BEBIĆU NE PAKOVATI!

Autor 21.10.2011. u 13:13

BEBIĆU NE PAKOVATI!

 

U ovome tekstu nećemo pljuvati Luku Bebića, iako se čini da bi to bilo unosno. Ako držite da je predsjednik Sabora, time što je založio svoju kuću zbog prikupljanja jamčevine za eventualno puštanje Ive Sanadera iz pritvora, naštetio hrvatskoj demokraciji i diskreditirao cjelokupni politički sustav – kao što ovih dana tvrde skoro svi analitičari i politički akteri zabrinuti za čast i ugled vladajućeg poretka – odmah se stavite protiv ovog potpisnika. A da bih vas obeshrabrio u daljnjem čitanju dodat ću i ocjenu da je, realno gledajući, Luka Bebić trenutno jedna od najkorisnijih političkih pojava u ovoj zemlji.

Nakon što je jamčevina od 12,4 milijuna kuna odbijena, Sanaderovu odvjetniku Čedi Prodanoviću – mada iz sasvim drugih motiva – omakla se jasna definicija onog što je ponuđeno sudu: „Moram napomenuti da se ne radi samo o zalogu nekretnina. Predsjednik Sabora Luka Bebić založio je i svoj ugled.“

Čovjeka to potiče da, uzimajući u obzir lokalne okolnosti, primijeni čuvenu metodologiju Ivana Milasa i ispostavi aproksimativni račun: kilo ugleda – dvije marke. Bebićev doprinos, izražen u „ugledu“, iznosi dakle više-manje ništa. I to je osnovna figura iz koje buja sadržaj tekuće komedije zabune: šef parlamenta demokratske zemlje koji, zalažući svoju imovinu, istodobno „zalaže svoj ugled“, a taj ugled faktički ne postoji.

Da bi ga se optužilo zbog pogrešnog i čak sramotnog poteza, spomenuti ugled – proizašao iz njegove političke funkcije, a to će reći iz Sabora kao institucije kojom dotični rukovodi  – neosporno mora biti izmišljen. Utoliko su, eto vraga, upravo najžešći napadači na Luku Bebića oni koji šire najgušću iluziju o kredibilnosti hrvatske demokratske prakse.

Najbolje je da to odmah raščistimo polazeći od pitanja koje potežu sami higijeničari. Pitanje: Kakva se slika o našem političkom sustavu stvara kada predsjednik parlamenta zalaže svoju imovinu da bi iz pritvora bio pušten osumnjičeni kriminalac, optužen za najteža djela pljačke, korupcije i ratnog profiterstva? Odgovor: Stvara se točna slika, gospodo, jer je osumnjičeni kriminalac bio samo srce toga sustava: sustava koji ga se danas formalno grozi, iako je ostao strukturno (a bogme i kadrovski) potpuno isti.

Luka Bebić sa svojom predmirovinskom riješenošću, koju umije lukavo podmetnuti kao „ljudsku gestu“, tu ulijeće kao ljekoviti demistifikator. Predsjednik Sabora koji se solidarizira s kriminalcem Sanaderom – ne (samo) zbog toga što mu je ovaj prijatelj, nego zato jer mu je ostao mnogo toga dužan – neusporedivo je autentičniji svjedok naše političke stvarnosti od onih koji, neosnovano se izuzimajući iz sistema impregniranog korupcijom, predvode „antikorupcijske“ kampanje paradnoga tipa.

Lišen daljnjih političkih ambicija, Bebić naprosto glumi manje od ostalih i nema razloga voditi pretjeranog računa o simboličkoj validnosti utvara kao što su demokratske institucije. Pa kada zalaže „ugled“ – ono faktičko ništa – radi se o istinski subverzivnom činu: o svojevrsnoj provali realnosti u prostoru gdje se udarnički njeguju potemkinovske navade.

Zabrinuti kritičari, zbog nekih razloga, taj udio nametnute fikcije uopće ne dovode u pitanje. Tomislav Klauški, primjerice, Bebića priglupo optužuje da „ne zna razdvojiti prijateljstvo od funkcije“, iako se ovaj i dokopao funkcije zahvaljujući prijateljstvu sa Sanaderom – kao, uostalom, i Jadranka Kosor! – pa između „prijateljstva“ i „funkcije“, odnosno „privatnog“ i „javnog“, zapravo ne postoji razlika, i tek bi njihovo razdvajanje bilo pravi izraz hipokrizije.

Bivša ustavna sutkinja Agata Račan barata istom argumentacijom i veli da se u cijeloj priči „previše premrežila privatna sfera s onom javnom“, makar je i sama svojedobno umarširala u Ustavni sud isključivo zato jer je bila bivša supruga tadašnjega premijera, s kojim je njegovala „prijateljske odnose“, pa ju je njegova partija – usprkos nelagodi koja se širila čak i među članstvom – praktički instalirala na uglednu dužnost.

Žarko Puhovski pak smatra da je Bebić „najprije morao dati ostavku, pa tek onda jamčiti za Sanadera“, jer se ovako, „s obzirom da je riječ o drugom čovjeku u državi“, radi o „izravnom pritisku na pravosuđe“, premda je ukupna atmosfera koju generira vlast do te mjere „antisanaderovski“ histerična, a svakodnevni „pritisak na pravosuđe“ toliko bezobrazno očigledan, da je posve sigurno kako će predstojeće suđenje – bez obzira na stvarni sadržaj inkriminiranih djela – poprimiti sve odlike političkog procesa.

Sociolog Dražen Lalić također drži da Luka Bebić „ne razlikuje privatno od javnog“, te da „šteti demokraciji u ovoj zemlji“, a zatim nas energično uvodi u suvremenu inscenaciju bajke: „Predsjednik Sabora je gol i pokazuje ružni politički korpus!“

Upravo tako – predsjednik Sabora je gol. Zar bi bilo bolje za demokraciju da je kamufliran brendiranim odjevnim komadima i da prikazuje „politički korpus“ ljepšim nego što jest?

Otkuda pomisao da on „šteti demokraciji u ovoj zemlji“ ne zbog toga što ima „ružni politički korpus“, nego zato jer ga stjecajem okolnosti ne sakriva, pa smo se s gadnim prizorom prisiljeni suočiti? Otkud tolika želja da predsjednik Sabora – naime: reprezentant vladajuće političke klase – ne bude gol, a pogotovo da ne remeti prirodu žanra i svojim striptizom usred jebene bajke ukazuje na prozirna „carska ruha“ onih iz njegove neposredne okoline? Otkud ta potreba za skupnim uživljavanjem u demokratsku iluziju i podupiranjem opsjene o pristojnoj političkoj vladavini?

Stvari su, avaj, dosta ružnije od nagog predsjednika parlamenta. Naravno da Luka Bebić, između ostaloga i zato što je poluretard, „šteti demokraciji u ovoj zemlji“, ali mnogo manje od onih koji, ponašajući se tobože suprotno, proizvode utisak da demokracija postoji tamo gdje je nema.

Optužbe se u osnovi tiču neispunjavanja očekivane kvote licemjerja. Bebić je, međutim, vjerodostojan predstavnik vladajuće oligarhije, za razliku od onih koji se lažno legitimiraju: sve te bulumente ljigavaca koji su sa Sanaderom bili u fenomenalnim odnosima u vrijeme dok je ovaj krao i za sebe i za partiju – to jest za njih, pa su mu uglavnom pružali direktnu ili posrednu pomoć – a sada se grade zakletim neprijateljima takvih izopačenih običaja. Gard je usmjeren ka samoreprodukciji, no ta je rabota sama po sebi kriminalne prirode.

Predsjednik Sabora dakle diskreditira sustav koji mora biti diskreditiran, jer u protivnome, zapakiran u pravedničko-demokratsku ambalažu, ovaj nezadrživo stremi svome kontinuitetu. S Lukom Bebićem – visokom političkom ličnošću koja je na izravnoj ispomoći osumnjičenom kriminalcu – dobili smo blagotvorni prodor autentičnosti u carstvo simulacije.

„Službena“ Hrvatska i nije ništa drugo nego koordinirani zbir simulacija: od pravne države, preko odgovorne političke klase i pristojne demokratske vladavine, pa do osobnih uvjerenja. Čak i na ovom zadnjem planu fosil iz doline Neretve unosi nešto zdravoga nereda, jer, na primjer, hladno priznaje da je bio dugogodišnji član Saveza komunista i da se „toga ne stidi“, za razliku od Jadranke Kosor, koja bez prestanka straši građane opasnošću od „crvene nemani“, a kada je objavljena njena partijska knjižica, s pečatima koji svjedoče o dvanaest godina lojalnosti, ušutjela se s jednakom odlučnošću kojom bi sutra komuniste izvodila pred prijeki sud.

Kako god okrenuli, Luka je Bebić – zbog toga jer ga dijeli tek nekoliko tjedana do penzije – danas jedna od najkorisnijih političkih figura u zemlji. A kad se posveti branju mandarina i pokaže prve znakove demencije, postat će gotovo savršen. 

 Novossti

Autor 21.10.2011. u 13:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija