Strujom iz Sarajeva do hrvatskog Aluminija

Povezani članci

• Munib Delalić: U zemlji dobroćudnih trolova
• Ako žrtva šuti, šuti i društvo u cjelini
• Lanac
• BiH najsporija po brojanju glasova
• Kako potam(ja)niti razum?
• Nacistički simboli ponovo iscrtani na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru

U životnom i radnom vijeku čovjeka, postoji vrijeme i prostor, kojih se često prisjećamo ili nas oni podsjećaju na naše radosne ili neke ružičaste trenutke bitisanja.

Piše: Mr. Milan Jovičić

Kao sarajevski gimnazijalac, u ona lijepa, nezaboravna i mladalačka vremena, u rodnome gradu Sarajevu, upravo sam i naučio iz  hemije o postojanju lakih, teških, plemenitih, ovih ili onih metala, da bih u ovim suludim i zločestim vremenima spoznao i postojanje hrvatskog aluminija, recimo u Mostaru, ili srpske struje, možda u Gacku ili plemenitih metala, negdje u hacijendama kod našim  mafijaša i tajkuna u vlasti i menadžmenta u firmama, od mostarskih Bara, preko Poljina, do Laktaša, Dedinja, Pantovčaka ili duž jadranske obale, oko Čiova i Šibenika do Maksimira.

Upravo, čitajući na internetu, da se strujom iz Sarajeva snabdijeva hrvatski Aluminij, kao i da je već potpisan ugovor o isporuci struje iz Elektroprivrede BiH, za 2017. godinu, nisam mogao ostati ravnodušan, iz više razloga.

Prije svega, kao inžinjer i stručnjak iz domena automatizacije tehnoloških procesa, učestvovao sam kao neposredni graditelj i odgovorni rukovodilac u fazama izgradnje i probne proizvodnje, velikih privrednih giganata naše privrede, Aluminija (tvornica glinice  u Mostaru) i  Rudnika i Termoelektrane  u Gacku.

Nažalost, danas su to postali isključivi nacionalistički privredni objekti, jedan velikosrpski i drugi velikohrvatski, sa diskriminatorskom kadrovskom politikom i  totalnim  progonom Bošnjaka iz obje firme i Srba iz Aluminija. Njihovi radnici,  nehrvati iz Aluminija i nesrbi iz Termoelektrane, doživjeli su apsolutnu diskriminaciju svih svojih ljudskih i radničkih prava, a uzurpatori, osvajači i kriminalci su poput paunova, ostali da se šepure i lažno predstavljaju sa svojim uspjesima u daljoj proizvodnji aluminija i struje.

Sl. Nazvaše ih privrednim gigantima, Termoelektrana Gacko i Aluminij Mostar

Danas bih bio srećan, da nisam bio graditelj niti jednog, niti drugog privrednog objekta, ne sluteći o  suludim vremenima i agresorskim nakanama na ovim prostorima. Međutim, vremena dešavanja su iza nas, zaboravi su aktuelni u cilju nečeg boljeg, od čega nam je živjeti, posebno izražena kod Bošnjaka. Kao najveći stradalnici u oba slučaja, proganjani, zatvarani, ubijani i na kraju prognani iz svojih domova, iz svoga grada i iz svojih firmi, koje su zajednički gradili i stvarali, sa nakanama njihovih dželata da ih otisnu poput ribica niz Neretvu, do Jadrana i u svijet, danas pronalaze snage i moći, uz zaborav i praštanje, da vrše i isporuku  svoje električne energije za snabdijevanje, kako stoji u naslovu:„Strujom iz Sarajeva do hrvatskog Aluminija„. Aferim, moji dragi i vrli Bošnjaci, jer je i dragi Allah i Bog, usvojio samo praštanje i pomirenje, u zajedničkom interesu, ali ne i zaborav.

Sl. Prije zore i prije dana, bez Mije i Ivana, vlast Bošnjaka je učvrstila Herceg Bosnu?

Svakako se ne smiju zaboraviti i udjeli Bošnjaka iz vlasti Federacije, svojim radom ili neradom, često i namjernim činjenjem nepromišljenih radnji, u podršci hrvatskim diskriminatorima u firmi Aluminij, nad radnicima nehrvatima, a ponajveći stradalnici su radnici srpske nacionalnosti, koji su na kraju i dobili po „nula„ dionica ili duplo golo. Što bi naš narod govorio, svakom prema zaslugama, Hrvati i Srbi su bili agresori i uzurpatori, a Bošnjaci su bili najveći stradalnici, u firmama u  Gacku i  Mostaru.

Dok brižni  „ugroženi„ čistokrvni Hrvati, poput Dragana Čovića, Marinka Čavare i inih HDZ-ovaca, vlastodržaca, brižno posjećuju svoju uzurpiranu firmu, kao strateški interes i njihovog oca nacije, zahvaljujući premijeru Fadilu Novaliću i drugim Bošnjacima, apsolutno su zavladali sa svim upravljačkim strukturama Aluminija, a Bošnjaci se okreću sopstvenim interesima u  „fildžan„ državici, svojim građanima i narodu, prodajući šarene laže ili m..a za bubrege?

Sl. Idejni tvorci i pajdaši agresorskih tvorevina Herceg Bosne i Republike Srpske?

Guslar Mića, po Gatačkom polju može i dalje igrati narodno kolo, a na Dedinju izdavati svoju vilu darovanu od firme ČEZ, sa kojom je i sklapao lažni ugovor a Gačane obmanjivao sa izgradnjom i druge faze termoelektrane Gacko. Bitno je, da Izraelski dolari liježu u njegov džep, a suludi građani Gacka, neka i dalje podržavaju njegovu politiku, do svoje propasti.

Dotle nas, gangaš Dragan iz mostarskih Bara, ljubeći ruku svoga Pape, izigravajući „ugroženog„ ali čistokrvnog Hrvata, mimo svih ljudskih i vjerskih običaja, tlači nas i pljačka, od Sokola i Aluminija, do mnogih gradskih objekata i vrijednosti, sa željom i nastojanjem da i grad Mostar proglasi stolnim gradom svih „ugroženih„ Hrvata, na ovim hrvatskim hercegovačkim prostorima.

Tako nam, guslar i gangaš, čekajući i svoje vrijeme i priliku, trebaju na sred Rondoa u Mostaru da zaigraju zajedničko osvajačko kolo u sred Herceg Bosne.