AMERIČKI IGROKAZ Part one

Vladimir Kapuralin
Autor 19.1.2021. u 15:48

AMERIČKI IGROKAZ Part one

U srijedu 6. januara 2021. godine, kada je američki Kongres trebao ratificirati rezultate predsjedničkih izbora održanih novembra 2020. godine i potvrditi Joe Bidena za pobjednika izbora, samom vrhu američke države dogodilo se ono što Amerika već cijelo stoljeće, dolarom i/ili vojnom silom čini drugim državama i narodima, gdje god ima interesa za to. Prema Kapitolu stuštila se svjetina iz raznih dijelova SAD-a, koja se sastojala od pristaša anarhije, konfederacije, veterana, antikomunističkih reakcionara, nezaposlenih, marginaliziranih…. bijelih Amerikanaca. Potaknuti nepriznavanjem rezultata izbora od strane aktualnog predsjednika Donalda Trumpa, zbog, kako kaže, izborne krađe. U Washington su došli sa ciljem da nasilnim putem spriječe proglašenje Joe Bidena pobjednikom. Istini za volju treba reći da Trump nije jedini u Americi koji smatra da je na izborima pokraden, takvog uvjerenja je i ne zanemarljiv broj američkih građana, samo što te sumnje nisu potvrđene od strane pravnih institucija. Dakle dolazak i namjere demonstranata su bili najavljeni i za njih se znalo.

Iako nastala događanja mogu biti od nekih percipirana kao pokušaj puča, on to suštinski nije bio, zbog organizacione pod kapacitiranosti. Nije imao istaknutog vođu na terenu, jasno definiran  program, artikuliran cilj i najbitnije, iza sebe nije imao nikoga iz vojske, a nakon upada u zgradu Kongresa nisu znali što bi sa sobom osim tumaranja hodnicima i ostalim prostorijama.

Usprkos društvenom raslojavanju, Amerika je još uvijek previše snažna da bi si pasivnim promatranjem dozvolila nešto što bi ukazivalo na mogućnost ugrožavanja njenih institucija. To nije uspjelo pokretu Occupy Wall Street 2011. godine, niti Black Lives Mater, prošle godine, ali i mnogim masovnim i ozbiljnim protestima u novijoj američkoj povijesti. Usporedbom lanjskih događanja i ovih aktualnih uočljiva je razlika u pristupu organa reda. Dok je lani policija represivno djelovala protiv učesnika povorka solidarnosti prema sugrađanima Afroamerikancima, na koje je vršen izlov od strane policije na ulicama američkih gradova, prema gomili koja je opsjedala Kapitol bila je puno popustljivija. Prema dostupnim informacijama videozapisima i fotografijama, policija je uklonila vanjske prepreke pred demonstrantima, a unutar kongresnog zdanja odnos je bio koncilijantan, zabilježena su rukovanja policije i demonstranata i poziranja za zajedničke selfije.

Stoga je umjesno upitati se, kako je moguće da su demonstranti bili tako „uspješni“, ako znamo da policija Kapitol Hila nije podložna predsjedniku nego Kongresu. Kratkoročno gledano, od akcije nije imala korist strana koja ju je potakla, dakle ona odlazećeg predsjednika Trampa, već suprotna strana establišmenta, kolokvijalno nazivana duboka država. Takav razvoj događaja, otvara prostor za pretpostavku, nisu li demonstranti pušteni u klopku, kako bi radili u korist vlastite štete, što događaji koji su uslijedili, to na neki način potvrđuju, ili barem ne demantiraju.

Reagiranja

Sva retorika predsjednika Trumpa od kad su objavljeni rezultati izbora, pa do 6. januara, svodila se na osporavanje rezultata i ne prihvaćanja poraza, a događanje na Kapitolu, bila je rezultanta svih inicijativa u tom razdoblju. To je u suštini bila borba za vlast, nakon nepriznavanja izbornih rezultata. Identična događanja u svijetu nisu iznimka, nego vrlo česta pojava. Ono što je šokiralo „dušebrižnike“, koji još uvijek SAD percipiraju kao „svjetionik demokracije“, je činjenica, da je do sada to bila „privilegija“, tamo nekih drugih. Ali svaki početak počinje prvi put. Licemjerje apologeta američkog „ugleda u svijetu“, ogleda se u tome, da ne žele vidjet, a još manje prihvatiti činjenicu, da u predmetima uklanjanja postojećih ili dovođenje novih vladajućih struktura u  mnogim zemljama vodeću ulogu imaju inkognito ili javno američke institucije.

Nabrajanje svih takvih slučajeva zajedničkog nazivnika „obojane revolucije“ bilo bi preširoko, ali valja podsjetit na one najupečatljivije: osporavanje rezultata predsjedničkih izbora od strane bjeloruske opozicije, svrgavanje ukrainskog predsjednika Viktora Janukoviča, svrgavanje i mučko ubistvo libijskog predsjednika Moamer el-Gadafija, pokušaj svrgavanja sirijskog predsjednika Bashar al Assada, priznavanje i suradnja sa samoproglašenim predsjednikom Venezuele Juanom Guaidom, državni udar u Boliviji i svrgavanje predsjednika Eva Moralesa.

Pri tome SAD imaju široku podršku, vodećih svjetskih centara moći, EU i naravno većine vazalnih tvorevina sa jugoslavenskog prostora, nastalih nakon kontrarevolucije i secesije 90- ih i slobodnih intelektualaca liberalne provenijencije.

Trump predsjednik

Već u samoj predizbornoj kampanji 2016. godine i kasnije na početku mandata Trump je naznačio da neće biti uobičajeni, tipičan predsjednik. Zbog nekonformističkog vršenja dužnosti, neki su analitičari bili mišljenja, da neće opstati cijeli četverogodišnji mandat. Ali se pokazao žilavim.

Trump prije stupanja na dužnost nije bio političar, vojnik, pravnik, diplomata, glumac, ekonomist, ili bilo koje druge profesije, bio je bogati, samouvjereni kapitalista, bez skrupula. On nije došao na tu poziciju, da bi od nje gradio svoj image, poput mnogih njegovih prethodnika, već je tu došao sa izgrađenim i dobro prepoznatljivim imageom.

Iskoristio je prisutnu podijeljenost američkog društva, jačajući svoju poziciju, radeći u korist krupnog kapitala, na uštrb socijalnih standarda nižih slojeva.

Na vanjskom planu pokrenuo je neke inicijative, koje su do tada bile nepoznate u praksi američkih predsjednika, imanentne kapitalisti kojemu je prioritet profit, iznad intervencionizma. Najavio je vraćanja Amerike u njene vlastite granice, odmakao se od EU, uznemirio NATO. Naravno vođen ekonomskom računicom, a ne političkom kvalitetom. Želio je poboljšat odnose sa Rusijom, ali mu to establišment nije dopustio. Prvi je razgovarao sa sjeverno korejskim vođom Kim Jong Unom, naravno sa figom u džepu, ali je razgovarao, nije pucao. Pompozno je najavio povlačenje američkih trupa stacioniranih po Bliskom istoku i Evropi, od toga nije puno ostvareno, ali je došlo do laganog pomaka. Ostati će zabilježen kao prvi američki predsjednik, koji nije započeo vojnu agresiju na neku državu. Doduše ispalio je nekoliko raketa na Siriju, više kao „častan“ uzmak, nego strateška odluka. Donio je i niz vrlo štetnih odluka: istupio je iz dogovora o klimi, povukao se iz nuklearnog sporazuma Irana i vodećih svjetskih sila, zaoštrio je odnose sa Venezuelom, nakon stanovitog popuštanja ponovno je zaoštrio odnose SAD-a i Kube, oštetio je palestinsku stranu u nastojanju pronalaženja prihvatljivog rješenja za stvaranje palestinske države, kukavički likvidirao istaknutog generala iranske revolucionarne garde Qasem Soleimania, proširio brojne postojeće ucjenjivačke sankcije i uvodio nove.

Pristaše „američkih vrijednosti“ pripisivali su Trumpu različite atribute, od umjerenijih, da je klaun, pa do ekstremnih, da je lud. To implicira pitanje, da li su svi ljudi svjesni da je međunarodna miroljubiva koegzistencija osnovni preduvjet za opstanak čovječanstva, moraju priželjkivat da na čelo te države stupi „luđak“, jer „normalni“ državnik nije u stanju suspregnuti se od agresivnih poriva, barem nisu do sada.

Sa klasnog gledišta sumirajući ukupnost djelovanja Trumpove administracije, nameće se dojam, da je njegova pojava u dijalektičkom smislu bila u neku ruku „korisna“, otvorivši snažan konflikt unutar američkog buržoaskog društva. Bez obzira na motive, njihovu različitost, nekonzistentnost, to je ipak u suštini revolucionarni čin, vrlo niske magnitude, ali je proces pokrenut. U ovom trenutku teško je predvidjet u kojem će se smjeru taj proces razvijat i da li će se razvijat. S obzirom da se radi o najmoćnijoj državi svijeta, mnogo je onih koji se pribojavaju mogućih posljedica, ali utopija je pokrenuta.

Vladimir Kapuralin član predsjedništva SRP-a

Vladimir Kapuralin
Autor 19.1.2021. u 15:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija