SRETAN VAM MAJČIN DAN BOMBONJERE NAŠE

Povezani članci

• Spomenik Miloševiću je spomenik današnjem duhu Srbije
• U Omeragićima kod Višegrada brutalno pretučeni povratnici Fadil i Ajša Memišević
• Predlog rezolucije o Srebrenici Tomislava Nikolića
• Predrag Kojović: Pozdravljam dogovor DF-a i SDP-a, nadamo se da će biti dosljedni
• Zašto Hrvati neće da se cijepe?
• Stevo Pendarovski: ‘Budućnost Sjeverne Makedonije – kako ubrzati integraciju u EU’

Mojoj majci za rođendan njen šef, poslovođa jedne obične trgovine mješovitom robom koja se zvala „Bonačić“ uručio je buket cvijeća i bombonjeru. Znate svi onu mitsku bombonjeru što je kasnije niste smjeli dirati jer je bila namjenjena razrednici za Majčin dan, ili doktorici ako te uhvatila prehlada.

Te „Krašove“ bombonjere išle su tako od ruke do ruke, od prilike do prilike, i nitko ih nikada nije odmotavao. Jednom sam odmotao jednu sredinom osamdestih, jednu kojoj je godina proizvodne datirala iz sedamdesetih i u njoj našao čestitku. Nekoć, u to doba kojeg danas nazivaju mračnim,  muškarci su bili galantni, držali su do svojih žena koje su uglavnom bile ravnopravne. Pamtim svog oca koji bi zavezao onu smiješnu široku kravatu i poravnao košulju sa ogromnim reverima za večeru u kojoj mu je kolegica iz kolektiva išla u mirovinu. Kolegice, Drugarice, Majke, Žene. Svi direktori, poslovođe, političari, partijski sekretari, ma koliko u socijalizmu bili smiješni,  poštivali su jednu instituciju bez obzira bila ona običan trgovac ili hijerarskijski osoba koja odlučuje o sudbini kolektiva, poštivali su instituciju koja se zvala – Žena.

Žena je u mom djetinjstvu bila centralna figura. Žena je bila majka, Žena nas je učila povijesti i književnosti, Žena nam je kuhala, Žena nam je šivala, Žena nas je odgojila, i svi smo mi produkt ustrajnosti  Žena. Svi mi dobro znamo, naravno ako niste sa kakva patrijarhalnog „gumna“ stigli u grad, sa koliko smo ljubavi odrasli, sa koliko ljubavi naših Žena koje su nas ispratile u život. Žene su bile onaj ključan segment našeg odrastanja, formiranja, našeg komoda, naših muških slabosti. Naša snaga bile su Žene, Žene koje su nas dizale krvavih noseva, žene koje su nas učile da poštivamo druge žene, Žene koje su od dječaka napravile muškarce kojima će se jednog dana ponositi, koje će gledati kako poštivaju one koje će im ući u obitelj.

Naše majke tako su nas odgajale.

Žena je u mojoj mladosti bila institucija, ali i ratnik.  Žene su sudjelovale u stvaranju i progresu bivše države. Žene su bile medicinske sestre, Žene su bile vojnici, Žene su bile novinarke i u konačnici Žene su bile majke.

Danas se naše Žene napada, danas se naše Žene ponižava, danas neki zajapureni ljudi najčešće sa oltara ili saborskih klupa,  na sebe preuzimaju kolektivan stav svih muškaraca  ove nakarade od zemlje. Ti i takvi, istih zašiljenih glava napadaju Ženu ako hrabro ustane u odbranu svoje profesije i digniteta naših Žena. Zamislite jedna Žena bi mogla zamijeniti muškarca na kakvoj odgovornoj poziciji, posebno ako nije provjerena, dovoljno domoljubna i patriotski nastrojena?

Žena koja bi, nećete mi vjerovati, da sama odluči što bi sa svojim tijelom i da sama odluči hoće li, ili neće izvršiti pobačaj.

Napadati Žene koje imaju svoj stav postalo je pravilo, pljuvati po njima postalo je svakodnevno i sve to dolazi, ta agresija prema Ženama od onih koji sebe nazivaju vitezovima, od onih koji sebe nazivaju časnim i poštenim ljudima, čuvarima ispravnih hrvatskih vrijednosti. A ti napadi na naše hrabre Žene nisu novost, oni su nažalost postali konstanta.

Žene koje misle, Žene koje umjesto muškaraca ustaju u odbranu sekularne, kulturne i moderne Hrvatske, napada se iz svih oružja od strane braniteljskih udruga, od desničarskih skupina i na koncu, što je najstrašnije, od samog crkvenog vrha, institucije koja ne bi smjela napadati nikoga, posebno Žene.

Nina Violić, Mirjana Rakić, Zrinka Paladino, Nela Sršen, Maja Sever, Rada Borić, samo su eklatantan primjer tog šovinističkog ponašanja kojeg našim ignoranstvom i šutnjom kao muškarci trpimo godinama. Dok se te hrabre žene bore za svoja prava mi šutimo, mi imamo važnijih stvari, a samim tim, kada prešućujemo tada postajemo sudionicima, dajemo nasilnicima vjetar u leđa, kao što su to uradile institucije u slučaju Daruvarac i u mnogim drugim slučajevima kojima svjedočimo svakodnevno.

U našim političkim strankama ne poštuje se ženska kvota, kazne sve političke stranke plaćaju iz godine u godinu, ali stvar po tom pitanju ne mijenja se i nažalost ostaje ista.  Žena je u tijelima koje mijenjaju zakone premalo, a Žene se konstantno napada, upravo zbog te činjenice da ih ima malo u institucijama koje bi takve slučajeve morale i trebale sankcionirati.

Danas je to Žena koja bi htjela promjene u politici, sutra će to biti neka hrabra novinarka, na koju će se po staroj navadi krenuti onako viteški, muški. Sutra će, kažem,  to biti bilo koja aktivistkinja, javna osoba ili medijska na koju će krenuti svim silama.

Naše Žene danas rade poslove kojih se i muškarci srame i trpe poniženja nepoznata u modernoj, civiliziranoj Europi. Naše Žene danas bez ikakve potpore ili viteštva naših muškaraca u Hrvatskoj vuku paletare sa tonama robe, smrzavaju se zorom na teretnim kamionima trgovačkih lanaca, naše Žene danas rade po dvanaest ili više sati teške fizičke poslove i nitko im  ne plati prekovremene sate, naše Žene ako sjednu izložene su linču bahatih poslovođa i polupismenih, pohlepnih „poduzetnika“ kako ih se danas s poštovanjem naziva.

Nikada, baš nikada te sate koje nisu sa svojim obiteljima, sa svojom djecom nitko im nije nadoknadio, niti će. Naše žene se ponižava i njihova svjedočanstva iz hrvatskih bolnica su strašna. Pretučene, ostavljene, žrtve seksualnog nasilja, prodavane kao roblje, pred ginekološkim ordinacijama izložene linču hrvatskih talibana, naše Žene jasno vide da problem nasilja nad njima nije izolirana pojava već je postalo pravilo.

Naše Žene su obespravljene, ako mi ne vjerujete pohodite bilo koji trgovački lanac, bilo koju trgovinu ili ured van radnog vremena, na tim mjestima zateći ćete Žene kako susprežu suze dok preslažu police, dok čiste zahode svojih direktora iako su završile fakultete, dok pregledavaju elektroničke poruke u kojima im muškarci ove zemlje prijete, govore im da će im otkinuti glavu i poslati je paketom u Srbiju, ako slučajno stave kakav Facebook status koji se tom hrvatskom neandertalcu ne sviđa. Tim hrabrim Ženama na poštanske sandučiće ispisuju parole da se isele iz ove zemlje jer ne samo da se usuđuju da govore, već se usuđuju da govore jer su Žene, a Žene su za madraca, ne za mudraca.

Naše Žene po bolnicama rade najteže poslove, naše su Žene uz umiruće, uz beskućnike, uz obespravljene, uz one kraj kontejnera, uz kojih naših vitezova, crkvenih velmoža i oligarha nikada nema.

Danas je naša Žena zgrožena činjenicom da je nitko, ama baš nitko od hrabrih muškaraca nije pokušao zaštititi ako ništa jer je Žena, danas naša Žena pokušava hrabro stati u odbranu svoje struke, onoga u što se razumije i izloži je se medijskom linču, nju i njenu obitelj. Te hrabre Žene danas nisu primile niti cvijeće niti bombonjeru koja ide od ruke u ruku.

Ali kako da shvate one koji ne bi trebali šutjeti? Kako da shvati one koji imaju prostor kako medijski, tako i svaki drugi da dignu svoj glas, udare šakom o stol? Kako da to shvati običan, hrvatski muškarac koji bi trebao nešto poduzeti po tom pitanju?

Kako da naša Žena koja suspreže suze kada shvati da ne može računati na one koji bi je trebali braniti, one koji bi trebali ustati, one koji bi trebali biti zaštita, oporba, svjetlo u mraku, suradnike i prijatelje? Gdje su Ženi danas naši uvaženi samopregaoci koji su nas toliko u svojim predizbornim obećanjima upozoravali na prava naših Žena koje se gaze, koje se zanemaruje, koje se zaobilazi i na koncu koje se tako besramno zanemaruje upravo od strane muškaraca?

Gdje su muškarci? Gdje ste gospodo uvažena kada se vrijeđaju Žene sa govornica i naslovnica?  Gdje ste muškarčine kada se postavlja pitanje zašto je u parlamentarnim strankama, a po Ustavu je zagarantirano, Ženama udijeljeno zastupničkih mjesta ispod svake zakonske i civilizacijske norme?

Gdje ste muškarčine kada vas prozivaju strane agencije da se sramotno gaze prava Žena koja su zagarantirana Ustavom? Gdje ste muškarčine kada Republika Hrvatska plaća kazne, ponavljam, kazne i to novčane jer parlamentarne stranke nemaju zagarantiranu količinu Žena u svojim strukturama? Gdje ste muškarčine kada jedna Žena hrabro ustaje protiv gradonačelnika, kada druga ustaje protiv klijentelizma i nepravde, nepotizma i  kriminala?

Gdje ste muškarčine kada vaše Žene, bile one prodavačice ili saborske zastupnice, ravnateljice medija ili medicinske sestre, trpe uvrede, poniženja, mobing, nasilje kako verbalno tako i fizičko? Gdje ste danas uvaženi političari?  Zaokupljeni samim sobom? Vašim foteljama? Kakav je vaš stav prema toj jasnoj i očitoj diskriminaciji, vrijeđanju, ponižavanju?

Gdje ste veliki Hrvati, branitelji?  Zar mislite da braniti žene nije častan nastavak vaše borbe za bolju, sigurniju i moderniju Hrvatsku koju ste tako časno obranili?

Gdje ste svi muškarci Hrvatske, vi časni ljudi koji ste ginuli da vaše Žene jednom žive u slobodnoj državi u kojoj će imati jednaka prava, iste šanse?

Mojoj majci za njen rođendan njen poslovođa jedne obične trgovine koja se zvala „Bonačić“ pred njenim kolegicama uručio je buket cvijeća i bombonjeru, znate onu što je kasnije ne smijete dirati jer se pokloni razrednici za Majčin dan ili doktorici ako ste prehlađeni.

Te bombonjere išle su tako od ruke do ruke, od prilike do prilike i nitko ih nije odmotavao do danas, do ovog vremena nevremena.

Ako Hrvatska treba da bude takva zemlja, zemlja dinaroida i neandertalaca koji svoju muškost dokazuju na bikijadama, braniteljskim svečanostima, natjecanju tko će biti „jače“ i „veće“ muško napadajući one slabije, one koji se ne znaju braniti, one koji su u manjini i one koji nemaju pravo glasa, ako ova nesretna Hrvatska zbilja mora postati patrijarhat u kojem se cjeni samo dužina cijevi, haubice ili kurca, ja gospodo odbijam biti takav Hrvat. Odbijam biti Hrvat koji mrzi, prijeti, vidi neprijatelja u susjedu, bratu, neistomišljeniku i na koncu odbijam biti Hrvat kojemu Žena mora izlaziti na ulicu za svoja prava.

Odbijam biti vaš, odbijam biti vaš i odbijam da uzimate sebi za pravo postavljati se u ime muškaraca Hrvatske, ne zato što sam dijete drugog vremena, dijete koje je odraslo na pravim vrijednostima u kojima vi i takvi kao vi ne biste mogli pristupiti bilo kojoj funkciji, mediju, već odbijam to biti radi naših Žena, radi naših Žena koje ste vi i takvi toliko ponizili da imaju toliko muškosti i istupe, muškosti koju muškarci ove zemlje  nažalost nemaju.

I sada dolazimo do one bombonjere sa početka priče koja je zapravo metafora.

Ta bombonjera koja ide iz ruke u ruku naša je Žena, ona koju smo svi izgubili, ona koju nikada nismo otvorili, ona koja nam je služila isključivo kao poklon nekom drugom, a da nikada nismo shvatili njenu pravu vrijednost.