Stocem po razumu

Povezani članci

• Mladi iz projekta Muzička soba / dom Bjelave i Mostar Rock School nižu nove uspjehe – Internacionalni projekt Musical Postcards u Francuskoj
• Mesić: Pomaci u BiH mogući, sprečiti uticaje Zagreba i Beograda, isključiti razbijače države
• Utakmica FK Velež : MNK Kreševo
• Mostar Summer Fest 2015
• Hapšenja krijumčara duhana u BiH
• Veličanstveni nastup Lucića i Dežulovića u Mostaru

Potpredsjednik i dva ministra hrvatske Vlade posjetili Stolac?! No, povod mora da je bio spektakularan – možda međunarodni skup na najvišoj razini, s američkim državnim tajnikom i europskim povjerenikom za vanjske poslove, o zalječivanju ratne traume i budućnosti Stoca? Nije? Lokalni izbori? Bošnjaci napali Hrvate i prekinuli glasanje? Čekajte – to je dovoljan povod da tri visoka dužnosnika hrvatske Vlade, prvi put u četvrt stoljeća samostalnosti, navrat-nanos pohitaju u hercegovačku čaršijicu koju većina Hrvata ni na karti ne zna naći? Karamarkov raspadnuti tim, s koalicijskim partnerom na čelu, očigledno je mislio da jest. Ulazimo, očito, u još jedan ciklus nerazumne i štetne hrvatske politike prema BiH koji će, prilagođen vremenu, reciklirati model Herceg-Bosne, oproban najokrutnije upravo na Stocu.

Duboko ciničan bio je posjet Stocu potpredsjednika Vlade Bože Petrova, ministra vanjskih poslova Mire Kovača i ministra pravosuđa Ante Šprlje u nedjelju, 9. listopada. Da bi se razumjelo zašto, valja podsjetiti kakvo ratno nasljeđe prati ta zabačena hercegovačka općinica, zaboravljena onako kako se samo ružna sjećanja zaboravljaju. Još 1998., Ivan Lovrenović pisao je ovako: “Stolac je negativni hrvatski simbol. Svega je sramnoga u tom simbolu: izdaje, barbarstva, pljačke, divljega šovinizma, civilnoga i ratnoga zločina. A ako se gleda s hrvatskoga gledišta, s gledišta famoznoga ‘hrvatstva’, Stolac može biti samo simbol poraza. Moralnoga, civilizacijskoga, pa čak u neku ruku i vojno-strateškoga. Stolački prizor surovom preciznošću govori o najdubljoj od svih podjela koje mogu zadesiti jedan narod…” “Pa dobro, što se ondje dogodilo?”, pitat će na to prosječan, poslovično nezainteresiran i uobičajeno neobaviješten hrvatski Europljanin današnjice.

Sudski dokazane činjenice opisuje suhi jezik Haškoga suda: “HVO je u općini Stolac početkom srpnja 1993. proveo masovnu i sistematsku kampanju razoružavanja i hapšenja Muslimana pripadnika HVO-a, vojnika Armije BiH i vojno sposobnih muškaraca Muslimana, i zatočio ih u zatvorima u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom i na helidromu. Nakon toga, HVO je tijekom srpnja i kolovoza 1993. proveo kampanju hapšenja, zatočenja i premještanja žena, djece i staraca iz općine Stolac. Tokom tih hapšenja, jedan vojnik HVO-a ubio je jednu mladu ženu od 17 godina rafalom iz vatrenog oružja. Više stotina uhapšenih osoba bile su zatočene na više mjesta (…) gdje su uslovi zatočeništva bili vrlo teški. (…) U srpnju 1993. HVO je spalio Sultan Selimovu džamiju u Stocu, opljačkao više muslimanskih kuća u Borojevićima, i spalio i opljačkao imovinu u Pješivac Gredi. U svibnju 1993. HVO je, između ostalog, Koštanu bolnicu rekviririrao da bi u njoj do listopada 1993. držao zatočene muškarce Muslimane iz općine Stolac. Petorica njih umrla su uslijed batinanja i užasnog maltretiranja koje su pretrpjeli od strane pripadnika HVO-a. Drugi zatočenici bili su izloženi izuzetno nasilnom zlostavljanju i do današnjeg dana trpe posljedice”. Što se uistinu događalo u Stocu, vjerojatno nikada nećemo doznati: bošnjački izvori govore o stotinjak ubijenih samo u Koštanoj bolnici. Muslimansko arhitektonsko nasljeđe cijele stolačke općine, taj dojmljiv graditeljski vijenac na jugozapadnome rubu nekadašnjeg osmanskoga carstva, uključujući i njegov mali dragulj Počitelj, spaljeno je ili sravnjeno sa zemljom. Muslimanski je Stolac bio osuđen na nestanak. Taj dio Hercegovine trebao je postati “hrvatski” – ma što to značilo.

O svemu tome, hrvatska politika nikada nije rekla ni jedne suvisle riječi. Nijedan hrvatski političar nikada nije smogao hrabrosti da posjeti Stolac. Hrvatski ratni trag u Stocu pedantno je i jednodušno izbrisan iz kolektivnog sjećanja ove zemlje; točnije, nikada u nj nije ni pripušten, kao da ga nikada nije ni bilo. Dapače: Herceg-Bosna upravo doživljava emfatičnu rehabilitaciju, a predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, čija uloga u ratnim događajima tek ima biti razjašnjena, Stolac ovih dana zove “hrvatskim prostorom”. Ako bismo i mi željeli biti bolno cinični, dali bismo Čoviću za pravo: 1991., u Stocu je živjelo osam tisuća Muslimana, šest tisuća Hrvata i četiri tisuće Srba; danas, ondje je osam i pol tisuća katolika, pet i pol tisuća muslimana te dvjesto pedeset pravoslavnih.

I sada, na svu tu nezaliječenu i prešućenu ratnu traumu, koja svih ovih godina – i hrvatskom krivnjom – nipošto ne zarasta, nego se samo dodatno truje, u Stolac ulijeću tri hrvatska ministra, da izdeklamiraju kratki kurs vladavine prava i političkog morala. Pritom razgovaraju samo s načelnikom općine iz HDZ-a BiH, i ne pada im na pamet primijeniti, ako ništa drugo, elementarnu osobnu pristojnost, pa posjetiti sve domaćine. Zar uistinu misle da će tako pripomoći odustajanju od nasilja koje, razumije se, treba osuditi, istražiti i kazniti? Zar uistinu misle da će takvom demonstracijom nadmoći pomoći tamošnjim Hrvatima, o Bošnjacima da i ne govorimo? Zar nisu svjesni da takva paternalistička, nadmena dolijetanja iz susjedne države mogu samo dodatno pokvariti očito potpuno razorene ljudske odnose u Stocu? Hrvatska je politika, nažalost, još davno odustala od prilike da baš ondje počne graditi mirniju, ljudskiju i politički mudriju budućnost Hrvatske i Bosne – ali ovo, što su u nedjelju demonstrirala tri hrvatska ministra, novi je korak u mjesečarskome regionalnom bauljanju: to je politički nerazumno, nacionalno ponižavajuće, susjedski nepristojno, a moralno bestidno.