Otputovao „pjesnik opće prakse“

tačno.net
Autor/ica 18.8.2015. u 08:43

Izdvajamo

  • Mnogi su se otrovali Arsenom. Trag tog otrova nikada ne iščezava. Čak ni nakon smrti. Zato je ovo zbogom zapravo najobičnije doviđenja. Doviđenja Arsene.

Povezani članci

Otputovao „pjesnik opće prakse“

Do kraja je ostao nepresušni dobrovoljni davatelj riječi

Piše: Marino Badurina

Prije desetak godina, u Padovi, poklonjeno mu je vrijeme. Poklonjeno je i nama. U jednom od posljednih intervjua kazao je da mu se domaće intervencije (medicinske) uglavnom nisu isplatile i život je uvijek morao spašavati na stranom terenu. Proročanski. Ipak, ovoga puta za neku novu Padovu bilo je prekasno. Rastanak je morao doći. U malo vremena odoše Monteno i Arsen, sin i otac, mlađi i stariji brat, učenik i učitelj, kako vam drago.

Početkom godine samome sebi je napisao i epitaf. Bilo bi čudno da nije.

Kantautori odlaze ranije
iliti smrtovnica

Nakon duge i kratke bolesti
napustio nas je neočekivano
i očekivano
u najgorim godinama, naš neprežaljeni
ujedno prežaljeni
akademski težak
A.D. 2015.
obavijest o vlastitoj smrti odsad možete predati
i elektroničkim putem
ojađeni su
službeni žiri,
uprava prihoda, kao i
nadstojnik smrti

Tako je mogao samo on. Nama ostalima, nemoguće je riječima se oprostiti od čovjeka i umjetnika kakav je Arsen Dedić, a pritom ne zapasti u patetiku, u mistifikaciju onog nečeg banalnog što nazivamo „smrt“. No ni on sam nije bježao od mjestimične patetike svoje (ars)poetike. Bilo je u njoj sasvim dovoljno pritajenog erosa da si je slobodno mogao priuštiti i malo patosa. „Drugi imaju repertoare za vjenčanja i rođenja, moj je za razvode i sprovode“, govorio je. Do kraja je ostao nepresušni dobrovoljni davatelj riječi.

Potajno sam se nadao da ća Arsen doživjeti recimo Aznavourove godine. Njemu teče 91. Ali Aznavour nije napisao ono „treba uredno starjeti, treba starjeti brže, najgori su mi oni koji se dobro drže, koji su ostavili jelo, pušenje i piće i sve poduzeli da na sebe ne liče…“. To je mogao napisati samo „član kluba liječenih Šibenčana“.

Kroz sve ovo nabacano, kroz svojevrsnu struju (ne)svijesti, nek se probije i jedna lucidna: Uistinu, vrijeme će pokazati da je Arsen, poslije Matoša, Tina i Krleže, možda naša najupečatljivija književna osobnost. Iza njega je 30 knjiga, a kao kantautor odavno se upisao u prvu europsku ligu. Njegovo društvo su Brel, Brassens, Endrigo, Paoli, Okudžava, Cohen… Dokaz da se i u malom jeziku i kulturi može biti velik, uz određenu cijenu, naravno. „Jezik mi je domovina i stranačka pripadnost“, ponavljao je. Neki nisu slušali nego su razbijali glavu svrstavajući ga. Ovaj trenutak ga je konačno svrstao. Kako je primijetio G.B. Shaw: „Život izjednačava ljude, smrt otkriva istaknute“.

Mnogi su se otrovali Arsenom. Trag tog otrova nikada ne iščezava. Čak ni nakon smrti. Zato je ovo zbogom zapravo najobičnije doviđenja.

Doviđenja Arsene.

tačno.net
Autor/ica 18.8.2015. u 08:43