ZAŠTO NISAM IZIŠAO NA IZBORE U MOSTARU

Povezani članci

• Vrhovni sud FBiH oslobodio Ljubu i Bekriju Seferovića u slučaju “Dženan Memić”
• Rijeka Neretva još jedna žrtva „obnovljivih izvora energije“
• Ukopano 86 žrtava s prijedorskog područja
• Haaške ludorije
• Biljana Srbljanović: Nož u srcu
• SEJO ĐULIĆ ODGOVARA MARIJU KORDIĆU: STATISTA BEZ PROBE

Prvi i osnovni razlog je sujeta.

Ali nije jedini.

Možda nije ni osnovni, naročito ako se za sujetu mogu naći opravdani razlozi, onda ti razlozi odnesu prevagu u korist donošenja određene odluke, pa sujeta dođe kao poželjna emocija, neka vrsta nečim gnusnim izazvanog psihološkog sredstva u odnosu na umni cilj ili poziciju, ili jednostavno olakšanje.

Da ne bih dalje pametovao, pokušat ću biti što direktniji.

Ja sam se dva puta kandidovao na izborima. Opisat ću svoje prvo iskustvo jer drugo ni po čemu nije vrijedno spomena. Istina je, ja uopšte ne razumijem anatomiju struktura vlasti u našoj državi ili kantonu. Ne razumijem kakvi sve nivoi vladanja postoje i kako djeluju. To, naravno, nisam razumijevao ni kad

sam se kandidovao na lokalnim ili kantonalnim izborima. Bilo je nešto od toga. Prva moja kandidatura na opštinskim izborima je bila ispred SDP-a, koliko se sjećam, 2000. godine. Zaista nisam siguran jesu li bili opštinski i jesu li bili prije 20 godina. Ispravite me ako griješim. Drugovi su me pitali da li se slažem da budem jedan od njihovih kandidata i ja sam pristao. Ionako tada nisam imao

pametnijeg posla. Kad ne radite ništa konkretno u životu, i nemate nikakve rezultate iza sebe, šta drugo možete uraditi osim da se kandidujete za opštinkog vijećnika npr. Nisam imao pojma šta to znači. Ali, eto, izbori su bili i završili i nakon prebrojavanja glasova ispalo je da sam izabran za vijećnika u opštinskom vijeću grada Mostara ili kao odbornik kantonalne skupštine, ili kao otac gradskoga vijeća. Neki klinac sam već trebao biti. Baš čudno, rekao sam sebi. I, šta sad!? Šta da radim kao vijećnik? Koje su moje ingerencije? Da li s te pozicije mogu nešto promijeniti, pokrenuti, povući, izvući, unaprijediti, ako ne ništa od toga, onda barem nešto ukrasti, ušićariti, ugraditi se, okoristiti? Svašta mi se vrzmalo po glavi. Ko su uopšte ljudi koji su glasali za mene i zašto su to uradili? Koji su moji kredibiliteti koji su ih ponukali da zaokruže moje ime na glasačkom listiću? Ništa nisam razumijevao. Ništa mi nije bilo jasno. Kad, gdje i kako počinje moje radno vrijeme kao vijećnika, kolika je plata, koliko iznose dnevnice, topli obroci, kako se plaća prekovremeni rad? Šta uopšte treba da radim kao politički predstavnik? Vama možda zvuči čudno ali ja nisam imao blage veze gdje sam se i kako obreo u novom političkom prostoru.

Ali, kao što to u mome životu obično biva, uvijek se desi nešto krajnje nepredviđeno što me smetne s kursa kojim sam krenuo, unazadi me u neku ruku.

Par dana prije nego sam trebao krenuti u svoju novu životnu avanturu kao izabrani predstavnik nečega, na telefon su me kontaktirali drugovi iz SDP-a i pozvali na hitan sastanak. Očekivao sam da ću doći na razgovor o stranačkim zadacima koje bih trebao obavljati kao novoformirani zastupnik, narodni izaslanik, poslanik ili tako nešto. Neku titulu ću već dobiti. AVAJ!!! Ne samo da nisam dobio nikakvu titulu, već se ispostavilo da sam je izgubio prije nego sam je uopšte i dobio. Nisam nikakav predstavnik u političkom tijelu, opet sam se vratio u fazu NIKO i NIŠTA. Ha?! Kako to drugovi moji? Šta je bilo, gdje je zapelo? Odgovor je bio štur, tvrd i brz: zbog zadovoljenja nacionalnog ključa posljednji sa liste od četiri izabrana predstavnika – a to ste gospodine Kurcoviću, pardon Huskoviću, upravo vi – skinut je, da bi na njegovo mjesto došla osoba srpske nacionalnosti. Kurcovići, pardon Huskovići, su po diktatu čudnih istorijskih okolnosti, zamislite, Bošnjaci, i to Bošnjaci muslimani. Kao takvi ne mogu ući u opštinsko vijeće. Navodno, to je sve odrađeno po diktatu OSCE-a. A zašto me niste pitali, bio sam zbunjen, da li sam ja Bošnjak, gospodo drugovi, možda se osjećam kao Rom – rekao sam – ili Jevrej! Nažalost, gospodine Huskoviću, pardon Kurcoviću, stranci ne trebaju Rome ili Jevreje u opštinskom vijeću grada Mostara. Koliko se sjećam tako su nazvali to političko tijelo, ispravite me ako griješim.

Ja, kao inače glup i površan čovjek, tada nisam studioznije pristupio tom problemu. Da li me je s liste novih političkih predstavnika zaista skinuo OSCE ili su to gospoda drugovi iz SDP-a napravili neku muljažu? Da li mi neko kao upućen može odgovoriti na to pitanje? Ja to sam nikad neću saznati. Ako neko zna neka mi piše na email kurcovićpardonhusković@hotmail.com. Odgovor bi mi mnogo značio.

Vratio sam se poražen u životnu kolotečinu kao obični građanin. Ja jednostavno ne razumijem kako funkcionišu izborno-politički mehanizmi. Znam da sam se u godinama poslije naplaćao desetine i stotine hiljada KM raznih poreza i nameta. Nisam rođen da uzimam novac iz budžeta već da punim taj isti budžet da bi ga neko drugi uzimao. Nisam rođen da sjedim, ne radim ništa i imam novac, rođen sam da radim kao crnac, brinem se o mnogo čemu, plaćam i nemam novac.

Stvari još uvijek stoje tako, ali ja se nikad ne predajem. Borim se do zadnjeg zuba u glavi.

Tada, prije dvadesetak godina, nakon što sam ne voljom naroda skinut sa izborne liste, Mostar je nepovratno izgubio šansu da bude grad po mjeri Kurca. Mislim na austrijskog političara a ne na ono što ste u svojoj pokvarenoj mašti pomislili. Hoću da kažem, kako grad Mostar po svojoj provenijenciji, prirodi, položaju, specifičnostima, težini i obliku pripada toj Alpe-Adria liniji. Bar bi trebao pripadati. Pod vladavinom tihe HDZ-SDA koalicije ovo je postalo uniženo, krkansko, kriminalno, zabačeno, silovano i opljačkano mjesto od strane razne polusvjetine.

Ja bih ih ostavio da i dalje vladaju. Ne bih mijenjao ništa. Osim mene, ja im ne vidim neku značajnu opoziciju. Naravno, ja za to nemam dokaz. Nepovratno sam izgubio šansu da to dokažem još prije dvadesetak godina. Tako da se ta moja priča ne pika. Ali bih ih ostavio da i dalje onanišu po nama. Mislim da je to najkraći put za stranu intervenciju u nekom protektoratskom smislu. To nam je jedini spas. Zato sam navijao da građani izađu u što većem broju na izbore i glasaju za nitkove. Naravno, bez mene. Izgleda da i najnoviji zahtjevi od strane

međunarodnih kreditora, bez kojih bi naš budžetski sistem davno kolabirao, ide u tom pravcu. Oni tužiteljskim položajima u našem sudstvu oslovljavaju daljnji dotok novca. Ne znam zašto to nisu uradili davno prije. Ne razumijem ni njihove namjere. Jer da jesu, mnoge bi ljudine što sada vrše vlast nad nama bili u zatvoru a ne na izbornim listama, a imovina bi im bila oduzeta, kao nelegalna stečevina. Sistem bi bio uređen a ne nakoćen raznim mafiozima, zločincima i ubicama. Možda je održavanje kriminalnog političkog miljea najbrži i najbezbolniji način da se sistem nepovratno uruši i zaduži, a onda da pod hipoteku dođu naša nesumnjiva prirodna bogatstva i teritorijalni integritet. Možda namjerno forsiraju buđavi nacionalizam kako bi nacijama koje ga hrane isisali krv. Ali to je izgleda jedini način da se stvari s bilo koje tačke ovdje počnu dovoditi u red. Ja ne vjerujem opoziciji. Šta mislite hoće li u Sarajevu ili Banja Luci, koji su kao izabrali neke promjene, iko od opozicionara koji su sada pozicionirani pred tužiteljstvom pokrenuti pitanje privrednog kriminala ili zloupotrebe položaja u odnose na poslanike koje su trenutno skinuli s trona vlasti? Ja ne vidim ni jednu takvu inicijativu. Čistke su već davno trebale početi. To nije uradio ni SDP kad je nekad, možda baš tad kad je moja malenkost imala svoju neslavnu političku ulogu prekratkog daha, na istoj bazi odnijela izbornu pobjedu nad nacionalnim strankama. SDP nije uradio ništa po pitanju procesuiranja političkih kriminalaca, vjerovatno zato što i sam obiluje političkim

kriminalcima. Nacionalna ruka mije socijalnu ruku, čak i pod skutima glasačkih listića.

Sad stvarno, sa ili bez zajebancije, za naš je vrli grad sasvim nebitno to što ja tada uslijed čudnih okolnosti nisam ušao u opštinsko ili gradsko vijeće – vrag me odnio ako sam znao za što sam bio kandidovan – jer opšti mentalni sklop naših ljudi je jako teško promijeniti. U stvari, da sam se etablirao kao političar i ja bih krao. U to nemojte sumnjati. Krao bih šakom i kapom. Kad ako ne tad. Ali bih značajan dio kolača ostavljao i za opšte dobro. Trudio bih se da nešto zaista pokrenem prema boljem za sve nas. U tom smislu sam bolji čovjek od 99% profesionalnih političara. I trudio bih se da uredim sistem. Možda su iz svjetskih centara moći to još tad prepoznali (ha! evo me kao pravi Ilija Čvorović) i uklonili opasnost da im stanem na put protektorata i eksploatacije naše domovine. Ili se u organima SDP-a nekom prohtjelo da opštinska plata i beneficije jednostavno idu nekom drugom a ne meni.

Bez obzira šta je u pitanju, stvari se ni poslije tih izbora, koji su kao donijeli promjene, nisu pokrenule u boljem smjeru. U slučaju neke vrste političkog prevrata, ne vjerujem ni da će sada biti nešto drugačije.

Zato je moja poruka: izađite na izbore i glasajte protiv sebe! Ionako ste to uglavnom uvijek i radili. Zašto bi sada bilo drugačije?

Izgleda da je to jedini način da se iz nereda, uslijed neizbježne međunarodne protekcije, ostanu li isti hapci na vlasti, u što skorije vrijeme počne događati neki red.

Uostalom, zar nije uvijek bilo i biti će:

ORDO AB CHAO

Bez obzira koliko neko srao…