Bratstvo i nejednakost

Jerko Bakotin
Autor 24.6.2021. u 11:04

Bratstvo i nejednakost

Foto: Grgo Jelavić/Pixsell

Premda bilansa posljednja tri desetljeća u suštini nije iznenađujuća, rezultati su ipak vrlo upečatljivi, pa i porazni. Iako postoje razlike od zemlje do zemlje, u svih šest država došlo je do znatnog povećanja dohodovne nejednakosti.

Bečki institut za međunarodna ekonomska istraživanja (WIIW) objavio je povodom 30. godišnjice raspada Jugoslavije posebno izdanje svoje redovne mjesečne publikacije. Ona donosi i šest grafova koje je temeljem izvora iz Svjetske baze podataka o nejednakosti – čiji osnivač je planetarno poznati Thomas Piketty – sastavio sjevernomakedonski ekonomist Branimir Jovanović, istraživač na WIIW-u i bivši savjetnik u Ministarstvu financija Republike Sjeverne Makedonije. Spomenuti grafikoni, naslovljeni “Dobitnici i gubitnici jugoslavenske tranzicije”, prikazuju kretanje udjela dohodovno najbogatijih jedan posto i najsiromašnijih 40 posto stanovništva u ukupnom nacionalnom dohotku za šest država nasljednica bivše federacije, isključujući Kosovo, za period od 1989. do 2019. Radi se, dakle, o tome koliki postotak od nacionalnog dohotka, odnosno od zbrojenog iznosa godišnjih primanja čitavog stanovništva pojedine zemlje – dakle od ukupnog iznosa svih plaća, mirovina, dohodaka od kapitala (dionica, dividendi, kamata) ili prihoda od iznajmljivanja – otpada na dvije spomenute skupine građana. Premda bilansa posljednja tri desetljeća u suštini nije iznenađujuća, rezultati su ipak vrlo upečatljivi, pa i porazni. Iako postoje razlike od zemlje do zemlje, u svih šest država došlo je do znatnog povećanja dohodovne nejednakosti.

Uopće ne čudi rast udjela dohodovno bogatijih u Hrvatskoj. Znamo kakva se elita izgradila tijekom rata i Tuđmanove vlasti, i ona je nastavila da kontroliše većinu bogatstva, govori ekonomist Branimir Jovanović.

– Trend rasta nejednakosti u svim republikama posljedica je inicijalnog perioda tranzicije, kada je sve što se gradilo decenijama završilo u rukama malog broja ljudi. Tada se izgradila oligarhijska struktura elita koja drži svu moć i upotrebljava je u ekstraktivne svrhe. Ne zato da se bogatstvo i dohodak jednako raspodijele u društvu, nego da pripadnu manjini. Drugo, u svim republikama se kontinuirano smanjuju radnička prava i ne propisuju se dovoljne minimalne plaće. Treće, sve je manje redistribucije. Nekoliko zemalja u regiji ima isključivo proporcionalni porez (flat tax, op.a.), dok i one koje imaju progresivno oporezivanje, poput Hrvatske, te stope smanjuju. To znači i da se sve manje ulaže u socijalnu zaštitu i obrazovanje. Konačno, nema nikakvog pokušaja kontrole oligopola i monopola. Svi navedeni faktori doprinose nejednakosti – objašnjava Jovanović za Novosti.

Relativno gledajući – dakle, ne u apsolutnom iznosu, nego u odnosu na ostatak stanovništva – jedan posto građana s najvećim dohocima najdrastičnije se dohodovno obogatio upravo u Hrvatskoj. Dok je polazne 1989. gornjih jedan posto raspolagalo s 4,6 posto ukupnog iznosa svih godišnjih primanja u državi, 2019. isti je postotak građana 2019. držao čak 9,0 posto – odnosno dvostruko više – tog iznosa. Gotovo isti rast zabilježili su dohodovno najbogatiji u Sloveniji, s 4,3 na 8,4 posto. Istovremeno se jedino u slučaju Hrvatske nije dogodio znatniji pad udjela dohodovno najsiromašnijih – on se barem prema ovim podacima smanjio vrlo malo, s 11,7 na 11,4 posto. U pet od šest zemalja “porast u udjelu dohotka gornjih jedan posto pratilo je opadanje udjela donjih 40 posto”, piše Jovanović, dok je “udio preostalih 59 posto stanovništva ostao uglavnom stabilan”. No u Hrvatskoj se “povećanje u slučaju gornjih jedan posto odvilo nauštrb srednjih 59 posto stanovništva”.

