Tanja Miletić Oručević odgovara Ameru Tikveši: Ostajemo neposlušne državi, naciji, očevima i vojsci

tačno.net
Autor 20.3.2013. u 09:56

Tanja Miletić Oručević odgovara Ameru Tikveši: Ostajemo neposlušne državi, naciji, očevima i  vojsci

Amer Tikveša polemizira sa mnom, ponavljajući u biti svoje prethodno iznešene teze, nepokolebljivo nedirnut bilo kojim od mojih argumenata; to je njegovo legitimno – makar i polemički sumnjivo – pravo, pa čak i kad se uporno drži nekih vlastitih neologizama koje nikad ne objašnjava, a vjeruje u njihov retorički porazan utisak. Ja, evo, odmah priznajem da ne razumijem šta Tikveši znači više puta spominjana “ravnopravnost fizionomija” , te neću moći o tome ni raspravljati.

Piše: Tanja Miletić Oručević

Mislim, međutim, da je vrlo nepošteno s Tikvešine strane, ne samo za ovu raspravu, nego – još više – i za njegovo općenito javljanje u javnosti, čiji značaj toliko apostrofira, vrlo tendenciozno nepominjanje mnoštva pojava, tendencija i osoba koje čine bosanskohercegovački feminizam, te podizanje samo jednog malog aspekta političke prakse manje ili više vezane za feminizam na apsolutni nivo. Ja ne želim da vjerujem da Tikveša ne zna šta čine bh. feministkinje u teoriji i praksi. Prije će biti da on vrlo selektivno, iz uske ideološke vizure percipira samo jedan segment stvarnosti i podvrgava ga vrlo dogmatskoj kritici. A to je, dakako, autoritativna i patrijarhalna paradigma, mada bi nam se Tikveša radije htio legitimirati profeminističkim simpatijama, čini se.

No, da posegnem za jednim čudnim mjestom pri kraju njegovog polemičkog odgovora, mjestom znakovitim za ovaj dušebrižnički i kvaziemancipatorski ton: Tikveša mi zamjera „bezrezervnu odbranu žena, po svaku cijenu i na svim pozicijama”; te insinuira da bih branila i ženu koja iznosi najrigidnije nacionalističke stavove. S jedne strane, takvo podmetanje je smiješno; da je pažljivije pročitao još moj prethodni tekst vidio bi usputno vrlo kritičko spominjanje radikalno desne poslanice u poljskom parlamentu. Dakle, zaista ne znam gdje je Tikveša sanjao da bih u bilo kojim okolnostima branila političke pozicije bilo koje osobe suprotne mojim vlastitim uvjerenjima. No, ono što je u ovom podmetanju zanimljivo je ono što je skriveni strah od feminizma koji susrećemo i kod samih žena; mnoge začuđujuće emancipirane žene koje panično tvrde da nisu feministice, ili mnogi „pravedni” muškarci koji smatraju da se osobu treba cijeniti po kvalitetima, a ne po spolu  – kao da je ikada do danas u bilo kom društvu bilo moguće da takva „pravednost” automatski ne beneficira muškarce!  – oni, dakle, koji se ponašaju kao da feminizam ugrožava neku nepostojeću apsolutnu ravnopravnost ljudskih bića smatraju da solidarnost među ženama nije u redu. Pa i nije, s pozicije patrijarhata, jer ga zaista ugrožava. Ali to i jeste jedna od biti feminizma – ja jesam sa ženama solidarna, želim da razumijem njihovu poziciju i njihove društvene prepreke; i da, u svakoj društvenoj situaciji u kojoj mogu birati i odlučivati dat ću prednost  ženi, jer joj moja „protekcija”, ili samo blagonaklonost možda može nadoknaditi unaprijed umanjene šanse.

No, vratimo se političkoj praksi feminizma, koja očito najviše zanima Tikvešu, makar i, kako rekoh, unutar njegovih ideoloških durbin – naočala. Ako dobro razumijem njegove ne baš najjasnije argumente, on generalno zamjera feminizmu u ovoj zemlji nedostatak subverzivnosti u odnosu na „poredak” (šta god bi taj opći pojam označavao – parlamentarnu demokraciju, Daytonski sporazum ili neku maglovitu kombinaciju tih i drugih elemenata – slobodno tržište i sl.). Odnosno, taj poredak, naša kljasta država i prokleti Dayton oličeni su u liberalnim zlodusima institucija kao što su Gender centri i Komisije za ravnopravnost spolova. Kako je već pretpostavio Tikveša, usprotivit ću se poistovjećivanju ovih procesa i institucija sa feminizmom, jer one (pa ni imenom) zaista nisu feminističke; Tikveša ne razlikuje feminizam od gender mainstreaminga, koji je sasvim druga pojava. Gender mainstreaming je (političko, institucionalno) djelovanje na jednakopravnosti žena i muškaraca, to jest u ime korektnosti zastupljenosti i poštivanja prava i žena i muškaraca. Feminizam ima sa gender mainstreamingom samo neke zajedničke ciljeve i generalno je prema njemu više pozitivan nego negativan, ali i prema njemu ima kritički pristup.  I tu smo opet u onoj konvencionalnoj  ideološkoj selektivnosti koja kompletnu feminističku scenu poistovjećuje sa par nefunkcionalnih državnih institucija. I da, ta su tijela vrlo često bila predmet javne kritike ženskih aktivistkinja i udruženja, to se lako može provjeriti. No – u realnom svijetu i praktičnom životu – a ne na planu papirnate ideologije koja u svakoj legislativi i organizaciji vidi crvenu krpu s mrskim natpisom „liberalizam” – mnogo je bolje da takve institucije i takvi zakoni postoje, nego da ne postoje. Svakako, nužno ih je kritikovati i popravljati; ali da se ukinu – što bi možda Tikveša volio – sigurno bi bilo vrlo lako odvući njihove novce i kapacitete na „važnije” probleme.

