Besjeda i apatrid

Darko Vidović
Autor 16.4.2020. u 13:24

Besjeda i apatrid

 © Flickr/Mildiou

Jutro.
Jutro, jutro… meštre?!
Može kafa za mene, šta ćeš ti?…
Već sljedeći korak bili smo napolju, na terasi u jutarnjem ozračju pod aprilskim suncem.
Šta je?!
Ništa… evo, razmišljam da uzmem njemački pasoš.
Da uzmeš njemački pasoš?!, pa uzmi ga!
Šta… pa da budem Švaba?!
Evo ga! Kakav Švaba…?!
Ništa ti nećeš biti što već nisi. Pasoš, dokument? To te ne određuje, razumiješ? Sve ono što jesi i dalje ćeš biti. Naš drug, Peđa.
Kako…?!, pa odem kući, dole, sa tim…?!
Misliš, puknut će Srbija od bruke, je li?
Ma, neće Dimitrije Tucović!, gledamo se kroz osmijeh.
Nikakav papir, a to znaš, niti pečat na papiru, potpisan bilo kojim jezikom i pismom ovog svijeta neće od tebe napraviti nešto što već nisi. Nikakav dokument, rodni ili krsni list, ništa od tebe neće napraviti ono što ti sa svim svojim životom i korakom nisi već uklesao.
Ma… znam, ali opet…!
Vidi, Marko ti je tu rođen, je li?! Tu je odrastao, priča četiri jezika, završava fakultet. Šta je s njim, hoće li i njega definirati dokument, papir, ili ono kulturno nasljeđe koje mu je ostavljeno u amanet?!
U gradu u kojem živi sto i osamdeset nacija, i gdje je rođen, može biti samo slobodan građanin ovog društva i svijeta.
A mi, gdje smo?!
Ti si kao i ja, kao uostalom i svi mi sa tih naših prostora, koji smo raspadnuti raspadom Jugoslavije, u to vrijeme morao dobiti neki pravni dokument, hartiju.
Nastale su nove države, tako funkcionira ovaj Svijet.
Ili ne funkcionira, kako već…?!
Nekom su uz JMBG na taj papir, na tu već požutjelu rodnu naslovnicu zalijepili šahovnicu, nekom četiri C, nekom ljiljane… i u što se to sve već pretvorilo.
Tko pristane na to da ga to pročelje sa simbolima određuje kao čovjeka, može svako jutro stajati pred ogledalom i tamo revati kao magarac.
Samo to!
Hm, da znamo sve to…!
Sad smo tu već više od pola života. A zašto smo tu, tako daleko?!
Pa mi smo, tamo dolje, već živjeli u društvu sa vizionarskom idejom zajedništva, kao i danas, ovdje u Europi. Europi u pelenama, rekao bih, kao što je bila i naša Juga.
Ta ideja jugoslavenstva, ona je bila prirodna, kao što je i Europa danas – i geopolitički i kulturološki.
Imali smo mi ovo što danas živimo i u ideji avnojevske Jugoslavije, ali nismo joj bili dorasli, ili bar ne oni koji su o našoj budućnosti odlučivali tih ružnih devedesetih. Na tom žrvnju vremena ostavljeno im je veliko nasljeđe, zaista veliko… u ideji ispravno i pravedno. A sve su prodali, sve su izdali!
Evo! Ovih dana je ponovo godišnjica Neretve i Sutjeske. Ti borci za slobodu, ti ljudi, izgladnjeli i prognani sa svojih ognjišta, intelektualci, umjetnici i pisci, radnici i seljaci, otišli su tada u partizane boriti se protiv zla vjerujući u bolji svijet. I svi su bili tamo, i pobijedili su tada fašiste, iz jedne ruke!, pobijedili su ustaše, četnike. Dalmatinci i Šumadinci, Hercegovci i Bosanci, Vojvođani i Istrijani, Crnogorci i Makedonci, Slovenci i Slavonci, Zagorci, Sandžaklije, Kosovari… svi oni.
A onda su ti koji su naslijedili njihovu veliku ostavštinu i koji su imali odgovornost da iz te pozicije nama ostave bolji svijet, sve te koji su u tim slavnim bitkama za zajedničko dobro pali, jednostavno prevarili. Izdali i prodali.
I to pedeset godina poslije, iz apsolutne komocije i nezasitosti, za tri pišljiva boba, razumiješ?!
Za tri pišljiva boba!
Mitomanijama i dogmama, trovanjem i buđenjem poraženih ideologija sa kraja Svijeta, sa Štakorskog puta dovukli su zadnje prostake i barbare. Ustašovanje, četnikovanje, muslimančenje iza krinke hrvatstva, srpstva i bošnjaštva… to je bilo pomračenje uma. Od pustih zastava i religijskih relikvija iz prošlosti ljudi nisu vidjeli sunce, a onda su te pozicije gadovi sa partijskom iskaznicom iskoristili za pljačku javnog dobra.
I znali su tada, ako se Jugoslavija raspadne, da neće morati za tu pljačku nikom odgovarati; da neće imati kome, da neće biti pravnog mehanizma, pa su u divljoj privatizaciji, u svojim novim “državama – kreaturama”, samo sada iz pozicije novoustoličene vlasti, nastavili pljačku.
I šta sad?!
Umjesto da završe na robiji, postali su vladari i baje, viđena gospoda, sve bivši hohštapleri i emigranti sa fašistoidnom prošlošću. A onda su na uhljebničke pozicije postavili sve bivše kriminalce, štićenike DB-a, harmonikaše sa svadbenim zastavama, cajkaroše, i mahom zatucane generalčine bivše JNA koji su ispod petokrake, pokazalo se, također skrivali čitav arsenal fašističkih znakovlja… i samo su čekali, tu iza grma.
Šta je njihova ostavština?!
Nacionalizam, rat, pljačka, nekakve betonske granice sa betonskim glavama, pa i iza svake veće okuke uniformirani betonski blok… bahatost i mržnja.
I tamo, na tim klocama, vadiš onda te dokumente koje te samo tu i na tom mjestu određuju. I mučno je, zatim, tek onda je mučno hodati po tim beživotnim gradovima, po njihovim ostavštinama, zapišanim grobljima palih partizanskih boraca, popišanim i napuštenim tvornicama i Domovima kulture. To je, eto, ta njihova ostavština! Na njoj živimo, u njoj imamo identifikacijske brojeve i luđačke košulje… i pripadnost?!
Ako na to pristaneš vrtit ćeš se u tom ringišpilu i u ovom bezvremenu postiđen i jadan, sve tražeći smisao u otrcanim mitskim zastavama, uniformana i dresovima, i ne prepoznajući da je to tek luđačka košulja koju su ti dušebrižnici skrojili po mjeri.
Uzalud.
Samo je čovjek mjera… i njegova ostavština.
Samo čovjek.
Apatrid, možda?
Može šljiva?!
Može.
Kostojevići, Užice.
Živio, druže.
Živio!

Darko Vidović
Autor 16.4.2020. u 13:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija