Mišo Marić: O džeparenju imena Ansambl “Mostarske kiše” iliti ko je jamijo, jamijo…

tačno.net
Autor 13.2.2016. u 10:24

Izdvajamo

  • I pred ovaj 14. Februar, Dan oslobođenja Mostara, s uvijek istom dragošću i tugom sjećam se i poklanjam Adili Fejić čija je ucvijeljena sudbina roditelj pjesme “Mostarska mati”. Majka Adila Fejić i Majke Djece na Partizanskom spomeniku su duhovne Majke i Ansambla “Mostarske kiše”. A moj skromni zapis s notama Josipa Sliška o njihovom neprebolu i neutjesi iz grla, još više srca, Ansambla “Mostarske kiše” samo su ovjera Izvoda iz Knige Rođenih Besmrtnih Mostarki i Mostaraca. Još uvijek sam, iz prekoevropske nedođije, zagledan u onu ideološku, antifašističku, crvenu zvijezdu pod kojom su i za kojom su sinovi majke Adile Salko, Džemal, Šefko, Esad i kćerka Samija Sama Fejić Krajina krenuli iz tople kuće u današnjoj Ulici Majke, Sinova i Kćeri, a vratili se na Partizanski Spomenik. Takvim kao oni čestitam Dan oslobođenja Mostara s vjerom da smrt nije bila njihova posljednja riječ i da će ih, sem starog tonskog zapisa Ansambla “Mostarske kiše” o Fejićima, Zahirovićima, Balordama, Peškama, Miletićima…opet neko, bez srčane falš note, sa zahvalnošću i ljubavlju zapjevati.

Povezani članci

Mišo Marić: O džeparenju imena Ansambl “Mostarske kiše” iliti ko je jamijo, jamijo…

Uz 14. Februar, Dan oslobođenja Mostara               

Koristim ovaj februar sa svetim datumom Mostara da se odazovem i ispunim želju Kapljicama Ansambla “Mostarske kiše”, uz porodicu i prijatelje jedinom istinskom rodu, koji me godinama zasipaju zahtijevom da sačuvamo bar dio našeg poharanog blaga i vratimo zasluženo a povrijeđeno dostojanstvo. Dugo se libim, ali njima ne mogu iz hatora. Zato:

mostarskekise2

Nisu slučajno 90-tih, njušeći slobodarski duh Ansambla “Mostarske kiše”, na njega kidisale dvije pseće kategorije – oni koji su antifašizam i želju za svenarodnim zajedništvom iz svojih bolesnih, klero-nacističkih razloga organski mrzili i oni koji su uvijek htjeli biti “M. Kiše” ali zbog stvaralačke impotentnosti ta želja  im je bila dohvatljiva koliko đir svemirom za komandnim pultom Space Shuttle. Za svih nenarodnih režima, posebno od 1941. do 1945. i  od 1992. pa do danas u Mostaru su zločinački pljačkane ili uništavane sve njegove temeljne vrijednosti: ekonomske, duhovne, arhitektonske… Tri najznamenija Mostarca od postanka grada zadesila je ista sudbina. Kameni Stari most i bronzani Aleksa Šantić su nasilno umoreni i sorgani na dno Neretve, FK “Velež” protjeran iz vlastite kuće. Sve troje su inatom malobrojnih, preživjelih časnih Mostaraca i uz pomoć međunarodne zajednice dobili replike. Most je nišan na mezaru Starog, Aleksina, svemostarska pjesnička plemenitost utrapljena u vlasništvo jedne, trenutno nacionalne manjine i njene klero elite. Najvećeg lirika Mostara srozali su na ono čega se još 1922. plašio Miloš Crnjanski: da će ga proglasiti “malim pesnikom” i “…širom Bosne recitovati o Svetom Savi…”. Što se dogodilo. A FK “Veležu”, izgnaniku u sopstvenom, poderanom gradu, katilski stežu omču oko vrata i pritežu bukagije oko nogu da se slučajno ne bi vratio lijepom liku kakav su Gojko Vuković i drugari zasanjali 1922. godine a Rođeni u njega izrasli. Stari most, Aleksa i “Velež” nisu tema ovog pisma nego Ansambl “Mostarske kiše” čiji sam idejni začetnik 1973., zvanično Umjetnički rukovodilac za svih godina postojanja. Uz to tekstualni autor 90 odsto pjesama, scenarista, organizator, voditelj, režiser preko hiljadu govorno-muzičkih kolaža, medijski hroničar sa stotinama novinskih zapisa, desetinama radio i tv emisija, po potrebi ton majstor, scenski radnik itd., i tako ljepše. Pišem ovo pismo – Odbranu i Optužnicu na zahtijev stotine i stotine Kapljica najmanjim dijelom ostalih u Mostaru, najbrojnijim prognanih ovim i onim svijetom… Pišem u ime najsvestranijeg Mostarca u istoriji, primariusa, dr. Dženana Đanija Salkovića, kompozitora, soliste, ljekara i roditelja biser Kapljica Lejle i Đane, tragično nastradalog u avionskoj nesreći 20. jula 1989. U ime Aide Kazazić, Slaviše Mihića, Saliha Bilića, Miralema Kovačića, Dragana Stojkovića – svih koji su nam nezarasle rane… Solistkinje Amele Tanović i gitarista Denisa Kokanovića. Denis je zvjerski raskomadan projektilom “Zolja” u prostorijama Ansambla, tada Dječijeg konzulata 1. avgusta 1992., Amela udata Hodžić skasapljena minobacačkom granatom u dvorištu stambene, u Zaliku  14. jula 1993. u sedmom mjesecu trudnoće sa trogodišnjom kćerkicom Azrom. Njihove ubice nisu sankcionisane, njihov i naš talenat i trud besramno pokradeni i svesrdno se nastoji da se izvornom Ansamblu zatre trag e da bi se na njegovom grobu podigao spomenik lažnjaka. Koji zaboravljaju, ili ne znaju: ne postoji besmislenije od pakosne ljubomore na prošlost gdje se ništa više ne može prepraviti. A nepobitna istina o prošlosti je sljedeća:

– Ansambl “Mostarske kiše” je rođen 1973. A kad su se stekli materijalni uslovi, dotacijom SO-e Mostar, nastavio kao “Društvo za stvaranje i njegovanje rodoljubno – revolucionarne pjesme i stiha, Ansambl Mostarske Kiše”. Pod tim imenom je registrovan kod Opštinskog/Općinskog suda Mostar i djelovao dok mu fašisti nisu počupali glasnice 1992.

MODEL LOGO KISE

– Poratne godine, ne znam i nebitno koje, u Mostaru se oglasio kolektiv istog imena. Po onoj koju je pomoćni vozač s jednog gostovanja autentičnih “Kiša” u Njemačku, iza rata hibridni visoki političar, bogme i tajkun iz Duvna, izvjesni Rojs, formulisao: “Tko je jamio, jamio”. U logičnom nastavku ratnog profiterstva; punjenja debelih, masnih buđelara krvavim rukama, “jamljena” su zavidna instrumentalna i tehnička materijalna dobra djece i mladosti Mostara zvanih Ansambl “Mostarske kiše”. U haosu bezvlašća imposteri, čija je čelnica prof. muzike, Amra Dugalić, nisu se libili da “jame” ime, a u posljednje vrijeme, javljaju mi Kapljice, nečasno se trude da fabrikovanjem i javnim štancanjem poluistina i punih laži prisvoje talentom i radom časno ispjevanu istoriju autentičnog Ansambla. Ni na jugu ništa novo: (po)ratna pljačka nezapamćena od Hunskih vremena usvojena je kao normalna. Izbor A.D je jednako mudar i jednako nevaljao. Jer od kog se krade, sigurno se ima šta ukrasti i jer, po nepisanom bezakonju danas, ni ta vrsta ratnog profiterstva, kao i sve ostale, ne podliježe tamošnjim pravosudnim sankcijama. Podobno činu, citiraćemo Sigmunda Frojda: “Prvi znak gluposti je potpuno odsustvo stida”. Ali odsustvo stida ne opravdava besramnost i međunardnim zakonom striktno zabranjeno džeparenje zaštićenih autorskih prava. Poslužićemo se uvodom Pravilnika “Evropske Agencije za zaštitu autorskih prava” koji glasi: Autori djela iz područja književnosti, znanosti i umjetnosti imaju isključivo pravo korištenja svog djela, a drugima mogu odobriti ili zabraniti korištenje djela“.

mostarskekise

– Ime najpoznatije YU poeme, “Mostarske kiše”, kojom nam je na moj zahtijev kumovao prijatelj i brat, pjesnik Pero Zubac, kao i sve pjesme iz radionice Ansambla nastale od 1973. do bezljuđa su autorske i, shodno gornjem citatu, neotuđiva. Smatram potrebnim napomenuti: tekstovi s repertoara Ansambla čiji sam autor do rata su bili registrovani i zaštićeni kod SOKOJ-a – Savezna organizacija kompozitora Jugoslavije, Beograd, a od prije desetak godina sam ih prenio Društvu skladatelja Hrvatske, Zagreb. A sve sam ih, po nastanku, darovao Ansamblu.

I da sumiramo: tvrdnja A.D. da je “njen Ansambl” nastavljač djelovanja onog osnovanog 1973. a ubijenog ratom je tačna koliko je autor ovog pisma blagopočivši Sveti Otac Papa Vojtila. Ništa drugačije nije ni sa nedavnim, 42 godine zakašnjelim, javnim “upisivanjem” A.D. u Ansambl. U kojem niti jedan dan ili probu nije bila članica. Ovdje treba imati na umu mudru narodnu: ko laže taj i krade. Što ne dolikuje akademski obrazovanim građankama, a posebno Mostarkama iz boljih familija.

Godinama ne uspijevam odgonetnuti zašto je profesorica Dugalić strasno zaljubljena u ime tuđeg Ansambla, a od njegovih članova i repertora partizansko – antifaštičkog sadržaja bježi hitrije no mudriji Mostarci 1992. od granata s Čobanovog polja sa SDS etiketom, HOS-ovaca i vezača HDZ-SDA zastava, kojima su matere do vojske vezale pertle na cipelama. Te zastave su do danas ostale spetljane u Gordijev čvor al’ nema toga mača koji bi ih presjekao nit pameti koja će proniknuti u enigmu A.D. Kako shvatiti da je sa strasnom ljubavlju prigrlila ime našeg Ansambla, a na repertoar svog od 82 (i slovima osamdesetdvije) pjesme nastale u umjetničkoj radionci “M.Kiša”, postavila samo 2 (dvije). Jasno mi je zašto bježi od onih antifašističkog sadržaja u slavu NOB-e i onih koji su slobodu donijeli svojim životima i svojim smrtima. Kao porodica Vuković iz Donje Mahale. Čiji je otac Gojko po nekim izvorima stradao na poslu, po nekim ubijen prije rata. Majka Zlatka Vuković i sin Slobodan strijeljani na Ovojcima, sin Mladen poginuo u Romanijskom partizanskom odredu, kćerka Rada zatučena tupim predmetom u Jasenovcu a najmlađi, ni punoljetan Radiša poginuo u borbama za oslobođenje Sarajeva 6. Aprila 1945. Od Vukovića niko, ni za sjemena, nije ostao. Sem nas, pa smo ih pjevali. Ali ako je već A.D. za oko zapalo naše naslijeđe nije mi jasno zašto je previdila himne “Rođeni”, “Radnička”, “Vinogradari”, “Duvanjari”, “Rudari”, “Jezik”, “Putevi”, “Sunčane pruge”, “Pjesma pri rođenju jednog klinca”, “Jedna je zemlja na svijetu samo”… Ili “Sanja”, pobjednička na “Malom šlageru sezone” u Sarajevu. A u Mostaru su joj na dohvat ruke jer neko mora posjedovati “Zbirku kompozicija Ansambla “Mostarske kiše” s tekstovima i notama, izdavač  “Svijetlost”, Sarajevo 1979. godine.

Zato: na zatijev i po ovlaštenju članova prvobitnog Ansambla, tražimo da se odmah prestane manipulisati i koristiti naše ime u daljnjem radu samozvanaca. Također zahtijevam da se s repertoara skinu pjesme, mislim da se radi o “Mostarska mati” čiji sam tekstualni autor a muzički je ogrnuo prof. dr. Josip Sliško, kako ne bismo morali tražiti sudsku arbitražu i pokretanje pravnog postupka. Isto se odnosi i na pjesmu “Neretva” koja je stavljena na repertoar  na moju molbu a uz saglasnost prijatelja i još jednog brata, Miroslava Antića. Za njenu zabranu izvođenja lako ću dobiti saglasnost potomstva: Igora, Ženje, Sanje, Vuka i Juga, nasljednika Mikinih autorskih prava.

Prof. A.D. još ne zna, ali  neka nas ne prisiljava da je suočimo sa saznanjem o dva izbora: ili da mijenja poharano ime ili da je prisilimo na to. Pri čemu će jedna od dvije strane u sporu morati pokriti materijalne troškove procesa koji nisu zanemarljivi, dapače. Plus retroaktivno naknadu za upotrebu autorskih djela i, kako je to u aktuelnim, karikaturalnim domokratskim uslovima uobičajeno, “za pretrpljenu duševnu bol”. U ovom pismu je dijelić a raspolažemo s dovoljno dodatnih argumenata valjanih za zdrav razum lišen pohlepe i inata da shvati na čijoj strani je istina, pa prema tome i pravda. Koju možemo, i ne moramo tražiti u Mostaru i BiH. Ali ne sumnjamo u ishod.

Pljusak Kapljica umorenog Ansambla i autor ovog pisma, u čitavom slučaju, bezrezervno poštuju bivše i današnje članice i članove izvođačkog dijela takozvanih “Mostarskih kiša” s iskrenim željama za budući uspješan rad. Ali uz poštovanje našeg identiteta i djela na koje smo ponosni.

I pred ovaj 14. Februar, Dan oslobođenja Mostara, s uvijek istom dragošću i tugom sjećam se i poklanjam Adili Fejić čija je ucvijeljena sudbina roditelj pjesme “Mostarska mati”. Majka Adila Fejić i Majke Djece na Partizanskom spomeniku su duhovne Majke i Ansambla “Mostarske kiše”. A moj skromni zapis s notama Josipa Sliška o njihovom neprebolu i neutjesi iz grla, još više srca, Ansambla “Mostarske kiše” samo su ovjera Izvoda iz Knige Rođenih Besmrtnih Mostarki i Mostaraca. Još uvijek sam, iz prekoevropske nedođije, zagledan u onu ideološku, antifašističku, crvenu zvijezdu pod kojom su i za kojom su sinovi majke Adile Salko, Džemal, Šefko, Esad i kćerka Samija Sama Fejić Krajina krenuli iz tople kuće u današnjoj Ulici Majke, Sinova i Kćeri, a vratili se na Partizanski Spomenik. Takvim kao oni čestitam Dan oslobođenja Mostara s vjerom da smrt nije bila njihova posljednja riječ i da će ih, sem starog tonskog zapisa Ansambla “Mostarske kiše” o Fejićima, Zahirovićima, Balordama, Peškama, Miletićima…opet neko, bez srčane falš note, sa zahvalnošću i ljubavlju zapjevati.

U ime Ansambla “Mostarske kiše”

Mišo Marić,

mišom

 

Great Britain
februara 2016.

 

Galerija: Mostarske kiše kroz vrijeme

tačno.net
Autor 13.2.2016. u 10:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija