Vremena i politike prolaze – solidarnost i duh zajedništva ostaju

tačno.net
Autor 7.7.2014. u 09:20

Izdvajamo

  • Ljudi, piše jedan Beograđanin, „ne mogu opisati koliko mi je drago da sjedim usred Beograda i da cio kafić navija za BiH, da se nije čula ni jedna ružna riječ već samo podrška za naše komšije. To pokazuje i ja vjerujem u bolje sutra, a ti BiH samo ostavi srce na terenu – cijela Srbija je uz tebe!!! A ako Bog da' i da osvojite nešto, e onda ja uzimam kartu i dolazim da proslavim s vama.“ Duh zajedništva je, kao nikad do sada, zabilježen i kod najvećeg dijela bh. političke klase. I za BiH i za Hrvatsku su, ako je temeljem njihovih izjava suditi, navijali gotovo pa svi – lider HDZ-a je tamo, na licu mjesta, bez obzira o čijem je trošku i otišao, oblačio dres čas jedne, čas druge reprezentacije.

Povezani članci

Vremena i politike prolaze – solidarnost i duh zajedništva ostaju

Što bi se tek dogodilo ako bi svjetsko prvenstvo potrajalo godinu dana – i ako bi u njemu BiH i Hrvatska ostale do kraja? Bi li se, recimo, duh zajedništva u tom vremenu uspio i nametnuti kao novi sustav vrijednosti – i bi li definitivno potisnuo onaj koji nam cijenu ispostavlja već četvrt stoljeća?

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Čovićev reketaško-batinaško-fašistoidni odred, sve su prilike, što se odnosa prema meni tiče, nema nakanu posustati. Prvo me htjedoše napraviti kriminalcem, potom me – budući su izgubili strpljenje – pokušaše ušutjeti pendrecima, a sada, čitam, prave konstrukciju o meni kao seksualnom manijaku koji ne preza ni od ucjena svojih studentica. Bože dragi, što je slijedeće – jer ta bagra, izgleda, nakon što se uredno „pomoli“ Bogu, i nakon što sa svojim političkim mentorima ispije jutarnju kavu, ne preza ni od čega. S idejama, istina – a i zaštitom u slučaju da sve ne pođe po planu, pripomognu i šefovi sami. Jer, bože moj, dio su oni iste družine. Različiti su samo zadaci koje svatko od njih izvršava – politički jurišni odredi uvjeravaju kako je u onom što rade jedini spas, drugi nelojalne, ali i one koji im šefove pred javnošću raskrinkavaju, reketare i prebijaju.

Sve to, istina – barem u mojem slučaju – i nema bogzna kakvog efekta. Jer, kako kriminalcem napraviti nekoga ako za to nemate ni najsitnijih natruha – a u mojem slučaju to im je nesavladiv problem. Kako, potom, za seksualne ucjene optužiti čovjeka koji studente doživljava kao vlastitu djecu – i s njima komunicira kao s najrođenijima. Likvidirati ga se, istina, može. Ali, ako to nisi učinio od prve, naknadno i to postaje problem. Jer, iz već doživljenog i gluplji izvuku pouke. Ako je, pak, nakana bila samo ušutjeti me – valjda je sada jasno da je to ćorav posao. I ne samo to. Jasno mi je, istina, da se ne mogu pouzdati u pravnu državu – jer, ona ovdje ne stanuje. Ali, institucije države, pravosuđe prije svega, mogu natjerati – a znam i kako – da javnosti omogući uvid u zločinačku mrežu koja stoji iza pendrekaškog nasrtaja kojemu nedavno na vlastitom radnom mjestu bijah izložen.

Mogao bih, naravno, ovu priču nastaviti do u nedogled. Ali, neću. Ne želim čitatelje zamarati mojim vlastitim mukama. Moje su, i s njima ću se, kako znam i umijem, i nositi. Ustupljeni mi prostor želim iskoristiti za progovoriti o drugom fenomenu – međusobnoj solidarnosti ljudi na prostoru nekad zajedničke države. Solidariziranje i osudu divljaštva sam, uostalom, osjetio i osobno – poruke gnjeva, osude, ali i ohrabrenja da izdržim su se, i još uvijek se – da se poslužim metaforom moje generacije – slijevaju od Vardara pa do Triglava.

Neko će reći, to je pojedinačan slučaj. I ne može se temeljem njega govoriti o solidarnosti ljudi jednih prema drugima – na prostoru bivše zajedničke države posebice. Ona, naprotiv, tamo nikada nije ni postojala – i uvijek su je komunisti fabricirali. Ne, ne, dragi moji. Nitko tu solidarnost, i nikada, nije fabricirao. Da je ona, i spremnost na međusobnu pomoć nekoć, u bivšoj državi, postojala, ali i da, usprkos silovanjima kojima je siroti svijet desetljećima izložen, postoji i danas, svjedoče i dva detalja iz vremena današnjega.

Jedan se tiče razornih poplava koje zahvatiše BiH, Hrvatsku i Srbiju. Ovdje smo, istina, bili svjedoci pokušaja kapitaliziranja i najekstremnijih prirodnih situacija. Prisjetimo se, primjerice, idiotskih reakcija vrha RS-a – predsjednika ovog entiteta prije svega – kako čak i prirodna katastrofa svjedoči o neodrživosti BiH kao države. Prisjetimo se, potom, spekulacija kako je provala nasipa na nekim dijelovima Save prethodno isplanirana – i sve to kako bi se smanjila žestina vodnog vala u mjestima izvan BiH. Prisjetimo se, na koncu, natezanja o raspodjeli dobivenih sredstava za saniranje poplavom izazvanih šteta. Vlastodršcima je važno koliko će koji entitet dobiti iz prispjele novčane mase – kao da se radi o različitim državama, a ne o devastiranim prostorima jedne te iste. I kao da svi ti prostori ne zaslužuju istu brigu čitave države.

Ali, to je samo jedan, i to ružniji dio ove priče. Druga strana proživljene prirodne katastrofe je puno optimističnija – i u vezi je s iskazanom solidarnošću ljudi koji su stoljećima bili, a i danas su jedni na druge također upućeni. Takvih je situacija zabilježeno do mile volje – o njima sam, uostalom, i sam pisao. Ono, pak, što je učinio jedan od najboljih svjetskih tenisača, može poslužiti kao zajednički imenitelj svima ostalima. Svoju pobjedu na rimskom turniru, naime, Đoković je posvetio poplavama u Srbiji i BiH – a i 700.000 eura osvojene nagrade također. Pri tome, čovjek nije dijelio BiH na entitete, na Srbe i ostale – nije činio ono što svakodnevno rade idioti od bh. političara. Uradio je, naprotiv, ono što bi uradilo svako normalno božje stvorenje – a takvih je, pokazalo se, puno više no što smo, nakon svih prohujalih godina, skloni bili i pomisliti – da je ruku prijateljstva ispružio prema svima.

Drugi je detalj, barem ga tako sam doživjeh, još karakterističniji. U pitanju je aktualno svjetsko prvenstvo u nogometu na kojem, zna se, sudjeluju i dvije reprezentacije s prostora bivše zajedničke države. U vezi s tim su, iz perspektive onoga što želim podcrtati, važna dva ružna detalja. Jedan se tiče megalomanskih ambicija – kako su i jedna i druga, i BiH i Hrvatska, sam vrh svjetskog nogometa, i kako je njihov plasman u drugi krug takmičenja, pa i više od toga, najlogičnije što se može očekivati. A onda, kada se to ipak ne dogodi, drvlje i kamenje se baca na sve i svakoga. Krivi su selektori, krivi su suci, svjetskim nogometom vlada mafija i tu za male nema mjesta, tko zna što još sve ne.

Nitko da čitavu stvar sagleda i iz perspektive objektivnog. A objektivno je da ni BiH ni Hrvatska nemaju stanovnika koliko, recimo, Italija, Engleska, Španjolska, profesionalnih nogometaša – i opet, iako su odreda višestruki svjetski prvaci, nakon prvog kruga odoše kući. Zna li se to, traženje samog Olimpa je doista preambiciozno. Jer, na razini historijskoga je već i činjenica da se tako male zemlje uopće uspiju plasirati na najveću svjetsku smotru nogometa – da ne govorim o tome da im je tamo pripalo devetnaesto, odnosno dvadeseto mjesto u konačnom poretku.

Ružno je, istina, bilo i divljanje kod kuće – koje, usput, s nogometom nema ama baš nikakve veze. Paljene su državne zastave – u, recimo, Mostaru, Kiseljaku, Livnu. Pjevane su, potom, pjesme uvredljiva sadržaja – prisjetimo se čitlučke, iako joj sa sadržajem ne želim izlaziti i u javnost, nakon utakmice Hrvatske i Kameruna. Navijalo se za ekipe koje igraju protiv reprezentacije onih „drugih“, i to ne zbog istinskoga osjećaja nego zbog činjenice da se time „onima drugima“ hoće poslati poruka – prisjetimo se, među inim, utakmice Hrvatske i Kameruna i mostarskog navijačkog svrstavanja po nacionalnoj osnovi.

Svjetsko prvenstvo je, hoću reći, još jednom pokazalo ružniju stranu naše vlastite stvarnosti. I nju su određeni mediji i novinari, oni isti koji to čine već godinama, eksploatirali kako bi dokazivali tezu o BiH kao neprirodnoj i neodrživoj zajednici. Ali, bilo je i onog što čovjeku tjera suze na oči – suze radosnice, suze optimizma i nade da bi sve ovo u budućnosti ipak moglo biti drugačije. Svakoga je normalnoga, primjerice, u srce moralo dirnuti s kolikom je strašću HRT-ov sportski novinar navijački pratio utakmice BiH – ili, kako su se na njezinu stranu, navijački otvoreno svrstavali ikone hrvatskoga nogometa, Vlaović i Štimac. Za oko mi je, potom, zapeo i jedan facebook profil nakon utakmice BiH i Argentine. Ljudi, piše jedan Beograđanin, „ne mogu opisati koliko mi je drago da sjedim usred Beograda i da cio kafić navija za BiH, da se nije čula ni jedna ružna riječ već samo podrška za naše komšije. To pokazuje i ja vjerujem u bolje sutra, a ti BiH samo ostavi srce na terenu – cijela Srbija je uz tebe!!! A ako Bog da’ i da osvojite nešto, e onda ja uzimam kartu i dolazim da proslavim s vama.“ Duh zajedništva je, kao nikad do sada, zabilježen i kod najvećeg dijela bh. političke klase. I za BiH i za Hrvatsku su, ako je temeljem njihovih izjava suditi, navijali gotovo pa svi – lider HDZ-a je tamo, na licu mjesta, bez obzira o čijem je trošku i otišao, oblačio dres čas jedne, čas druge reprezentacije.

Bože dragi, što bi se tek dogodilo ako bi svjetsko prvenstvo potrajalo godinu dana – i ako bi u njemu BiH i Hrvatska ostale do kraja? Bi li se, recimo, duh zajedništva u tom vremenu uspio i nametnuti kao novi sustav vrijednosti – i bi li definitivno potisnuo onaj koji nam cijenu ispostavlja već četvrt stoljeća? Nemam odgovora – ali sve mi se čini da to i nije nešto što se može krstiti utopijskom konstrukcijom. Naprotiv.

tačno.net
Autor 7.7.2014. u 09:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija