SUMNJA, KRITIČKO MIŠLJENJE I GRAĐANSKA HRABROST

Esad Bajtal
Autor 5.10.2017. u 13:58

SUMNJA, KRITIČKO MIŠLJENJE I GRAĐANSKA HRABROST

SUMNJA, KRITIČKO MIŠLJENJE I GRAĐANSKA HRABROST

teorijska racionala

                        Esad Bajtal

                        Da, Kalame, normalno je što sumnjate i u nedumici ste, jer
                        nedoumica je nastala iz onog što je sumnjivo. 

                        Zato, Kalame, ne dajte se zavesti onim što se prepričava, ni
                        onim što je postalo tradicija, ni nečijim tvrdnjama, ni onim što je u
                        skladu sa svetim knjigama, ni logičkim zaključcima i
                        domišljanjima, ni zato što se po svemu čini da je tako, ni zato
                        što vam neko gledište izgleda uvjerljivo, ni zato što tako kaže
                        isposnik koji vam je učitelj. 

                        Tek onda, Kalame, kada sami uvidite da su određene stvari
                        nepovoljne i pogrešne, tek tada ih napustite… 

                        A kada sami uvidite da su određene stvari povoljne i
                        ispravne, tek tada ih prihvatite i slijedite.

                                                                               Buddha

 

Gornji Buddhin[1] savjet, koji je nesebično davao generacijama svojih učenika, suštinu čovjeka nalazi u mogućnosti mišljenja. Za razliku od ostalog živog svijeta oko sebe, samo čovjek misli i ukoliko to bolje čini utoliko je više čovjek. Mišljenje je bît čovječnosti čovjeka. Najumnije glave čovječanstva od Pitagore, Aristotela, Mikelanđela, i da Vinčija do Đordana Bruna, Rene Dekarta ili Alberta Ajnštajna, ostavili su iza sebe ne samo vrijedna djela, nego i časne primjere ljudi koji su misleći svojom glavom i služeći se svojim razumom bili na korist cijelom čovječanstvu.

Čuveni racionalistički poklič Prosvjetiteljstva: Sapere aude![2], veliki njemački filozof I. Kant (Emmanuel Kant,1724-1804), prevodi upravo tako: kao poziv čovjeku da se hrabro (i bez vođstva nekog drugog), služi vlastitim razumom. Slijediti put vlastitog osjećanja i razumijevanja života jeste istinski ljudski put koji, nerijetko (zavisno od okolnosti i datog društvenog trenutka), podrazumijeva manju ili veću dozu građanske hrabrosti.

Zapravo, kao racionalni odgovor na konformistički mrak srednjovjekovlja (doba vladavine dogme i neporecivih autoriteta koji hoće i priznaju samo bespogovornu ljudsku poslušnost), Prosvjetiteljstvo (baš kao i Buddha mnogo stoljeća ranije), naglašava životni značaj individualnog iskustva i razuma. S Prosvjetiteljstvom nastupa vrijeme uspona ”ideala o liberalnim, svjetovnim i demokratskim zajednicama” koje nisu moguće bez individualne slobode te racionalne i intelektualne nezavisnosti pojedinca.

                        ”Nasuprot iracionalnom, prosvjetitelji naglašavaju važnost i odsudnost
                        razuma, kritičnost i samostalnost mišljenja, borbu protiv svih spoznajnih,
                        moralnih, pravnih, teoloških i socijalnih predrasuda” (P. Vranicki).

Ne treba poštovati samo svoju, a odbacivati religije drugih, već ih treba poštovati sve, iz ovog ili onog razloga. Na taj način, čineći uslugu religijama drugih, pomažemo sopstvenoj da raste. U suprotnom kopamo grob vlastitoj, istovremno šteteći i  religijama drugih. Ko god poštuje samo sopstvenu religiju, a blati druge, ne čini dobro jer je upravo time smrtno ranjava.

 Jedino je ovako razmišljanje ispravno: ‘neka svi slušaju i budu voljni da saslušaju učenja koja drugi propovijedaju’.