Naše institucije svjesno potiskuju podatke o nejednakosti. Istovremeno, akademska se klasa – koja po istraživanju Karin Doolan spada u gornjih 12 posto stanovništva – pretvorila u čuvare poretka kojem zahvaljuje vlastitu poziciju, kaže Željko Ivanković

Teško je precizno uspoređivati različite zemlje i donositi zaključke zbog specifičnih konstelacija varijabli. Komparativno najmanji porast udjela u nacionalnom prihodu zabilježili su najbogatiji građani Srbije – sa 9,3 posto 1989. na 11,2 posto 30 godina kasnije, što je rast od nekih dvadesetak posto. Ostale države smjestile su se negdje između ta dva najradikalnija slučaja, hrvatsko-slovenskog i slučaja Srbije. Istovremeno je udio ukupnog nacionalnog dohotka donjih 40 posto građana Srbije u istom periodu pao s 12,5 na 9,1 posto. Najgora točka bila je i niža, ali se dogodio određeni pozitivan rast tijekom posljednjih godina Vučićeve vlasti. Nezavisno od toga, jedan posto najbogatijih građana Srbije je 2019. ukupno zarađivalo više nego li četrdeset posto dohodovno najsiromašnijih. Među svim bivšim jugoslavenskim republikama, tako ekstremna situacija postoji još samo u Crnoj Gori. Što se Hrvatske tiče, iz Jovanovićevih podataka bi se, možda, dalo zaključiti da je društvo u Srbiji te 1989. karakterizirala bitno veća dohodovna nejednakost od hrvatskog, ali i da je Hrvatska od tada dosta nazadovala. Odnosno da je po egalitarnosti raspodjele dohotka otprilike tamo gdje je 1989. bila Srbija, ali i da se u Hrvatskoj, moguće, u zadnja tri desetljeća odvilo i drastičnije raslojavanje no s druge strane Dunava. Međutim, nejednakost je kompleksan i teško mjerljiv fenomen, a stručnjaci upozoravaju da koncentracija na jedan podatak u pravilu vodi iskrivljavanju realnosti. Tako je tijekom turbulentne tranzicije u Srbiji udio gornjih jedan posto u nacionalnom dohotku u jednom trenutku iznosio i blizu 14 posto, da bi potom ponovno opao.

– Uopće ne čudi rast udjela dohodovno bogatijih u Hrvatskoj. Znamo kakva se elita izgradila tijekom rata i Tuđmanove vlasti, i ona je nastavila da kontroliše većinu bogatstva. Zanimljivo je i da je nakon 2007. došlo do određenog pada učešća bogatijih u ukupnom dohotku. Što se tiče stabilnog postotka donjih 40 posto, vjerojatno su socijalne politike korigovale pad s kraja devedesetih. U Sloveniji čudi ovoliki rast udjela bogatijih, jer zemlja važi za državu s jednim od najnižih Gini koeficijenata u Evropi (riječ je o raširenoj mjeri nejednakosti, op.a.). Opet, 14,4 procenata učešća u nacionalnom dohotku, s čim raspolaže najsiromašnijih 40 posto građana Slovenije i dalje je bitno više no u ostalim državama. To pokazuje da je nejednakost ipak manja no u okruženju i da država i dalje ima socijalni karakter – nastavlja Jovanović.

Izraženu nejednakost u Crnoj Gori moguće je objasniti trodesetljetnom vlašću Đukanovićeve oligarhije. U Srbiji nije bilo značajnijeg povećanja nejednakosti sve do otprilike zadnje trećine Miloševićeve ere. Tada privatizacija uzima maha, no unatoč zločinačkom karakteru vlasti, kaže Jovanović, režim je duže no ostali zadržao neke pozitivne tekovine socijalizma. Ukupno, velike razlike u nejednakosti između Slovenije i Srbije daju se objasniti činjenicom da na sunčanoj strani Alpa “privatizacija nije bila tako kriminalna, niti je izgrađen tako eksploatacijski privredni sustav. Neke od ovih zemalja izgradile su nešto humaniji kapitalizam od drugih”, zaključuje ekonomist.

