Žive ruševine

Haris Jašarević
Autor/ica 27.6.2020. u 10:04

Izdvajamo

  • Situacija u gradu nije obećavajuća, zašto da se zavaravamo lažnim optimizmom. Žive ruševine, sadističke političke volje i mlaka koka kola je realnost grada. Ostaje nam samo vjera da će buduće generacije oformiti dovoljno veliku kritičku masu koja će protjerati sve štakore iz grada, “izgraditi” čovjeka pa zgradu, koka-kolu staviti u frižider a političku volju istjerati iz stana u Cernici i staviti je u ljudski um gdje i pripada.

Povezani članci

Žive ruševine

Naviknuti na ruševine, naviknuti na bijedu, naviknuti na poniženje, naviknuti na letargiju, naviknuti na beznađe. Mostarsko Sunce je, pored glava građana Mostara, spržilo i njihove snove.

U zadnje vrijeme slike mostarskih ruševina stalno iskaču ispred mene. Poput prišta na čelu maturantkinje zahtijevaju da im se pokaže pažnja. U osnovi, ruševine su izraz određenog historijskog nasilja, perioda u vremenu kada se ljudi nisu mogli dogovoriti čiji svećenik govori istinu ili iznenadnih navala bijesa Univerzuma koji ispremješta  kamenja i postavi drugačiji raspored elemenata, napravivši time drugačiju građevinu, manje lijepu za gledanje. U Mostaru su ponajviše prisutne ruševine prve vrste. Rođene iz braka neznanja i moći već dvadeset pet godina glasno plaču, pohotljivo sisajući mlijeko mostarskih građana. U većem dijelu svijeta, sama riječ ruševina ima negativnu konotaciju, neki negativan prizvuk. To je, vjerujući pop-kulturi mjesto puno duhova (ili ti ga džina u bošnjačko-islamskoj kulturi), napušteno od ljudi, gdje zalaze samo izgubljene duše, oni koji su već sve izgubili. U mostarskom svijetu, ruševine sadrže više života nego sva mora svijeta zajedno. Dišu, jedu, plaču, smiju se i to sve rade na račun građana Mostara. Ukomponovane savršeno u strukturu grada, ruševine žive prisnije sa Mostarcima nego što Mostarci žive jedni sa drugima. Izlomljene mostarske zgrade prijanjaju uz mostarski duh kao što novorođenče prijanja uz majčinu sisu.

Ljudi postaju ono sa čime žive. Već dvadeset i pet godina Mostar je najrazrušeniji grad u državi i postojeća politička situacija sugeriše da će tako ostati još dugo vremena. Više od dvadeset objekata u gradu na Neretvi čeka na obnovu, više od šezdeset hiljada ljudi koliko ih otprilike živi u samom gradu, čeka na obnovu.

Da li su Mostarci postali kao ruševine?!

Čovjek je biće navike. Naviknuti se može gotovo na sve. Na tugu, bol, lošu igru omiljenog fudbalskog tima, to da ga žena vara, ananas na pizzi, mlaku koka kolu ili na hladan grah. Upravo se to desilo i Mostarcima. Navikli su se na ruševine, na te spomenike nasilja i smrti. Saživili su se sa njima. Prihvatili ih kao sebi jednake bez ikakvog propitivanja zašto te propale građevine dijele isti zrak kao i oni. Sjećanje o tim ruševinama, iz glave prosječnog Mostarca je isparilo poput dobre muzike sa MTV kanala.

Strah me je budućnosti. Bojim se da će zub vremena nagristi i trivijalizirati razloge zbog kojih su te ruševine nastale. Zamišljam budućnost u kojoj gomile turista hrle u porušene zgrade Mostara neprestano slikajući sa svojim aparatima dok im vodiči pričaju tri istine o jednoj porušenoj zgradi.

Naviknuti na ruševine, naviknuti na bijedu, naviknuti na poniženje, naviknuti na letargiju, naviknuti na beznađe. Mostarsko Sunce je, pored glava građana Mostara, spržilo i njihove snove.

O čemu zapravo srušen čovjek može sanjati?!

Ako i sanja, onda on sanja o ruševinama. Okvir kroz koji gleda svijet sklopljen je od porušenih dijelova, zaljepljenih beznađem i apatijom stoga i taj svijet, posmatran kroz takav okvir izgleda srušen i pun beznađa.

Čelnici vodeće hrvatske i bošnjačke stranke u BiH, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, potpisali su sporazume koji bi trebali omogućiti održavanje lokalnih izbora u Mostaru i izmjene zakona o izboru Doma naroda i kolektivnog državnog predsjedništva.

I taj sklopljeni sporazum svojevrsna je ruševina na koju će se Mostarci naviknuti. Šta su zapravo Mostarci dobili?! Pravo na izbore?!

Zamislite život u kojem vas vlasnik kuće u kojoj živite zatvori u podrum. Dvanaest godina vam daje vodu i hranu na kapaljku, tek toliko da preživite. Nakon dvanaest godina vas pusti iz podruma, izmučenog, izmrcvarenog i izgladnjelog u dnevni boravak te vam sav nasmiješen kaže da slijede bolji dani. Za zahvale nema potrebe. Sve je uredu sa svijetom. Čak uzme megafon i na sav glas viče da vas je pustio iz podruma. Hoćete li biti zahvalni?! Hoćete li pognuti glavu Mostarci?!

Neil Armstrong je, stajavši na Mjesecu izgovorio kultnu rečenicu koja glasi. “Ovo je mali korak za čovjeka a veliki za čovječanstvo” želeći da kaže da je u svemu tome on potpuno nebitan i da je zapravo čovječanstvo snažno zagrabilo naprijed. Mostarski vlastodršci žele da idu sličnom linijom. Poručuju da je sporazum napravljen između njih veliki korak za Mostar. On bi došao dosta ranije ali nije bilo političke volje.

Jeste li primjetili kako za bilo koji problem u ovom napaćenom gradu (državi) vlastodršci krive političku volju, tačnije nedostatak iste. Kao da je politička volja živo biće koje stanuje u Cernici, igra kladionicu i vodi ljubav sa svojom ženom. Puno je lakše okriviti političku volju, dati joj atribut živog bića jer onda ostaje jako malo prostora da pronađu se stvarni krivci, oni koji su doveli grad na Neretvi u  smrdljivo blato puno otrovnih zmija. Ti krivci su stvarne osobe, živa bića sa imenom i adresom a ne neki apstraktni koncepti koji se pojave uvijek kada treba objasniti zašto se smeće (u bukvalnom i prenesenom smislu) godinama gomila u gradu.

Vrijeme je da veliki korak konačno napravi mostarski čovjek, onaj koji životari svakodnevno, stojeći na rubu provalije u koju se već bačeni njegovi snovi i njegove nade. Kada Mostarci počnu ići naprijed vjerujem da će i Mostar krenuti naprijed velikim koracima. Obnovljeni ljudi i obnovljene zgrade, to je ono što gradu treba. Sudbina Mostara je u rukama Mostaraca ali je najčudnije od svega  što oni to ne znaju i vjerovatno će proteći dosta vode neretvanske dok ne saznaju. Situacija u gradu nije obećavajuća, zašto da se zavaravamo lažnim optimizmom. Žive ruševine, sadističke političke volje i mlaka koka kola je realnost grada. Ostaje nam samo vjera da će buduće generacije oformiti dovoljno veliku kritičku masu koja će protjerati sve štakore iz grada, “izgraditi” čovjeka pa zgradu, koka-kolu staviti u frižider a političku volju istjerati iz stana u Cernici i staviti je u ljudski um gdje i pripada.

Haris Jašarević
Autor/ica 27.6.2020. u 10:04