Ašoka[3]

Nije potrebno mnogo mudrosti pa da se shvati kako bi ovaj budistički duh razumijevanja i tolerancije trebalo primijeniti još jednom, hic et nunc (jer smo to već imali kao provjereno vlastito iskustvo), ne samo na planu religija, već i na sve ostalo što čini neodvojivi dio folklornog, konfesionalnog, nacionalnog i idejnog bogatstva, tj. životne  raznolikosti Bosne i Hercegovine. Navedeni primjer je za nas u Bosni i Hercegovini od elementarne životne i praktične važnosti, jer 

Taj duh tolernacije i razumijevanja bio je od samog početka jedan od najcjenjenijih ideala budističke kulture i civilizacije. Otuda ne postoji ni jedan primjer progona ili prolivanja makar kapi krvi radi preobraćanja u buddhizam ili njegovog propagiranja tokom povijesti duge 2.500 godina. On se proširio Azijom na miran način i danas ima više od petstotina miliona sljedbenika. Nasilje u bilo kom obliku, bilo kojim povodom, apsolutno je protivno Buddhinom učenju.[4] 

Moralna agonija i užasni zločini planski počinjeni nad nedužnim ljudima krajem XX stoljeća na našim prostorima, direktna su posljedica nesposobnosti rulje (nacionalno zaluđene gomile) da se, misleći ”svojom glavom”, odupre zavodljivom govoru političkih vođa, tj. podloj prevari nacional-fašističkih lidera, koji su svoje lične ambicije i grupno stranačke interese licemjerno prikazivali kao narodne.

Tako je, besmislena i nekritički prihvaćena teorija (tačnije: ideološka izmišljotina) ”nacionalne ugroženosti” postala ključni faktor mobilizacije kojom su neosviještene i izmanipulirane mase sračunato-planski pokrenute u teritorijalna osvajanja i zločine najgore vrste. Bila je to pobjeda prizemnog agresivnog politikantstva (iracionalne politike) nad politikom civilizacijski i racionalno mirnog dijaloga koji stremi «umijeću mogućeg». A tamo gdje iracionalno pobjeđuje na račun razuma gubitnik je – Čovjek.

Reći unaprijed: ‘vjerujem‘ ili ‘ne sumnjam‘, znači jeftino i nepromišljeno se predati i odreči se svog, rođenjem stečenog (i najvažnijeg) ljudskog i građanskog prava: prava na sumnju. Ukratko, to znači odreći se svog ljudskog dostojanstva i nedodirljivog prava na vlastitu odluku i procjenu u pogledu nečega kao životno važnog ili nevažnog; ispravnog ili neispravnog. Posljedice tog kobnog, prevarom iznuđenog odricanja, na prostorima ex-Yugoslavije, danas su svima očigledne, ali, nažalost – i još uvijek – ne i  svima jasne.

Još ima onih koji slijepo vjeruju u nevjerovatne priče profesionalnih prevaranata. A «slijepo vjerovati», znači više vjerovati svojim ušima nego svojim očima. I tu, u nekritičnosti slijepog vjerovanja, leži porazni začetak svake ljudske gluposti: jer, ”Prisiliti sebe da povjerujemo i prihvatimo neku stvar bez njezinog razumijevanja, politički je, a ne duhovni i intelektualni gest” (W. Rahula). Zahvaljujući toj prisili, naša je ljudska budućnost još uvijek sudbinski neizvjesna i hamletovski egzistencijalno upitna. Stoga, vratiti se sebi i postati istinski racionalno biće (homo sapiens), moguće je samo na način izvorne sumnje i kritičkog odnosa spram svega što se vidi i čuje; spram svega u šta nas samozvani «spasitelji» nacija, svojom slatkorječivom nedorečenošću uporno i licemjerno ubjeđuju.

Građanska hrabrost, kao (sumnjom rukovođena) kritička misao neprihvatanja zavodljivih i prividno racionalnih političkih ideja, istinska je luka ljudskog spasa. Bez građanske hrabrosti nemamo ljudske ni životne šanse. Jeftino ginuti za pogubnu dnevno političku priču od koje prevaranti sasvim dobro i lagodno žive, prva je i najbesmislenija cijena nedostatka građanske hrabrosti i neodlučnosti da se misli svojom glavom. Masovna ekonomska i duhovna bijeda koju živimo danas, porazna je cijena nespremnosti da se bude kritičan spram onih ideja koje su nas, dobro sračunatim i zavodljivim jezikom patritoske patetike, uvukle u neizvjesnu avanturu ratnog meteža i pogibelji.

Stoga, intelektualna sumnja, kao jedini ispravan pristup dnevnopolitičkom govoru, podrazumijeva trezven logički ispit svih podataka i «činjenica» uz pomoć kojeg nam valja izbjeći pogubno tempiranu retoričku zavodljivost i emocionalno ishitrenu zasnovanost suđenja.

                        A to praktično znači:

                        Permanentan intelektualni napor na razlikovanju pouzdanih i
                        nepouzdanih izvora informacija;
                        Prepoznavanje stereotipa i predrasuda u informacijama i
                        njihovo svjesno odbacivanje;
                        Prepoznavanje bitnih informacija i njihovo suprotstavljanje
                        retorici zavodljivog;
                        I konačno, selekcija i kritičko vrednovanje svih informacija u
                        odnosu na lično proživljeno iskustvo.

Naravno, vještina uobičajene manipulantske vladavine ljudima i nad ljudima, podrazumijeva najprije perfidno, a ako ne ide tako, onda otvoreno i nasilno-grubo slamanje svih oblika izražavanja građanske individualnosti u korist nijeme podaničke poslušnosti Tradiciji, Običajima, Crkvi, Sistemu, Partiji, Vođi…

Stoga svaki politički režim, kontinuiranom socijalno-psihološkom propagandom svih vrsta, nastoji (u svrhu što bolje i veće kontrole) razviti neugodno osjećanje krivice svojih podanika (duhovno lijene i nekritički raspoložene većine), tako što stalno preispituje tobožnju «ispravnost» njihovog držanja, javno izvrćući ruglu sve one pojedince čije samosvojno ponašanje odstupa i nije u skladu sa propagiranom dnevno-političkom idejom «ispravnog», tj. očekivanog ponašanja.

Javni ukori i javne osude, te manje ili više neskrivene prijetnje za mišljenje i ponašanje koje se ne slaže sa propisanim ili predpostavljenim držanjem, uz rutinsko pozivanje neposlušnih pojedinaca na odgovornost (tzv. «informativni razgovori»), sve to, čini ljude psihološki i egzistencijalno krajnje nesigurnim. Naravno, time izazvano osjećanje straha, nelagode i krivice služi automatskom paraliziranju samostalnog mišljenja i slobodnog izražavanja.

Tako, umjesto kritičkog vrednovanja aktualne stvarnosti, dobro smišljenom presijom massmedijske manipulacije javnosti, modulira se atmosfera kolektivnog opreza i pojedinačne nesigurnosti (autocenzura) koja producira podaničko, konformističko ponašanje građana. Na taj način aktualni politički poredak se dodatno učvršćuje, ma koliko, inače, sam po sebi, bio iracionalan – tj. logički i ljudski neprihvatljiv.

Prihvatanje političkom kontrolom nametnutog ponašanja, s jedne strane, ustupak je obećavajućoj sigurnosti neuznemiravanja, ali (s druge strane), to ponašanje nužno vodi odustajanju ličnosti od vlastitih ljudskih potencijala, tj. njenom odricanju od kritičkog samoispoljavanja i, konačno, nezdravom povlačenju u sebe i, malodušnom prepuštanju tokova životno najvažnijih  pitanja, nepredvidljivoj stihiji politikantske neodgovornosti.

Psihološki: svjesno ili nesvjesno nezadovoljstvo zbog sramotnog samoporicanja, čini ljude nesigurnim, sumnjičavim i neprijateljski raspoloženim prema ostatku svijeta; prema svemu drugom i drugačijem, ukratko: prema svemu što ‘nije naše’. I to je dubinskopsihološka osnova poslušnički prepariranog ljudskog materijala iz koga vlast (po potrebi iracionalnog dnevno-političkog kalkulusa), regrutira buduće ubojice i zlikovce spremne da na zapovijed (a sve u ime tobožnje odbrane Vjere, Naroda i Države), učine doslovno sve što se od njih traži.

Zapravo, nekontrolirano ispoljavanje agresije (verbalne ili fizičke, zavisno od realnih prilika), nezrelih i nesamostalnih pojedinaca, predstavlja način kompenzativnog pražnjenja i oslobađanja negativne psihičke energije nagomilane nezadovoljstvom zbog represivnom kontrolom prigušivane individualnosti, tj. nezadovoljstvom zbog sistematski uskraćivane slobode spontanog ispoljavanja pojedinca.

Takva je ličnost, u svojoj emotivnoj i intelektualnoj prikraćenosti (frustriranosti), gotovo uvijek agresivna i (u strahu od moguće kazne), resantimanski* povodljiva u smislu dosljednog izvršavanja i najnehumanijih naloga kao što su: pljačke, paljenja, silovanja ili zlostavljanja zatočenika i masovna strijeljanja nedužnih i nenaoružanih ljudi, samo zato što, sve to, aktualna politika marketira kao ispravno, tražeći u takvom držanju podanika jasan i nesumnjiv dokaz lojalnosti i «patriotskog» samopotvrđivanja.

Ujedno, to je praktična cijena lažnog mira personalno labilne i egzistencijalno nesigurne individue. Tj. ”nekritičan, neautentičan odnos prema svijetu posljedica je izbora društvene sigurnosti kao osnovne lične preokupacije” (R. Bojanović), svugdje tamo gdje je um ”likvidirao sam sebe kao sredstvo etičkog, moralnog i religijskog uvida” (M. Horkheimer), u realno stanje datog povijesnog trenutka i očigledno nezdravog, sociopatološki deformiranog društvenog poretka. Nažalost, iskustvo nas uči da to nije (kako se obično misli), udes samo «malih»,  neobrazovanih i priprostih ljudi intelektualno i spoznajno nedoraslih vješto iznijansiranim marifetlucima sofisticirano pedagogizirane političke manipulacije.

Upravo porazno odsustvo etičkog uvida i nedostatak jasne svijesti o prozirnosti njihove pragmatičke orijentacije, nerijetko čini da i intelektualci «od ranga» (???!!!), pisci, naučnici, umjetnici, javni radnici, profesori univerziteta, akademici…, nemoralno-pragmatski slijedeći liniju manjeg otpora i odričući se svog mišljenja, svjesno brane trend trenutnih političkih normi, pa i onda kada se one (te norme), slijedom povijesnih događaja, preko noći vrijednosno toliko promijene da prelaze u svoju suprotnost. U tom smislu, nije naodmet podsjetiti na to kako su brojni yugoslovenski univerzitetski profesori (narodni učitelji, dakle,) i teoretičari marksizma (teorije internacionalizma) i socijalizma (doktrine ljudske jednakosti i ravnopravnosti), nošeni plimom pomodnog nacionalizma, naprasno nekritički, postali teoretičari i najtvrđi zagovornici najcrnje naci(onali)stičko-fašističke etnoideologije koja je proizvela seriju krvavih ratova i hiljade neshvatljivo surovih zločina širom daytonskog regiona.

Nažalost, uobičajenu represiju autoritarnih režima u svrhu vlastitog održanja po svaku cijenu (a protiv nezadovoljnih i kritički nastrojenih pojedinaca),  pomenuti konformisti i quasintelektualci vide i pravdaju kao sasvim «prirodnu» stvar. Slijepi za nedostatak vlastite građanske hrabrosti kojom bi se i sami potvrdili kao istinske individue, i kao ljudi od uma i pameti odlučni da između političke laži i životne istine izaberu ovu drugu, oni, u svojoj idejnoj i vrijednosnoj prevrtljivosti, a u ime očekivane lojalnosti aktualnom režimu – podanički ustaju u njegovu odbranu.

Na taj način, ovi pseudointelektualci, pružaju loš moralni primjer upravo onima (đaci, studenti, omladina), koje bi, vlastitim praktičnim držanjem, (a ne samo verbalno-gimnastičkim šupljiranjem), morali da uče i nauče upravo ljudskom dostojanstvu, građanskoj hrabrosti i pravu na otpor i pobunu u ime Života i javno propovijedanog morala.

Ali, jeftino prodani i profanisani «intelektualci», za tu vrstu (katedarski napadno samoreklamirane) etičke uzornosti nemaju dara. Oni tome, očito – praktično nisu dorasli, tako da kod njih sve završava na iskustveno nepokrivenoj priči jalovog retoričkog egzibicionizma: jedno misle, drugo pričaju, a treće čine.

Međutim (i srećom),  postoji i druga, empirijski svjetlija strana životne medalje: ona koja nam pokazuje jedno bolje, istinskije lice Čovjeka. Naime, u povijesno prelomnim i egzistencijalno upitnim situacijama, nerijetko na moralnu površinu života, sasvim neočekivano, izbijaju oni koji svoju građansku i ljudsku hrabrost grade na dostojanstvenoj nepokolebljivosti praktičnog etičkog stava, stava koji, bježeći od njihove dnevno-političke relativizacije, nepogrešivo jasno umije (i hoće) da razlikuje šta je – Dobro, a šta – Zlo.

To su oni rijetki pojedinci koji blohovski uspravno i hrabro slijede logiku racionalnog otpora društvenom i ljudski neprihvatljivom toku stvari. Preciznije: to su oni (nažalost, nemoćna manjina kojoj će povijest tek naknadno dati za pravo) što se nikad ne mire sa postojećim, smatrajući da, čak i kad je sasvim dobar, sistem može i treba (u ljudskom smislu) da bude još bolji.