To se ogleda i u stopama poreza na dohodak – u Sloveniji najviša stopa iznosi 50 posto, u Hrvatskoj 30 posto, u Srbiji 20 posto, dok je BiH, Makedonija i Crna Gora imaju flat tax, koji u prve dvije iznosi 10, a u trećoj državi svega 9 posto. Slovenija je i jedina koja ima bar nekakvu industrijsku i razvojnu politiku, koja je u ostatku regije de facto nepostojeća. Rješenje ne donose ni strane investicije – štoviše, u Sloveniji, u kojoj je nejednakost najniža, direktne strane investicije (FDI) iznose tek 1,92 posto BDP-a, dok u Srbiji iznose 8,29, a u Crnoj Gori 7,54 posto BDP-a (u Hrvatskoj 3,15 posto). Međutim, za nejednakost nisu krivi investitori, koliko države koje u odsustvu bilo kakve razvojne politike, što uključuje i zaštitu radništva, igraju jedino na privlačenje FDI-a i to reklamiranjem jeftine radne snage.

Još se na tri fakta vrijedno osvrnuti. Prvi je klasni i profesionalni sastav referentnih grupa građana. Preciznih podataka nema, no gornjih jedan posto, pretpostavlja Jovanović, po svemu sudeći čine menadžeri, bankari, vlasnici tehnoloških firmi i oligarsi, “pripadnici nove klase koja se obogatila preko noći”. Kada govorimo o donjoj skupini, pretpostavka je da je riječ o nezaposlenima, radnicima s prekarnim poslovima, minimalnim plaćama ili “na crno”, kao i građanima koji preživljavaju od socijalne pomoći. Dobar dio umirovljenika tu ne pripada, jer su penzije dovoljno velike da se ne nađu među dohodovno siromašnijih 40 posto.

Drugo, svi dosadašnji podaci odnose se isključivo na prihode i ne uključuju nekretnine niti bilo koje druge oblike imovine, od vozila i dragocjenosti do vlasništva nad tvrtkama, štednje, osiguranja, obveznica i drugih oblika financijske imovine. Podataka za ukupno bogatstvo naime nema, pa je ovdje iznesena slika nejednakosti prilično parcijalna. Međutim, temeljem iskustava iz drugih zemalja, u kojima takvi podaci postoje, vrlo je vjerojatno točna hipoteza da bi, u slučaju kada bi i ti podaci bili dostupni, ukupna nejednakost bila još bitno drastičnija. Treće, lako je moguće da je i stvarno stanje isključivo dohodovne nejednakosti još gore no što je ovdje izloženo. Prema metodologiji Pikettyeve baze podataka, prikupljeni podaci trebali bi potjecati iz Poreznih uprava, što bi onda uključivalo i dohodak od kapitala. No vrlo je upitno da li su zemlje zapadnog Balkana – uključujući i Hrvatsku – objavile podatke iz Poreznih uprava te je vjerojatnije riječ o aproksimacijama.

Da je realna nejednakost bitno veća potvrđuje i Marko Grdešić, profesor političke ekonomije sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

– U slučaju najbogatijih jedan posto radi se o ljudima koji žive od kapitala, a ne od plaće. Korporativni menadžeri žive od stock options (dioničkih opcija, op.a.), tu je pravi novac. Na plaće odlaze bitno manji iznosi, ali to će ući u podatke o dohotku. Nejednakost, također, mnogo više ovisi o imovini. U Hrvatskoj je imovinska nejednakost iznimno izražena, čak i uz činjenicu da naši građani uglavnom žive u nekretnini koju posjeduju pa to ponešto smanjuje nejednakost – kaže Grdešić.

Grdešić ocjenjuje da podaci koje je analizirao Jovanović otprilike potvrđuju ono što je poznato i iz drugih izvora – da se posvuda povećava bogatstvo gornjih jedan posto.

– Riječ je o parcijalnim podacima, no i takve je teško prikupiti. Za puniju sliku trebali bismo imati uvid i u stanje imovine, štednje, stanja na računu, još mnogo toga. Iz Srbije je, recimo, mnogo pripadnika ekonomske elite svoj novac prebacilo na Cipar. Pitanje je kako uopće zahvatiti novac koji se odlio iz zemlje – dodaje naš sugovornik.

Ukupno, zaključuje Grdešić, “nešto o našim zemljama govori i to što istraživanje nejednakosti toliko nije prioritetno da ne postoje niti potpuni podaci”, dok državne institucije, poput HNB-a i Porezne uprave, “jako sporo reagiraju na poticaje istraživača da te informacije budu javno dostupne, a istraživanje nejednakosti nije niti u fokusu društvenih znanosti”.

Iznimno je zanimljivo i istraživanje o financijama i potrošnji kućanstava, koje je 2017. u suradnji s Državnim zavodom za statistiku provela agencija IPSOS za HNB, a o čemu je na portalu Ideje.hr opsežno pisao polit-ekonomski analitičar Željko Ivanković. Anketa provedena na 1.357 kućanstava pokazala je da je nejednakost raspodjele dohotka kućanstava u Hrvatskoj iznosi čak 0,5 po Giniju (što veći koeficijent, veća nejednakost). Do sada se smatralo da iznosi oko 0,3 što nas je te 2017. smještalo u društvo Švedske, Poljske ili Nizozemske, gdje je tada iznosio 0,27. Ukoliko je točan koeficijent 0,51 – Hrvatska bi bila, pisao je Ivanković, “među najnejednakijima na svijetu. Na ljestvici CIA-e bila bi uz Panamu, Kolumbiju, Čile…” HNB je kasnije korigirala svoju procjenu na 0,44. No čak i s tom nižom procjenom, naša bi zemlja i dalje spadala među one s izuzetno visokom nejednakosti kućanstava, u društvu s Tajlandom, Filipinima ili Iranom – a nikako europskim zemljama poput Slovenije (Gini 0,23), Italije ili Latvije (0,35 u obje zemlje).

Ivanković je od HNB-a dobio i tablicu koja prikazuje ne samo dohodak, nego i ukupnu financijsku i neto imovinu kućanstava, uključujući nekretnine, štednju, dionice i ostale kategorije. Nejednakost se tu, da izdvojimo samo par podataka, kreće od 0,56 Gini (vrijednost primarne stambene jedinice) preko 0,69 (vozila) do 0,96 (štedni računi) ili 0,99 (obveznice). Kako koeficijent “jedan” označava teoretsku potpunu društvenu nejednakost – u kojoj samo jedna osoba posjeduje sve, a svi ostali ništa – jasno je kolika je nejednakost u RH po ovim kategorijama. Nedavno je isti autor na društvenim mrežama ukazao na tablicu iz skupnog izvješća Europske središnje banke, koja prikazuje prosječan dohodak kućanstava. Najbogatija od deset posto najsiromašnijih kućanstava u Hrvatskoj imaju godišnji dohodak od svega 600 eura, dok za najsiromašnija od gornjih deset posto hrvatskih kućanstava to iznosi 25.900 eura. Po tome je Hrvatska apsolutni rekorder među članicama Europske unije.

– Ti podaci su skandalozni i jako je čudno da nisu naišli na veći odjek. Međutim, naše institucije svjesno potiskuju podatke o nejednakosti. Istovremeno, akademska se klasa – koja po istraživanju Karin Doolan spada u gornjih 12 posto stanovništva – pretvorila u čuvare poretka kojem zahvaljuje vlastitu poziciju. Gini je inače katastrofalno loša mjera, ali nalazi ankete HNB-a su važni jer trebamo otvoriti raspravu. Nejednakost je temeljno pitanje konstitucije zajednice i političko pitanje, a kod nas se istraživanja potiskuju iz političkih razloga – kaže Ivanković za Novosti.

Podsjetio je i na istraživanje o nejednakosti plaća u RH objavljeno 2017. koje je radio zajedno s Ivom Bićanićem i Matijom Kroflinom. Prema njemu, 1.300 najbolje plaćenih građana RH zarađuje jednako koliko i 95 tisuća onih s najlošijim primanjima, odnosno svaki od tih 1.300 zarađuje jednako koliko i 71 najlošije plaćenih – zajedno.

– Neka istraživanja potvrđuju Jovanovićevu tezu da je srednji, naročito službenički sloj u privatnom i javnom sektoru, gubitnik tranzicije u Hrvatskoj. Dobitnik je kroni kapitalizam, odnosno najbogatiji i njihov kronistički odnos s političarima – zaključuje Ivanković.

S naše strane, možemo podsjetiti na tezu o “200 bogatih obitelji koje će vladati Hrvatskom”, pripisanu Franji Tuđmanu. Bila točna ili ne, evidentno se sve više pokazuje proročanskom.

Novosti

Jerko Bakotin
Autor 24.6.2021. u 11:04