Bojana Dude: Štrajk

Povezani članci

• Potvrđena optužnica protiv pripadnika Ravnogorskog pokreta zbog sramnog okupljanja u Višegradu
• Država nema jaja za progon trulog negiranja genocida
• “Skup razuma” istovremeno u Zagrebu i Splitu
• Ko je sljedeći?
• Maske su pale
• Predstavljanje Antifašističke lige Republike Hrvatske u Rijeci

Štrajk.

Štrajk.

Štrajk profesora.

Štrajk profesora u kockastim dresovima.

Štrajk profesora kroz navijačke pjesme.

To je Vama Vaša borba dala.

A sad o borbi:

Tih davnih devedesetih mijenjala se struktura u prosvjeti. Oni malo manje hrvatski profesori, nevoljko su odlazili u prijevremenu mirovinu. Ostali kolege u zbornici, oni dovoljno hrvatski su šutjeli.

Sve u tom vremenu, djeca su se ispitivala koje su vjere i jesu li dovoljno hrvatske nacije? Nosile su se Domovnice u školu. Profesori koji se nisu slagali sa onima koji propitkuju djecu o krvnim zrncima, su šutjeli. Tih slavnih devedesetih nastradala je nedovoljno hrvatska učenica jedne zagrebačke osnovne škole. Bacili su je na smetlište s majkom, otac joj je iskrvario na svježem hrvatskom tlu, brat i sestra su pobjegli u susjednu Bosnu. Profesori nisu dali osmrtnice, nisu plakali nad praznom klupom, pogađate, šutjeli su. Nije bilo hrvatski plakati nad srpskim djetetom.

A onda su došle dvije tisućite, slavne i očišćene. Oni koji su u to vrijeme studirali za nastavnike, već su dovoljno hrvatski učili. Rodila se nova čeljad nastavnika, koja je zajedno s ministarstvom brisala i revidirala povijest. Tako smo dobili novi Drugi svjetski rat, u kojem su partizani postali zločinci, zbog kojih je Hrvatska postala žrtvom komunističkog režima, Tito je postao odgovoran za sve šta nas je snašlo u dugih 45 godina Jugoslavije i još dužih 30 godina slobodne zemlje. Reformirali su ono što smo zvali hrvatskosrpskim jezikom, tako da je ostao samo hrvatski jezik. Odvojili su neodvojivo, jer onima kojima je to struka, nije objašnjivo da se za razliku od države kultura ne može podijeliti na našu i vašu. Crkva je naveliko otvorila svoja vrata u školskim prostorijama, roditelji su odavno pokrstili svoju djecu, školski udžbenici postali skupi, a profesori su, nećete vjerovati – šutjeli.

Onog trena kad je školstvo počelo provoditi reformu čišćenja, postalo je žrtvom vlastite “revolucije”, sve se takmičeći koja će škola imati veću tabelu o nultoj toleranciji na nasilje (ne razumijevajući da društvu koje ne proizvodi nasilje, takva tabla ne treba, odnosno da ista samo govori o stanju društva) istovremeno bojeći se što učenika, što roditelja, koji su dobili pravo glasa. I tu počinju prvi problemi plemenite struke. Podređeni nasilnim učenicima, pod čizmom frustriranih roditelja, poniženi i potplaćeni, konačno su izgubili – dostojanstvo.

Nije štrajk zbog nekoliko stotina kuna, već zbog dostojanstva profesije koja je odavno postala javna kuća. Stoga ne čudi što je štrajk obojan u kockice. Ne štrajka se za bolje sutra, već za obranu temelja onoga što smo sami stvorili, a urušava se. Ipak, simptomatično nama, tražimo da javna kuća postane dostojna svog temelja.