U proteklom ratu zabilježen je niz primjera upravo tih, običnih, «malih» ljudi (na sve strane) koji su, pomažući Drugima u životnoj nevolji (susjedu, prijatelju, pa i nepoznatom čovjeku), rizikujući pritom i vlastiti život, pokazali onu dozu građanske hrabrosti koja zadivljuje. Danas su baš oni najbolji predstavnici svojih naroda, dok tzv. «nacionalni junaci» brukaju vlastiti narod godinama kukavički bježeći od pravde i zakonske i civilizacijske obaveze  polaganja računa za ono što su činili, ili, zbog načina na koji su vladali.

Istovremeno, s međunarodno izdejstvovanom promjenom političkog ambijenta, u ratu najradikalniji mediji, sada postepeno «obrću ćurak» potpuno mijenjajući priču: tj. oni isti mediji koji su jučer (nekritički i sluganski smjerno), podržavali zlikovce u njihovoj nacionalističkoj isključivosti, danas, pokazivanjem i prikazivanjem trezvenih i razboritih ljudi (koji su godinama pljuvani, prokazivani i optuživani kao «izrodi» i «narodni izdajnici»), i njihovih dobrih djela, žele domaćoj i svjetskoj javnosti, upravo na primjerima njihove građanske trezvenosti, hrabrosti, nesebičnosti i ljudskosti, sugerirati, pokazati i dokazati dostojanstvo, pamet i dobrotu vlastitih narodâ.

Istovremeno, neke knjige, zapisi i svjedočanstva, vođene etički i praktički motiviranom potrebom pokazivanja elementarno-logičke istine da ni u jednom narodu «nije sve isto», bave se upravo plemenitim ljudima te vrste. Stranice takvih knjiga pune su didaktički ohrabrujućih životnih primjera koji služe kao neporeciv dokaz da, i u najgorim vremenima, svoj ljudski obraz, svako od nas, uprkos svemu, može sačuvati na jednostavan i svima dostupan način – misleći svojom glavom.

I obrnuto, svi oni koji su nekritički ispunjavajući besmislene zahtjeve drugih činili zlo oko sebe, knjiški su primjer (pod)ljudi koji su, upravo nerazumski sluganskom pokornošću, po/gazili i vlastitu pamet i elementarno ljudsko dostojanstvo.

Jedna od uzornih junakinja jedne knjige (žena, dakle,) sred užasnog ratnog meteža, odvažila se na neposluh, svjesno podnoseći Sodomu i Gomoru upravo od  «svojih», jer, kako sama kaže, «nije mislila kao oni».

                        A zatim nastavlja:

                        «Istjerivali su me iz reda za hljeb; dobila sam i otkaz na poslu.
                        Plašila sam se očekujući najgore, jer su bili spremni na sve».

Uprkos svemu, vođena vlastitom sviješću o tome šta je Dobro, a šta ne, nepokolebljivo je slijedila Zov Razuma. Danas, zahvaljujći uspravnosti vlastitog dostojanstva, ta hrabra skromna žena («radim u školi kao kuharica»), Katica Romić, časno hoda ulicama svog grada kao uzorni primjer građanske hrabrosti i ljudske odvažnosti kojoj mnogi «muškarci» i priznati «intelektualci»  mogu, i treba, sa stidom – da pozavide.

                        Srećom, nije jedina.

I upravo zato, zahvaljujući samo toj i takvoj vrsti ljudi, i njihovoj građanskoj i ljudskoj čvrstini, još ima nade i vjere u mogućnost zajedničkog življenja koje je stoljetni ures i jedina velika Istina života Ove  Zemlje.

Sve drugo je licemjerno smišljena Laž u koju vjeruju samo oni koji su vlastitu pamet, svjesno, bestidno i karijeristički jeftino, žrtvovali na oltar ideologije i politike iracionalne mržnje. Dakle, oni koji su u ime mizerije i laži politikantsko-ideološkog Ništa spremno žrtvovali svoje ljudsko Sve (solidarnost, savjest, hrabrost, razum, dostojanstvo…), prodajući, logikom dvoličnog beščašća, krvavu političku bajku za posljednju životnu Istinu.

Kao da se obraća upravo njima, jedan, tada mladi bosanski pjesnik,[5] davne 1970. godine, kao apriorni intuitivni odgovor na buduće, tek nadolazeće dnevno-političke laži, odbojno i mladalački samouvjereno odmahujući rukom, tada još nevidljivom naratoru-lažcu, kritički otporučuje:

Ama ne pričaj mi bajku
Majku mu ljubim
Pa nisam ni ja
Cijelog života
Uz dobru platu
Iz bunara vukao
Samo uže
I praznu kantu

                        Tako pjesnik!

