BORO KONTIĆ: Tuguj bronzana stražo

Boro Kontić
Autor 29.6.2020. u 14:10

BORO KONTIĆ: Tuguj bronzana stražo

Za sada gipsani Handke izgleda kao zgođušni dendi, navratio na party na kojem se ćaska o sudbini tuđe a egzotične mu države. Otprilike, evo mene malo iz dosadne mi Evrope, da se pridružim vašoj boli. Srpskoj. A zapravo sam očekivao da vidim Handkea u boksericama. Mislim na onu grotesknu fotku pored rijeke Drine.

Piše: Boro Kontić- InfoRadar

Sad je već izvjesno da će „pomama“ za Handkeom u Republici Srpskoj, u kojoj prosječan stanovnik slovca Handkeovog pročitao nije, biti okončana bronzom. Tehnologija izrade bronzanog spomenika ima faze. U jednoj već možemo vidjeti kako je autor osobu za čije je ovjekovječenje unajmljen, predstavio.

I vidjeli smo. Intervju sa izvođačem naručenog spomenika začinjen je fotkom radnog predloška. Za sada gipsani Handke izgleda kao zgođušni dendi, navratio na party na kojem se ćaska o sudbini tuđe a egzotične mu države. Otprilike, evo mene malo iz dosadne mi Evrope, da se pridružim vašoj boli. Srpskoj. A zapravo sam očekivao da vidim Handkea u boksericama. Mislim na onu grotesknu fotku pored rijeke Drine. Evropljanin koji se razgaćio.

No, to je naravno raskorak u percepciji „šta je Handke nama, a šta je Handke njima“.

Zna itekako Bojan Mikulić, autor budućeg bronzanog Handkea, za taj problem, te u intervjuu kaobajagi usput odgovara na nepostavljeno pitanje. To jest, šta bi se Handkeovom spomeniku desilo da osvane u Sarajevu. Tvrdi da mu je sarajevski režiser Dino Mustafić na nekoj konferenciji na kojoj su obojica učestvovali rekao da bi u Sarajevu taj spomenik „vjerovatno bio srušen“.

Lukavo, nema šta! Neupućeni čitalac iz ovoga zaključuje da je Mustafić gotovo pa iskazao pohvalu banjalučkoj „širini“ a nauštrb sarajevskoj „uskogrudosti.“ Naravno, Mustafićeve su riječi izvučene iz konteksta i nije ovo prvi ni zadnji put da se iskasapljene tuđe izjave na svoj mlin navode.

Što je tu je, najesen će se novoj „bronzanoj straži“ najdugoročnije obradovati banjalučki golubovi. Jer, nešto o spomenicima, gradnji i rušenju, znam iz prve ruke. Svojevremeno  sam, radeći na svom dokumentarcu Jazztime, u predvečerje raspada Jugoslavije, svojski proputovao „stazama“ Titovih spomenika. Brojala se tek deseta godina od Titove smrti. A već je uveliko trajao stampedo rušenja i uklanjanja njegovih spomeničkih obilježja.

Jedan od prizora koji me se najupečatljivije dojmio vezan je za Ljubljanu. Tragajući za lokacijom upokojenja Titovog spomenika, netom uklonjenog iz aule Skupštine Slovenije, našao sam se u tamošnjem nacionalnom muzeju. Preciznije – u podrumskom prostoru. Dakle, prostoru koji nije predviđen za posjetitelje nego dobrom voljom kustosa otvoren za eventualne istraživače.

U polumraku, kakav je valjda onaj zagrobni, našao sam se „oči u oči“ s dvometarskim mermernim Titom. Bijaše u društvu s najmanje još dvadesetak historijskih gubitnika. Ovi su stigli ranije, u nekim prethodnim historijskim provjetravanjima i klofanjima. Generali već zaboravljenih bitaka, krunisane glave srušenih dinastija, političari od kojih sadašnja politika više hajra nema i umjetničke duše koje nacionalnom adrenalinu više ne doprinose. Svi su oni dočekali „druga Tita“, jednako iskusivši stazu od slave do smetljišta. Tada i tu sam iskreno pomislio: Dobro se zajebao onaj ko se na ovim prostorima bronzi ponadao.

Iz ovog vremena mi je, valjda, preostao svojevrsni uslovni refleks. Sintagmi „pali borci“ u svom internom vokabularu dodao sam sintagmu „pali spomenici“. Registrirao sam ih i pamtio na neki naročiti način.

Jesam li jedini koji se sjeća kada je u Sarajevu postavljen mali bronzani kip Vase Pelagića, negdje uoči rata, u onom malom parku iza zgrade Predsjedništva? Brzopotezno je nestao. Tek je kameni puteljak koji se odvaja od centralne staze jedno vrijeme pronicljivijeg posmatrača mogao navesti na pretpostavku: ovdje je nešto nekad bilo. A potom je vegetacija učinila svoje. Što bi rekao naslov knjige norvežanina Knuta Hamsuna: po zaraslim stazama.

Sjećam se potom prizora iz opkoljenog Sarajeva. Idem put Ciglana gdje je stranim dopisnicima na raspolaganju bio satelitski telefon i sretnem radijskog  kolegu. Sjednemo da dahnemo dušom na podzid uz zgradu nekadašnjeg Centralnog Komiteta Saveza Komunista u Alipašinoj ulici. I nepogrešivo parkiramo pogled na ogromnoj bronzanoj figuri.

To je Đuro Pucar Stari, oboren i zasad položen na uski puteljak što CK zdanje odvaja od susjedne vile koja se upravo priprema za useljenje američke ambasade. A ova je, pak, u nekom prethodnom životu bila Vila Braun. Upravo je u njoj jedno vrijeme stanovao taj čija se bronzana vječnost danas pred nama našla u horizontali. Šta se sa bronzanim Pucarem i svim ostalim oborenim spomenicima poslije desilo, ne znam. Da li su po slovenačkom scenariju, koji je hoćeš-nećeš bliži Evropi, završili u muzejskom skladištu?

Osim bronze, spomeničku pomamu trpi i mermer. Lično se, makar jednom sedmično, dok pješačim do Kozje Ćuprije suočavam sa ovakvom (zlo)upotrebom ovog plemenitog i skupog kamena. Lijepa ideja da svaki strani ambasador zasadi jedno lipovo stablo na putu od Benbaše do Kozje ćuprije  tipično je provincijalno začinjena. Svakoj lipovoj mladici, a da se još ni čestito primila nije, pridodata je mermerna ploča sa ugraviranim imenom ambasadora, države i godine mandata. Broj cipela je izostao. Postaviti spomen čovjeku za života samo zato što je radio svoj dobroplaćeni posao može samo neko ko boluje kolonijalni sindrom. Taj sindrom ne izostavlja čak ni ambasadorku čiji je mandat značajan tek po tome što je „pijana k’o deva“ izazvala saobraćajnu nesreću u kojoj je teško stradao jedan Sarajlija.

Dočim se Sarajevo ničim (preferiram stablo pred mermerom) nije odužilo brojnim svojim stanovnicima koji su ga učinili time što jeste. Učinili ga Sarajevom. Primjerice, nije se spomenički odužilo Pravednicima. Na Pravednike sam nedavno, a povodom sarajevske blajburške mise, pokušao podsjetiti današnje Sarajlije. Na likove koji su vječnost zaslužili jer su usred NDH mraka održavali svjetlost ljudskosti spašavajući mimo ikakvog ličnog interesa sugrađane Jevreje. Ostali su zapamćeni tek na nivou porodičnih narativa i jevrejskih publikacija ograničenog tiraža. Ima li Sarajevo, pobrajam dalje, posađenog drveta za školske nastavnike ili profesore koji su odgojili uspješne generacije, za inovatore i inžinjere koji su od malih preduzeća stvarali kompanije, za neestradne a sjajne umjetnike…

Ali, vratimo se Banjaluci koja je u tom smislu bolesnija. U hipotetičkom prizivanju likova iz zajedničke prošlosti naumpada mi naslov Ćopićevog romana Ne tuguj bronzana stražo.

Posuđujem ga u parafrazi, pokušavajući odgovoriti na pitanje: kako bi se kćeri i sinovi ovdašnjih naroda koji su nakon Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom bronzom ovjekovječeni, osjećali kada bi im se pridružio Peter Handke?

Boro Kontić
Autor 29.6.2020. u 14:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija