Srpski „Sejdići „ u vlasti Federacije, kao „ikebane„!

Povezani članci

• eMTeeM – ova festivalska turneja
• SUSRET MODERNOG CLIFF DIVINGA I TRADICIJE U SRCU MOSTARA
• Licemjerstvo kao stav: Državni parlamentarci povećali plate i putne troškove!
• Podrška Zahtjevu za život i dostojanstvo stiže iz Unsko-sanskog kantona
• Baklje Ferala
• Dr Eso Boškailo: KAFA ILI KAVA, ČUDOM SE ČUDE BUBREZI MOJI

Moje svakodnevne asocijacije me usmjeriše na Kosovo i firmu Aluminij u Mostaru, kakvu li to imaju zajedničku vezu, što mi budi moja sjećanja i saznanja o sindromu „Sejde Bajramovića„ bivšeg autentičnog predstavnika svojih sunarodnjaka sa Kosova u organima vlasti.. U periodu kada je ideologija Miloševiće politike za Kosovo, uoči tzv. „balvan revolucije„ i zapaljive retorike sa Gazimehstana u sadržaju i ciljevima diskriminatorskoga odnosa prema kosovarima i Sejdinim sunarodnjacima, isti je ćutao i „hrabro i podanički„ je predstavljao svoj narod, u najvećoj instituciji bivše nam zajedničke države.

U kontinuitetu, a posebno posljednih mjeseci, slična se situacija odražava i u firmi Aluminij u okvirima Federacije i njene vladavine. Bivši radnici ove firme posebno srpske nacionalnosti,  totalno su diskriminirani i rekao bih potlačeni, nestali i ignorisani sa spiskova zaposlenika, tako da im nisu pripale ni mrvice od dionica, kao većini Bošnjaka, ni djelić „kajmaka„ kojega su ubrali radnici hrvatske nacionalnosti. Srpski „Sejdići „, odnosno Desnica Radivojević , Svetozar Pudarić i ine druge „ikebane„ u vlasti Federacije, samo ćute i posmatraju ponašanje vlasti prema njihovim sunarodnjacima, odnosno bivšim radnicima Aluminija srpske nacionalnosti. Da li su preplašeni za svoje pozicije, ili su izuzetni podanici svoje politike „za dobro čovjeka„, kako ne bi uznemirili svoga premijera ili ne daj Bože, još više svoga „nebeskoga i neprikosnovenoga„ stranačkoga narcisoidnoga šefa, koji tako zdušno propagiraju kvazidemokratiju, mutnoetničnost svoje stranke i njihovu demagošku borbu za „ravnopravnost„ ali bez Srba. Dok parlamentarci iz RS, poput uvažene Aleksandre Pandurević ili Momčila Novakovića, koji i javno postavljaju pitanja što se to dešava njihovim sunarodnjacima u ovoj firmi Aluminij, dotle naši podanički elementi i „ikebane„ u Federalnoj vlasti ćute i samo ćute.

Htjeli bi ih čuti njihovi sunarodnjaci u Mostaru, istočnoj Hercegovini i brojni radnici u dijaspori, javno i konkretno, da se osjeti njihovo postojanje i neko razmišljanje, a ne poput Kočićevog jazavca, da „od miline i visine njihovih primanja i uživanja u vlasti„ jedva mogu i da dišu.

Boraveći ovih dana u istočnoj Hercegovini, u cilju informisanja radnika firme Aluminij i prikupljanja njihovih potpisa za pokretanjem tužbe protiv naše bivše firme Aluminij, u kojima je godinama od Dejtona do današnjih dana izražena nečuvena diskriminacija na nacionalnoj osnovi, zapazio sam jednu interesantnu pojavu. Ti radnici su i dalje ostali gordi i ponosni, duhovno bogati, ali materijalno osiromašeni, za razliku od mafijaša, tajkuna i čimbenika iz Federalnih struktura vlasti, koji su se materijalno enormno obogatili, ali su duhovno  osiromašeni, sa moralnim vrijednostima devastiranim do dna  postojećeg ljudskoga bića. Upravo nas ti i takvi godinama tlače i u kontinuitetu ispoljavaju svoje nasilničko diskriminatorske nakane, dok nas vode u sudske procese, nerazumne i nepotrebne. Što rekao naš narod, dogorilo je do nokata, jer kada se očekivalo dolazeći u poziciju da ljudi i vlast iz socijal demokratske opcije, koji se inače služe svojim sloganom pred izbore „u borbi za čovjek„ pokazali su svoje pravo lice „kvazidemokratije„ i socijalne nepravde, kao i „mutnoetničnosti„, te su u kontinuitetu dozvoli da se radnici srpske nacionalnosti jednostavno izgube sa spiskova i dioničara, kao i svi drugi radnici, bez opravdanja i objašnjenja.

U svemu ovome, da ironija života bude još veća, izražena je u njihovom permanentnom ćutanju, bez obzira na naša uporna izjašnjavanja i konkretne zahtjeve i prema premijeru Nikšiću i ministru Trhulju u Vladi Federacije, koji su inače i najveći krivci u cjelokupnoj ovoj ujdurmi. Postavlja se normalno pitanje, da li im je zaista i vlast udarila u glavu ili su se postavili totalno podanički i korumpirano, nastavljajući stazama velikoga kriminalca i nacionaliste Mije Brajkovića, njegovoga nasljednjika Ive Bradvice i inih njihovih podaničkih elemenata u ovoj firmi i vlasti Federacije.

Živa ljudska bića, obespravljeni radnici za njih su već godinama  obična meta za potkusurivanje, za njihove obmane i laži u svojim obećanjima. U silnim raspravama i nerazumnim i neargumentovanim i lažnim predstavama gubitaša, skupoga potrošača električne energije, najvećega izvoznika i tome slično, permanento prenoseći na neki slijepi kolosjek ljudski faktor u ovoj firmi i na taj način aminujući svoju diskriminatorsku i nacionalističku politiku firme.

Umjesto da bude generator razvoja cijele Hercegovine, ova firma da je izgradila mnoge manje proizvodne kapacitete sa po 100-150 zaposlenika, da proizvode finalne proizvode, da valorizuju utrošak električne energije u toj proizvodnji i da konačno to pitanje za sva vremena skinu sa dnevnoga reda, kao farsu i paravan svojim diskriminatorskim potezima. Da koriste enrgetske izvore električne energije, sa cijele teritorije Hercegovine i možda po nekoj prihvatljivijoj cijeni i da konačno javno i transparentno posluje sa svim pokazateljima, da dostojanstveno pored najvećega izvoznika, jednom javnosti našoj prikaže i svoju analizu i podatke i najvećega uvoznika. Da se transparentno u dužem vremenskom periodu sasvim otvoreno i validno predstave i ekonomske analize cijena i stanja na svjetskoj berzi sirovoga aluminija, cijena utroška električne enrgije po toni aluminija i da se prikažu vremenski dobitci i gubitci, ovakvo je sve godinama tajanstveno, maglovito, „virtuelno„ i na kraju i lažno prikazivanje sveukupnoga stanja u Aluminiju i oko njegovoga poslovanja.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić,dipl.ing.el. / bivši radnik Aluminija /

Mostar, decembar 2013. godine.