No ipak moram, koliko to god notorno bilo, ukazati na to da bh feminizam JESTE subverzivan, u svim svojim oblicima i akcijama koje Tikveša ne želi da poznaje. „(Čuvena feministička konferencija) Drug-ca žena je 1978. viđena kao antidržavni projekat, kao žoržsandistički uvoz sa Zapada, i to je možda jedina veza – mogućno i jedina koja se održala – između feminizma u socijalizmu i onog koji se razvijao tokom devedesetih.  Neposlušnost državi, naciji, očevima, vojsci – konačno, granicama – da parafraziram jedan od čuvenih slogana Žena u crnom, opstala je kao motiv vodilja u razvoju postjugoslovenskog sestrinstva.” [1] Dakle, da samo u najkraćem spomenem – mirovni aktivizam,  rad sa žrtvama ratnog i etnički motiviranog nasilja , mreže i organizacije preko etničkih i političkih granica, aktivistički, teorijski i umjetnički rad – sve su to oblici našeg feminizma „na terenu”, koji hiljade žena u BiH intenzivno rade  bar od početka ratova devedesetih.  I te neformalne, kao i sve formalne političke akcije i kampanje i te kako dovode u pitanje „političke pozicije i društvenu odgovornost politike” i – neka mi Tikveša povjeruje na riječ kad već ne želi sam provjeriti u sredinama dotičnih feministkinja i aktivistkinja – upravo krugovi ženskih grupa najbolje detektiraju i najnemilosrdnije kritiziraju žene u politici koje nastupaju s antifeminističkih, konzervativnih i patrijarhalnih pozicija.

I – najzad – notorno pitanje marksističkog feminizma i njegovog nepostojanja u našoj javnosti. Prije svega, ne slažem se sa Tikvešom da je socijalistički sistem donio konačnu emancipaciju žena. To je široko problematizirala već pomenuta konferencija Drug-ca žena iz 1978. Kulturni model patrijarhata u Bosni i Hercegovini nije bitno promijenjen u socijalizmu; i pored povećanog broja žena u rudnicima i za fabričkim mašinama, još 80tih godina XXtog vijeka kulturološki stereotip bosanske žene je bila ona filmska Badema, koja svom ubojici u snu kaže: „Neka si me, vala, ubio.”

„Iskustva realnog socijalizma pokazuju da legalizacija postulata emancipacijskog djelovanja nije jednoznačna sa emancipacijskim djelovanjem. Ona može čak imati i blokirajući, represivni uticaj na emancipacijski diskurs. Tako je bilo u slučaju općeg prava na rad, ali bez mogućnosti napredovanja jednako s muškarcima. Takav je bio zakon o abortusu, neupotpunjen seksualnim obrazovanjem i pristupom suvremenoj kontracepciji. Takva je bila pravna zabrana diskriminacije žena, ali bez mogućnosti protesta odozdo u slučajevima kad je ta zabrana kršena. (…) U socijalističkom diskursu dilema emancipacije žena je bila ta da su žene bile doduše jednakopravne, ali nedovoljno emancipirane. Bile su jednake ali – gore. Sama emancipacija je dobila u periodu realnog socijalizma čisto formalno značenje i kao takva je odbijala žene. Podsjećala ih je na pretvaranje žena u muški proletarijat, s jednakošću žena s muškarcima u najprostijim zanimanjima: rudara, zidara, traktorista. Euforija vezana s ulaskom žena u tradicionalno muška zanimanja brzo je prešla u razočaranje što se pred ženama otvara mogućnost rada uglavnom u zanimanjima najnižeg društvenog prestiža. U socijalističkom diskursu objašnjenje „dilema emancipacije” je bilo to da su zakoni u socijalističkom sistemu tako napredni, da idu ispred aspiracija žena (Urban, 13; Sokołowska 1975, 72). Emancipacijski diskurs u tom periodu je zamro. Nije bio moguć kao što nije bila moguća slobodna, neograničena razmjena ideja ili pokret odozdo….”[2]

