Tanja Miletić Oručević o napadima na Predraga Lucića: Ćenif – paša Baldrick kontra Duje

Tanja Miletić Oručević
Autor 7.4.2013. u 19:33

Tanja Miletić Oručević o napadima na Predraga Lucića: Ćenif – paša Baldrick kontra Duje

Nije mi namjera, i nikako ne može biti, da uzimam u obranu Predraga Lucića. Niti sam ja ta koja bi mu trebala biti drveni advokat, niti ovaj fenomenalni satiričar, pjesnik, nesuđeni reditelj i Feralovac – svjetlo u tami jedne od najmračnijih balkanskih epoha – treba bilo kakvu obranu od, kako sjajno i duhovito napisa Nermin Čengić – nekakvih Baldricka koji se, eto javljaju i ruže ga, baš kao drug Crne Guje glupavi i vječito neobavješteni… No, možda vrijedi zabilježiti neke stvari i primijetiti kako je, sada svojim performerskim djelovanjem, Lucić po ko zna koji put osvijetlio mračne kaljuže bosanske zbilje i njene takozvane javnosti.

Kad mi je prije nekoliko godina, u lijepom restoranu na jezeru u Jajcu glumica Hasija Borić ponudila da zajedno napravimo Feral Tribune Cabaret, prihvatila sam ideju bez mnogo razmišljanja. Odmah mi je bilo jasno o kakvom se sjajnom performerskom materijalu tu radi. Bilo je, doduše, teško napraviti selekciju materijala, iz gomila Ferala koje je Hasija nosala po svojim izbjegličkim koferima izdvojiti samo jedan dio za jednu predstavu, od tolikih stotina  genijalnih satira, parodija, travestija, varijacija na popularne pjesme i reakcija na svakojake užase i ludosti devedesetih na Balkanu („Ti nisi čovik, Krleža, jer nisi svoje odleža. Da si ti Rvat, Krleža, unda bi zeru odleža. Čitan te, čitan, Krleža, svaka ti knjiga poteža…“ – pjesma ministrice kulture Ljilje Vokić) i puke razuzdane groteske (Recept za Pitu od kita, na primjer, ili rezultati bosanske vaterpolo lige…) Ipak smo na kraju, štrhajući s bolom srca, došli do oblika jedne predstave. Ono što bi Baldricku moglo biti zanimljivo, da je ikad čuo za Feral Tribune i za Feral Tribune Cabaret  jeste činjenica da nam je najviše nedostajalo satiričkog materijala o Bošnjacima. (Notabene, Baldrick kao napadač na Lucića zaista moli da ga se upita – gdje je on bio tad kad su ljudi i u opkoljenom Sarajevu i u ratujućem Mostaru doživljavali kao veliki praznik svaki novi broj Ferala? Gdje je bio na stotinak izvedbi naših Cabareta u svakom mjestu u BiH, u mnogim gradovima regiona i Evrope? Na Marsu? Ili možda u kakvoj tihoj vehabijskoj džamijici, na usavršavanju? Jer u ovom vremenu i prostoru biti i toliko sjediti na ušima nemoguće je, pa makar i kad si Baldrick i ništa ne kontaš..) I Lucić i Feral, kako su svojim novinskim tekstovima i reportažama pisali o žrtvama, veoma često upravo bošnjačkim, pomalo su u svojim ludim i nemilosrdnim satirama bili suzdržani prema ismijavanju bošnjačkog nacionalizma i njegovih specifičnih mana. Cabaret je, dakako, ismijavao sve nacionalističke ludorije jednako. No, ništa to Baldricku ne znači. On sve shvata naopako, pa misli da satira na Darija Kordića ismijava njegove bošnjačke žrtve. Odlično. Vjerovatno bi mislio (da je ikad čitao Feral, ili gledao Cabaret, ali – kako smo zaključili – za razliku od većine pismenih i civiliziranih građana BiH Baldrick to NIKAD nije imao prilike) da je varijacija na Eminu, koju pjeva bojovnik HVOa, uvreda bošnjačkim žrtvama u Mostaru. Ili da je – bolje da ne čuje – čuo onu foru o vodoravnom minaretu u Stocu….

Evo u čemu je problem sa Baldrickom i baldricima : oni su, u svojoj uskoj ideološkoj viziji svijeta uvijek smrtno ozbiljni, kao na tuti. Ili taj njihov svijet i jeste prostran i vidika pun kao poljski wc, pa i ne mogu nego se smrtno ozbiljni naprezati i natezati, fokusirani na svoja crijeva i onu rupu ispod, jer šta bi i gledali okolo? Trule daske i prašnjavu sijalicu?  Ideologizirani, totalitarni um ne zna za humor; humor je uvijek odraz duha, a u uskoj ideološkoj ćenifi nema duha. Doduše, u svojoj samrtnoj ozbiljnosti ideološki ćenif-paše i Baldrici naziru negdje, malim mozgom, da bi satira mogla biti opasna i subverzivna po njihova totalitarna ubjeđenja. Smijeh oslobađa straha od smrti, satira oslobađa straha od politike i vladalaca, i taj smijeh je toliko oslobađajući, da ne kažem emancipatorski (čemu sam sama imala sreću svjedočiti na svakoj izvedbi Feral Tribune Cabareta) da se više nijednog malog čovjeka, nijedan duh ne da nabiti natrag u totalitarnu nacionalističku ćenifu među ideologije proljeva i napade bijesa uvrijeđenih žrtava.

I to je ta razlika u javnom prostoru, razlika između duha i ideologije. Na jednoj strani našeg javnog prostora – a bojim se da ih je sve više, i to je nešto što nas zaista treba brinuti – ćenif mudraci ozbiljnih lica, napola namrštenih a napola plačnih, kao da im nešto smrdi pod nosom: diskurs javnih saopštenja u odbrani ovih i onih vrijednosti (obično nacionalističkih, kolektivnih, velikih i praznih riječi); skupovi naćomrđenih ćelavaca, lojavaca u štofanim pantalonama, nakrivljenih kravata, uniformi i mantija; kletve i vrisci polupismenih nositelja javne riječi, koji jedva bez tri pravopisne greške potrefe ispisati izlizane, okamenjene floskule. Na drugoj strani ono malo duha što je preživjelo na Balkanu; onaj Boro što zove Kožu u dva noću i rečeni Predrag Lucić, obojica još uvijek dugokosi i još uvijek zgodni, britki i talentirani, performeri, pjevači i sit-down komičari, pa još vrlo ozbiljni kritički intelektualci i publicisti… Ima li građanina sa zerom zdrava duha da ne bi znao između ove dvije strane odabrati?

Ah, da; ključni argument. Kad bi ovo bila odbrana Predraga Lucića, kao ključni argument bih navela da je to čovjek koji prijateljima na poklon donese čokoladu veličine otprilike metra kvadratnog, u kojoj ima brusnica, bajama i lavande. I ko ne bi za takvog na barikade?

Tanja Miletić Oručević
Autor 7.4.2013. u 19:33