                        A mi?

Da smo (kao što nismo), kojim slučajem, svi (ili barem kritična masa), slijedili stihom zacrtanu dozu neophodne intelektualne kritičnosti spram narativne zavodljivosti ratno-huškačke retorike zapjenušanih nacionalista, ko zna gdje bi nam danas bio (k)raj? To ne znam. Ali, pouzdano znam nešto drugo: da rata, ovakvog i ovako prljavog kakav je bio, sigurno ne bi bilo.

Međutim, kako krvavi trag ludačkog nasilja 1992.-1995. zorno pokazuje, ne samo da nismo imali povijesne sreće, nego ni spasonosne građanske hrabrosti (dakle, «do nas» je), da budemo ono što treba da budemo – ljudi «na Božju sliku i priliku». Uprkos tome, puna su nam usta Boga i Religije; i puna usta Mira i Ljubavi spram «bližnjeg svoga». Međutim, «prazna ne puca», tj. od svega toga na djelu ništa ne bi.

Otuda neizbježnost ozbiljnog moralnog pitanja koje svaka individua (kojoj je stalo do vlastite Svijesti i Savjesti), mora sebi da postavi:

                        Ko tu koga laže – Politika Religiju, ili – Religija Politiku?

                        Ili Čovjeka obje – zajedno!

Na taj, etički krajnje neugodan upit, samo Svevišnji (onaj što: sve vidi, sve čuje i sve zna), može pouzdano da nam odgovori. Ali, On, iznova nas kušajući, božanski mudro šuti, nudeći nam (upravo tom šutnjom), moralno otrježnjujuću šansu i priliku da sami, vlastitom pameću koju nam je činom rođenja dao (R.Descartes), dokučimo ono što bi nam Sam rekao. A to nije ni teško, ni nedokučivo. Uz samo jedan uslov: da svako od nas, sam za sebe, smogne dovoljno građanske hrabrosti da, post festum, u ime bolje budućnosti, odgovorno, i pokajnički nijemo, pogleda i Sebi i Drugima – u oči.

Ali, prije svega Sebi, i samo – Sebi!

Problem je samo što upravo to treba nekako shvatiti.

Međutim, objektivno gledano, ni to nije neizvodljivo, jer, kako već pomenuti pjesnik reče:

Bog je uistinu
 Život
Jednostavno skovo
Ako shvatiš jedan tren
Ništa ti više nije novo 

Za shvatanje tog “jednog trena” neophodna je istrajna edukacija, čak jedna “škola kritičkog mišljenja” koju bi poduzela i razvijala neka humanistički orijentisana NGO idući programskim tragom jednog koncepta, nacrta koji bi u najkraćem igledao ovako:

ŠKOLA KRITIČKOG MIŠLJENJA – MOSTAR

nacrt

Živimo u vremenu konformizma i podanosti naraciji tobožnje nacionalne ugroženosti. Vremenu socijalne raslojenosti, bijede, gladi i siromaštva kakvog nikad nije bilo na ovim prostorima. Uprkos tome, izuzev incidentalno sporadičnih lokalnogrupnih protestnih okupljanja svjedočimo odsustvu elementarne građanske i ljudske pobune.

Psihološki govoreći, ljudi teško podnose neodređenost i neizvjesnost situacije, te se, automatski i nekritički vežu za “oprobano i sigurno”, a to im uglavnom nudi političko-stranačka propaganda kao jedini izlaz iz nevolje i životne ugroženosti u kojoj se nalaze. Tako naša etno-stranačka “demokratija”, odnosno, ratom utvrđena vlastodržačka straknokratija, pozivajući se na žrtve (do kojih je sama, planski dovela), sofisticiranim održavanjem straha od novih sukoba (uprkos sveopštoj bijedi i siromaštvu doslovne gladi), konce svoje licemjerne vladavine drži čvrsto u svojim prljavim rukama. Pod tim pritiskom izmanipulisana većina, poslušno slijedi put vlastite propasti.

To nekritičko popuštanje pojedinaca i gomile smišljenom pritisku grupe (odnosno, stranke/stranaka), socijalna nauka imenuje pojmom konformizma. Radi se o otvorenom (eksplicitnom) ili prikrivenom (implicitnom) pritisku grupe na pojedinca. Kad god pojedinac osjeti da misli drugačije od uobičajenog načina mišljenja grupe (nacionalne, vjerske, idejne …), javlja se osjećaj straha da nije u pravu i da bi, iskaže li javno svoje mišljenje mogao biti izvrgnut ruglu, odbacivanju, ili nekoj drugoj još oštrijoj sankciji grupe: gubitak posla, medijsko šikaniranje ugrožavanjem privatnosti, javno blaćenje (“nacionalna izdaja”), ugrožavanje porodice, ucjene …).

U tako nezahvalnoj situaciji pojedinac ima samo dvije mogućnosti:

  1. 1. da kaže šta misli (izrazi svoje neslaganje) i izazove osudu grupe, ali da vlastitom građanskom hrabrošću sačuva svoju nezavisnost 
  1. 2. da se saglasi s grupom i postane konformist, sljedbenik i sluga grupno-stranačke ideologije

Taj otvoreni sluganski konformizam poprima verbalnu formu branjenja grupnih stavova u svakodnevnim situacijama (ili javno u medijima kao što to čini poslušna konformistička inteligencija), odnosno, poprima oblik grube agresivne akcije napadima na tzv. “neprijatelje” (na povratnike, na njihove religijske objekte, vjerske službenike, itd.itd.), o čemu svakodnevno čitamo svih poratnih godina kod nas.

Najgori oblik konformizma poprima međutim preventivnu formu autocenzure, kad pojedinac šutnjom ili pričom o nebitnom, ne samo da popušta grupi, nego se čak odriče i elementarnog ljudskog prava da izrazi svoje mišljenje.

Naravno, postoje i neki međuobrasci konformističkog držanja, kad pojedinac svoje vanjsko ponašanje uskladi sa držanjem i mišljenjem grupe, dok na planu ličnog ubjeđenja, ima svoj stav, koji bi, ohrabrivanjem i edukacijom njegovog nosioca, trebalo osloboditi šutnje i njegovo unutrašnje neslaganje prevesti u javni stav kritičkog mišljenja i distanciranja spram životne situacije u kojoj se nalazi.

To bi, u najkraćem bila zadaća jedne škole kritičkog mišljenja, odnosno namjenski tempirane edukacije za kritičko mišljenje i odvažnost njegova izricanja.

Vaspitanje za kritičko mišljenje podrazumijeva osvješćivanje pojedinca za logičko-kritičko propitivanje ambijenta u kome živi i radi, odnosno, propitivanje i relativizaciju važećih uzora i idejno nametnutih standarda za koje važi da su “bogomdani”, i samim tim nedodirljivi.

Na planu mišljenja to propitivanje podrazumijeva:

Logički ispit činjenica i podataka kako bi se izbjegla emocionalno-navijačka osnova suđenja:

prepoznavanje lažnih predpostavki

prepoznavanje predrasuda u okviru tih predpostavki

sposobnost uočavanja i dokazivanja činjenica

razlikovanje bitnih i nebitnih pojava u okviru važećeg sistema vrijednosti

zaključivanje samo na osnovu opravdanih razloga

inteligentna upotrebu znanja, umjesto ponašanja uprkos svemu što se zna

prepoznavanje stereotipa i idejnih klišea plasiranih putem medija i ideološki intoniranih javnih skupova (predizborne kampanje, stranački kongresi, partijske kovencije i rezolucije …)

Prepoznavanje stvarnih i razlikovanje lažnih problema, a to podrazumijeva:

prepoznavanje relacionih uslova situacije

prepoznavanje uzroka stvarnih teškoća (npr. pljačka i bijeda koja je zajednička, a ne etno- ili vjerska pripadnost)

prepoznavanje nerješivih stavki problema i distanciranje od njih do izmjene situacije i stvaranja novih mogućnosti rješavanja

Selekcija informacija u odnosu na rješenje:

zauzimanje stavova i akcija nakon kritičkog sagledavanja problema

razlikovanje pouzdanih i nepouzdanih izvora informacija

selekcija informacija

selekcija informacija shodno vlastitom iskustvu (gledanje svojim očima)

sistematizacija informacija

selekcija signifikatntnih sladunjavo zavodljivih riječi, izraza, fraza (npr. nacionalna ugroženost; vitalni nacionalni interes; nacionalno pitanje; naš narod; naša vjera; naša omladina …)

traženje jasnih racionalnih dokaza za izrečeno

razlikovanje činjenica od pretpostavki

vrednovanje “argumenata”

kontinuirano preispitivanje vjerovanja i važećih i logički neobrazloženih predpostavki

tačna interpretacija životnih činjenica

reinterpretacija ideoloških interpretacija tobožnjih problema

razlikovanje stvarnih i lažnih problema

Ukratko,

sposobnost kritičkog mišljenja da se zasnovati na sljedećih pet načina:

  1. Samostalno provjeravanje vrijednosti:

detekcija lažnih predpostavki

otpornost na uticaj autoriteta

prepoznavanje stereotipa i klišea ideološkog govora

prepoznavanje predrasuda i emocionalnih faktora

ralikovanje činjenica i vjerovanja

shvatanje logike i psihologije političke propagnde

  1. Kritičko vrednovanje činjenica i čitanja:

detekcija važnih odluka

razlikovanje bitnog i nebitnog dijela sadržaja

prepoznavanje problema

ispitivanje ideja u svjetlu novih standarda (demokratija ili etnokratija)

interpretacija činjenica

traganje za prećutanim, neizrečenim pretpostavkama teksta, govora …

traženje kriterija za izbor adekvatnog rješenja problema

izbor najboljeg rješenja

  1. Primjena metode logičkog rezonovanja:

silogističko rezonovanje

kritička interpretacija suđenja

otkrivanje apsurdnih elemenata situacije

otkrivanje logičkih relacija između propozicija

formulacija i evaluacija zaključaka

  1. Kritičko propitivanje svih oblika mišljenja:
  1. Kritički stavovi:

stav nepovjerenja prema dominantnom mišljenju i traganje za činjenicama

uzdržavanje od brzopletog suđenja i zaključivanja

savjesnost u prikupljanju činjenica

opreznost u tumačenju činjenica

stav sumnje i stalnog provjeravanja pretpostavki i zaključaka

Materijal vježbanja kritičkog mišljenja:

novine, časopisi, i udžbenici istorije i nacionalnih predmeta

vježbanje i ukazivanje na primjerima nađenih protivrječnosti i nelogičnosti

vježbanje sposobnosti logičkog čitanja

logičko-psihološka analiza propagandnih ili stranačkih materijala

vježbanje razlike između logičkih dokaza i idejne propagnde

nalaženja pogrešaka uopštavanja

vježbanje traženja alternativnih rješenja

traženje ključnih ideja

kritičke analize karakterističnih odlomaka, uz

traženje i nalaženje stereotipa i klišeja pročitanog

sastavljanje liste emocinalnih iskaza u okviru pročitanog odlomka

procjena tačnosti navedenih informacija

detekcija idejno-namjenskih formulacija teksta.

 

[1] Siddharta Gautama Buddha (563-483, p.n.e.), religiozni vođa i filozof stare Indije, osnivač budizma, istinski zagovornik nenasilja i vjerske tolerancije koji nas uči da uslovi za vrlinu i moralan život pojedinca ne leže u vanjskom svijetu niti su njime uslovljeni. «Mala je razlika u tome šta ste, plemić ili seljak, jer svi su nesavršeni. Važan je jedino častan i pošten život». Sve je, dakle, do nas samih. Bez odmjerenosti, samilosti i ljubavi prema svim bićima, život je smrt već u svojoj osnovi, poručuje Buddha, zahtijevajući tako pravo na (ko)egzistenciju i elementarno poštovanje života i dostojanstva «svakog dahom obdarenog bića».

[2] lat. «usudi se biti mudar» (Horacije); «imaj snage da se služiš vlastitim razumom» (Kant); «pokušaj biti pametan»; kod nas, ponegdje: «Sad, popo, pokušaj biti čovjek»!

[3] Ašoka, vladar Maurjanskog carstva u sjevernoj Indiji (III st. p.n.e.), ponukan neprijatnim iskustvom vlastitih krvavih osvajanja, postaje budista i gorljivi zagovornik mira,  tolerancije i suživota, držeći pri tom na umu ne samo mnoštvo vjera, nego i nepreglednoobičajno i društveno šarenilo Indije.

[4] W. Rahula: Čemu je Buda poučavao, N. Sad, 1989. str. 15

* ressentiment, fr. zlopamćenje, bolno sjećanje na neku neugodnost, tajna, tiha, nesvjesna mržnja, zavist i želja za osvetom, koja u situaciji kontinuirane frustracije i potiskivanja, postaje dio životnog stila i način odnosa prema životu i ljudima.

[5] Ahmed Muhamed Imamović: Od jada zarada, drugo izdanje, Sarajevo, 1970. str. 33

Esad Bajtal
Autor 5.10.2017. u 13:58