I opet u ideološkim crno – bijelim podjelama na, valjda, klasne suborce i klasne neprijatelje, Tikveša navodi tekstove Johna Stuarta Milla i njihovu navodno privilegiranu poziciju u obrazovanju, u odnosu na – ideološkom podvalom neprijatelja prešućenog  – Friedricha Engelsa i suboraca.  Ako na trenutak zanemarimo činjenicu da se kod nas već, da tako kažem, bar u drugom razredu feminizma danas ipak čita Judith Butler, da se moderni feminizam mnogo više bavi prozvodnjom kulturnih praksi nego (pra)historijskim političkim teorijama, ako se čak ni ne obazremo na, za feminističku naraciju sasvim interesantnu,  razliku životne prakse između J.S.Milla sa svojim intelektualnim i autorskim partnerstvom sa Harriet Taylor Mill i ljubitelja bordela Engelsa, sa dvije nepismene konkubine – dozvoliću si da primijetim šta je meni lično vrlo problematično u Engelsovoj viziji prevazilaženja potlačenosti žena (ah, ti marksisti i njihovi čudesni recepti za čovječanstvo…). Naime, ako je za Engelsa brak oblik klasne potlačenosti žene, a izlaz iz tog ropstva besklasno društvo će pronaći u slobodnim vezama promiskuitetne zajednice i kolektivnim državnim odgojem potomstva , onda se moram sjetiti da je barem jednom u evropskoj historiji ta vizija bila ostvarena. Slobodnu ljubav u organizovanoj zajednici prakticirale su članice organizacije Bund Deutscher Mädel sa muškim članovima SS-a i Wermachta. Cilj je, pogađate, bio popravljanje genetskog materijala njemačkog naroda. Kao i kod kontrole odgoja njemačke djece u internatima i kolonijama Hitlerjugend. I ja, kao i Tikveša, imam pojam koji mi diže tlak; za njega je to liberalizam, za mene – totalitarizam.  Marksizam jeste doveo do totalitarizma, ali, unatoč svim deklaracijama, nikad nije riješio problem diskriminacije po spolu, kao ni po rasi. Danas se pogotovo čini da suvremeni neomarksisti – a čini se, i Tikveša među njima – pogotovo zastupaju jedan neokonzervatizam i tradicionalizam u totaliziranju i nadređivanju kolektivne klasne borbe proletarijata svim drugim borbama; pa i kad se – kao što apelira Tikveša – traži od feminizma da se priključi općem frontu i,valjda, u ime općeg boljitka proletarijata (čovječanstva?) zanemari svoje partikularne interese.

Još jedna, sad zaista posljednja, primjedba. U Tikvešinoj kritici liberalizma, koja je dosta čest diskurs u našoj javnosti, vidim bar jedan nesporazum i jednu opasnost. Nesporazum, čini mi se, leži u tome da se zemlja u kojoj živimo identificira sa sistemom liberalne demokracije i razvijenog tržišnog kapitalizma, iako to uopće nije istina. Mi smo u nekakvoj poslijeratnoj posttranziciji, sa mnoštvom institucija – relikata socijalizma, i kritiziranje liberalizma kao bh političke prakse bi mogla biti samo, što bi Poljaci rekli, „pobožna želja”. Ne vidim do kakve realne društvene dijagnoze može dovesti kritiziranje sistema koji se zapravo nikad dosad nije iskusilo. Ono što vidim kao opasnost u tom diskursu je zanemarivanje činjenice da liberalizam stavlja akcenat na individualnu slobodu i prava pojedinca, a to je upravo onaj aspekt čiji je nedostatak, usudila bih se reći, korijen svih naših nesreća. Naše društvo prepoznaje samo kolektivne identitete i kolektivna prava, nacije (pa čak ni tzv. Ostali nemaju pravo na pojedinačnost, i oni su neka nemoguća grupa – negrupa). Čak i žrtve rata se u javnom diskursu vidi kao kolektivitete, izvan njihove individualne tragedije. Jedna od najvećih snaga feminizma je upravo pitanje individualne slobode, prava žene na individualnu sudbinu, na svoje vlastito tijelo, na lični seksualni, socijalni i svaki drugi izbor. Bojim se da ovaj strah naših intelektualca od „liberalizma”, strah koji muči i Tikvešu, pada u sasvim lijepo sazvučje s našim subjektima – kolektivitetima. I – ko je rekao totalitarizam?

Osjećala sam potrebu da još jednom odgovorim Tikveši jer sam imala dojam da paternalizira i mene i čitav bosanskohercegovački feminizam, znajući ili želeći da zna veoma malo o njemu. No, mislim da je ova količina teksta od mene bila i više nego dovoljna. O našem feminizmu trebaju pisati moje prijateljice i kolegice (i prijatelji, uključujući i mog rođenog supruga!) koje i koji o tome mogu govoriti mnogo sadržajnije i bogatije od mene. Iskreno se nadam da će i Tačno net i Amer Tikveša ubuduće uzeti u pamet zanimanje koje je ova tema pobudila i ustupiti bh. feministkinjama i problemima domaćeg feminizma javni prostor koji im neosporno pripada.



[1] Adrijana Zaharijević, predgovor publikaciji Neko je rekao feminizam, s. 26 – 27, Sarajevski otvoreni centar

[2] Walczewska, Sławomira. „Damy, rycerze, feministki.” iBooks.

tačno.net
Autor 20.3.2013. u 09:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija