i nastavili su probijanje u grupicama bez ikakve koordinacije. Za njima je organizovana velika hajka. Bijedić i Husić su se sklonuli u stan blizu Bolnice i tako izbjegli potragu. Bijedić je gledao kako iz susjedne zgrade pripadnici HVO i specijalne jedinice MUP-a HZHB zarobljavaju pet njegovih saboraca.

Braća Rijad i Narcis Dumpor, Benjamin Demirović i Dževad Pobrić uspjeli su da takođe izbjegnu hajku i probiju se do Neretve. Prilikom preplivavanja rijeke, utopio se Dževad Pobrić, a ostala trojica uspjeli su da se dočepaju lijeve obale Neretve.

A narednog dana, 11 maja 1993. godine, u centralnom TV Dnevniku Hrvatske televizije u 19,30 sati prikazana je snimka 12 zarobljenih pripadnika Armije RBiH, heroja grada koji su branili „Vranicu“.

Kamera je u krupnom planu prikazivala svakog od njih: Hasana Balića, Aliju Čamu, Dževada Čolića, Senada Čehića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penavu, Šefku Pobrića i Nazifa Šarančića.

„Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače „obrađivani zarobljenici“, pišu roditelji ovih 12 boraca. „Prema tvrdnjama svjedoka dovedeni su oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani.“

Roditelji nestalih mostarskih branitelja pišu da se njihovim sinovima tu gubi svaki trag. Navode i kako im je jedna zatvorenica kazala da su 12 maja ujutro kamionima odvedeni u nepoznatom pravcu.

Oni takođe pišu da su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra, te da oni sigurno znaju i za sudbinu njihovih 12 nestalih sinova.

Patria

Dženaza i ukop  ubijenih pripadnika Armije BiH iz zgrade komande “Vranica”, Mostar 9 maja 2008.

tačno.net
Autor 9.5.2016. u 08:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija