Četiri veličanstvena mostarska Hrvata

Četiri veličanstvena mostarska Hrvata

Neka mi dragi Bog oprosti, a za života i ovi veličanstveni divni ljudi, o kojima želim koje slovo napisati.

Piše; Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija – bivši inžinjer iz Aluminija

Virusi korone i ove male sićušne, ali opasna nevidljiva životinjska bića, dolaze i prolaze, ali nisam siguran o prolasku tzv. „U“-virusa neljudskoga porijekla, sa šahovnicama u redovima hercegovačke i mostarske HDZ-ove nacionalističke stranke.

Kao što su naši stariji govorili, da u svakome žitu ima i kukolja, međutim u našem mostarskom i hercegovačkom žargonu reklo bi se, dok je HDZ-ovaca i njihove diskriminatorske i nacionalističke agresivne ideologije, na ovim prostorima dobra neće nikada biti.

Zato, govoreći ili pišući nešto dobro i spominjati ove divne ljudske veličine, hrvatskoga roda, za njihovoga života, veoma je upitno i opasno od njihovih sunarodnjaka, koji su uvijek spremni i zapucati na njih, kao što su to činili i na legendu Mostara, pok. Josipa – Jolu Musu.

Teško je i rijetko bivalo i biće, govoriti istinu o zloćama i nedjelima sopstvenoga roda, stati u odbranu dobrote i svojih komšija i svih ljudskih vrijednosti i materijalnog dobra, kao što su to upravo i činili, po ličnome saznanju i doživljaju ovi veličanstveni; bivši gradonačelnim Mostara Ivan Prskalo, generalni direktor Aluminija, pok. Josip Jole Musa, profesori Univerziteta i Sveučilišta u Mostaru, prof dr. Roko Markovina i prof. Dr. Vjekoslav Domjan.

Govoriti ili pisati o njima, o redoslijedu i nije bitno, koliko je važno za mnoge naše generacije, spoznaja njihovih ljudskih veličina i vrijednosti.

Kažu da istoriju pišu živi, da se ona ponavlja i da je ona učiteljica života. Dakle, tačno i istinito i pametno definisano, te ako se ista temelji na vjerodostojnim i istinitim pokazateljima opisanih događaja, treba to prihvatiti bez pogovora i bar nešto naučiti od svega toga. To bi naši Dalmatinci rekli ovako: “Pogodak u sridu“, koji će vjerujem svakoga umnog, čestitog, razboritog i pametnog obradovati i veseliti.

Svjestan sam činjenice, da je potrebno dušu otvoriti, ali i sa dozom određene mudrosti izreći ponešto, sa apsolutnom kontrolom izgovorenog. Ponekad sam sanjario, ponekad bih zastajao u svojim snovima, ali bih uvijek i iznova nastavljao dok drugi spavaju, i govorio dok drugi ćute.

Teško se prisjećati i vraćati u neka prošla vremena, osjećati žal za prošlim i nostalgiju za onim boljim i propuštenim, ali i teško objašnjivim i dokazanim.

U vremenu sudbonosne golgote i ličnoga stradanja, sopstvenoga progona i stradanja, kao izabranog vijećnika Gradskoga vijeća grada Mostara, o čemu su mnogi mediji uveliko saopštavali javnosti, moja malenkost Milan Jovičić, teško je i sačuvao svoju glavu, od istog ovoga „U“ virusa, zvanog HDZ .

Kada sam dolazio u Mostar, godine 1970., u ona lijepa vremena i za mene i za ovaj grad na zelenkastoj Neretvi, koji je bio privredno razvijen, a takav je bio i u drugim društvenim djelatnostima, nikad ni u podsvijesti nisam mogao zamisliti dolazak zloćudnih vremena, a posebno da bih mogao biti prognanik, po nesreći trostruki, u svome gradu Mostaru i rodnom gradu mojih unuka./
/Opisano u mojoj knjizi PROGNANIK U SVOME GRADU /

Tako Feral Tribune iz Splita, na čistom hrvatskom jeziku piše 2. rujna 1996. godine: “SEZONA LOVA NA VIJEĆNIKA“. Brajkovićevi jurišnici u realizaciji ideologije HDZ-a, pokušali su likvidirati vijećnika sa liste za “jedinstveni Mostar“ koji se zalagao za nepodijeljeni, multietnički, multikulturalni i etnički bogat a ne jednobojan i jednoličan grad.

HDZ je 1996. godine izgubio izbore za Gradsko vijeće grada Mostara, nije se mogao pomiriti sa time, već je organizovano nastojao da likvidira jedinog vijećnika zapadnog dijela grada, jer je bio za jedinstveni grad Mostar, a on jadnik nije znao da se to nije uklapalo u scenarij HDZ-a.

Gospodin Vili Brant, kancelar Njemačke, bio je visoko moralna ličnost, pa se mogao ispričati stradalnicima fašizma.

foto Bljesak.info  – Bivši Gradonačelnik Mostara, Ivan Prskalo 

Novine“ Oslobođenje“ iz Sarajeva, od 2.9.1996. godine na bosanskom jeziku piše: Intervju sa gospodinom Ivanom Prskalom, Gradonačelnikom grada Mostara, koji na upit novinara: “Kako tumačite izbacivanje i protjerivanje Milana Jovičića, mostarskog vijećnika“, odgovara: “Ovaj incident je šamar Hrvatima i to se nije smjelo dogoditi“.

Dakle, istinski , Ivan Prskalo je za mene bio Vili Brant hrvatskog naroda.

Hrabro je i dostojanstveno izjavio pogubni stav i mišljenje, u ona vremena, kao jedini Hrvat iz redova HDZ-a, što ga je moglo i života koštati.

Naš drugi Mostarac, koji je isto tako značajan i voljen, kao prava mostarska raja, učestvovao je u neposrednoj realizaciji izgradnje kombinata na terenu Baćevića. To je naš, pokojni Josip – Jole Musa, kao dugogodišnji generalni direktor ovoga Kombinata.

Bio i veliki čovjek ili kako bi to naši stari govorili ljudina. On je, kao prvi čovjek ovoga Kombinata ostavio iza sebe veliko djelo, na ponos i dobrobit svih radnika i njihovih porodica, kao i građana ovoga napaćenog grada Mostara. O njegovim ljudskim vrlinama, organizacionim sposobnostima i prisnim i poznatim odnosima sa našom mostarskom rajom, suvišno je govoriti i pisati, jer je njegova ljudska gromada, dobrota u srcu i duši došla posebno do izražaja u teškim zloćudnim, agresorskim vremenima na naš grad, na naš Kombinat i na naše građane, posebno na naše komšije Bošnjake, zbog čega je i on bio meta svojih sunarodnjaka koji su ga u njegovom vlastitom domu nastojali upucati.

Kao njegov bliski komšija iz DUM-a, u ta vremena, usuđujem se meritorno kazati naš se Jole pokazao kao čestiti i pravi susjed prema Božjem kazivanju. Bio je normalan mostarski Hrvat ali i bosanskohercegovački, bez predrasuda, bez čistokrvnih nacionalističkih poriva, kojima su bili skloni drugi, koji su se pokazali svojim nedjelima od onog 9. maja 1993. godine.

Ljudi poput Jole Muse, stvarali su i izgradili Aluminijski kombinat, za sve građane i narode ovog podneblja, u smislu da mogu ravnopravno i znalački raditi, proizvoditi ali i zapošljavati nove kadrove, svih zanimanja i profila, potrebnih za uspješno vođenje tehnološkog procesa, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Radi mojih čitalaca napominjem da je Kombinat izgrađen na zemlji građana Baćevića i njihove djedovine, ali u postdejtonskom periodu niti jedan njihov potomak Srbin nije mogao kročiti u ovu firmu, baš zbog svoje nacionalne pripadnosti.

No, za razliku od nama znanih i nezaboravnih ljudskih veličina, poznatih po uspješnim djelima u ukupnom privrednom i društvenom razvoju, pojavit će se krajem 20. vijeka, idejno zloćudni scenarij i memorandumi, sa agresorskim nakanama, koji su imali svoga Vožda i svoga Poglavnika, što je značilo za ove prostore, ovaj grad i za ovu Zemlju da, upravo, zli dolaze. Sa agresorskim nakanama i njihovom realizacijom uzurpirali su naša i državna materijalna dobra, ostvarujući zacrtane strateške ciljeve, među kojima se našao i Aluminij. Svojim tajnim radnjama i postupcima, bez uticaja i uvida javnosti, a posebno državnih institucija i njihovih nadležnih organa, prema zakonima Herceg-Bosne, vrše totalnu uzurpaciju, prisvajanje i svojatanje ovog Kombinata, uz eliminaciju i ignorisanje svih radnika, pogotovo Bošnjaka i Srba, do nepodobnih Hrvata.

Dakle, ovi novi su bili ti koji su u svojim nacionalističkim odorama, sa velikohrvatskim prohtjevima, igrali za ideju Poglavnika Franje Tuđmana, koji se nije libio da javno u Mostaru kaže da je ovaj Kombinat, zaista bio strateški cilj Hrvatske, tj. njegove lijepe fašistoidne tvorevine, koja se u onom drugom Svjetskom ratu zvala NDH.

Nažalost, taj ešalon, izuzetno brojan, činili su komunistički kadrovi, iz pritajene prizemne nacionalističke komunjarske mafije, od kojih su neki bili sa mnom u istoj partijskoj organizaciji Aluminija, busali se u prsa pa su ispod košulja i danas od tog busanja crveni, jer su busanjem dokazivali svoju komunističku pripadnost, u suštini su bili prikriveni velikohrvatski nacionalisti. Jedan od njih je dogurao i do generala. No, svi su oni poput pacova i krtica, bivši sistem iznutra rovarili i rasturali radi stvaranja svoje nacionalističke lijepe domovine ili velike banovine NDH.

Ponosan sam i na drugog moga susjeda iz DUM-a ulice Petra Drapšina, pored pok. Jole, bio je to uvaženi Univerzitetski i Sveučilišni profesor, Roko Markovina

Roko Markovina; Hrvati su u ratu izdali Muslimane 1993. godine 

U svojoj kolumni na portalu  Tacno.net pod naslovom Moj Mostar kakvoga volim i pamtim piše:

„Kao sveučilišnom profesoru, a ponajprije kao Mostarcu i „finoj raji“ (kako me nazva Denijal Behram jedne prilike, javno u pismu), koji taj dični mostarski naziv nije stekao rođenjem (Dalmatinac sam i u Mostar su me roditelji donijeli kad sam imao tek oko 9 mjeseci i otada sam kao „pupčanom vrpcom“ vezan za Grad i njegove žitelje), već vjerojatno svojim ponašanjem, radom, djelom, elokvencijom, statusom, znanjem, principima ili nečim drugim…, neka mi bude dopušteno kazati nekoliko uvodnih riječi. Radi boljeg razumijevanja i mene, koji se sjećam i sjećanja na naš Grad, koje stavljam na papir.

Ni nakon toliko godina (a prošlo ih dvadeset i jedna) od početka rata u Hrvatskoj, BiH i Mostaru, razloge tog rata ne mogu dokučiti, ni prihvatiti, niti razumjeti, pored svih vlastitih nastojanja, analiza i spoznaja, pogotovo nakon njegovog poražavajućeg rezultata. Pogotovo ne mogu prihvatiti podijeljeni Grad, a posebno ne obrazloženje koje stalno navode oni koji ga podijeliše i koji, kao i većina „loših matematičara“, ne znaju da nije djeljivo ono što se ne može podijeliti „bez ostatka“ i koji temeljne razloge tim podjelama „vide“ u stalnom ponavljanju kako „među nama postoje značajne razlike“ poradi kojih žitelji Mostara, a i čitave BiH „ne mogu više zajedno“. Ali, postavlja se temeljno pitanje: kako su naši pređi mogli stoljećima živjeti zajedno u svim državama na ovim prostorima i to pod svim zastavama koje su se nad njima vihorile, i to svi narodi, svaki živi stvor, u Mostaru pogotovo (a bilo ih je 22 različite nacionalnosti), i to urednim civiliziranim življenjem? I kako nikome takav život nije smetao, niti je ikome u njemu bilo „tijesno“? Iste takve „razlike“ među nama morale su postojati i ranije. Pa kako se onda moglo? A moglo se. O tome su svjedočili moji pokojni roditelji i njihovi prijatelji čitavim svojim životom, a i ja, evo, o tome svjedočim, svim svojim godinama.

Mi smo u ovom Gradu imali puno toga zajedničkog, puno toga što nas je povezivalo, a ne razdvajalo, puno toga što nas nikad nije moglo podijeliti…i u tome je cijela istina. I to nam daje za pravo živjeti zajedno. Stvarne „podjele“ u Mostaru, kako i u mojem djetinjstvu, dječaštvu i mladosti, pa tako i u nekom zrelom dobu, mogle su se svesti samo na jednu jedinu razinu: jesi li pripadnik Raje i njihovog kodeksa ponašanja ili si pripadao onima drugima- „papcima“ ili još gore, „đubradima“, koji su bili ta druga i treća kategorija klasifikacije. Ta jedina stvarna „podjela“, bila je, čini mi se i danas, najpoštenija i najispravnija, iz prostog razloga jer je isključivala bilo kakve nacionalne, religiozne, spolne, rasne, kulturne, intelektualne i slične razlike. Ako si bio OK, onda si bio Raja, ako nisi – onda si bio „papak“ ili „đubre“! I točka.

Dakle, istinski su moji prvi susjedi iz DUM-a ili Drapšinove ulice, Jole i Roko, zaista bili prava „ RAJA“, o kojima je suvišna i svaka druga prelijepa riječ, koju je teško i pronaći u našem rječniku.
Tako, dok naš poštovani profesor i Mostarac Roko veli: “Moj bivši student i kolega Dragan Čović me istjerao iz “Sokola”, stana i Mostara“, može se reći da je dobro i prošao, jer su Čovićevi bojovnici i bagra sa rafalnom paljbom neposredno pokušali da ubiju našeg Jolu, na balkonu njegovoga stana.

Kako bi to naši stari mudri govorili za obojicu „Bila su to Raja koja ni mrava nisu zgazila” što je malo rečeno, jer su to istinske ljudine i Raja, koja je svakome izlazila u susret i pomagali koliko su mogli, u svakome pogledu.

Velika je stvar i neposredna satisfakcija, mojim ličnim ambicijama, aktivnostima svemu činjenom dobrom za ovaj grad i njegove građane, ako to svojim hrabrim stavovima i jasnim i prodornim glasom istaknu i iznesu, tako velike veličine iz visokog intelektualnog miljea, sveučilišni profesori, u odbranu i moje ličnosti i cjelovitog djelovanja.

foto: klix.ba

Svakako je to i naš Mostarac, prof.dr. Sveučilišta u Mostaru, Vjekoslav Domjan.

Naime, poslije neposrednog napada na moju ličnost portala Dnevnik.ba i njegovih ustaško-nacionalističkih podaničko ulizičkih pisarčića, kako bi se dodvorili i svome mentoru iz HDZ-a, Draganu Čoviću, tako prljavo i ljigavo iznose u svojoj kolumni: „Milan Jovičić čitav rat provodi na zapadnoj obali Mostara, zaposlen u Srednjoj elektrotehničkoj školi koja je nastavu izvodila na hrvatskom jeziku, a koliko mu je Herceg-Bosna bila ”mrska” govori podatak da je bio član Hrvatskog šahovskog saveza Herceg-Bosne.
Radnici tvrde da je upravo on, gebelsovskom metodom, plasirao onu najprljaviju priču o tabli s natpisom o zabrani ulaza u Aluminij psima, Srbima i Muslimanima i od tisuću puta ponovljene laži napravio tabloidnu ”istinu”.
– Nikad ta ploča nije postojala, nikad taj natpis nije stajao u Aluminiju, da jest dosad bi Jovičić objavio i fotku, a sudeći po utuživim fotomontažama na njegovim kolumnama, na kojima na licima političara crta fašističke simbole, ne bi nas iznenadila i jedna takva montaža iz Jovičić-Galić-Oručević kuhinje. Jovičić je šovinist i neradnik – kažu nam njegove dojučerašnje kolege koje su nam i ustupile dokaze o njegovom radno-funkcionerskom putu.“/ završen citata /

Dakle u kolumni Dnevnik.ba pod naslovom „Aluminijski put trojca Domljan-Jovičić-Brajković“, u cilju odbrane najvećeg kriminalca i lopova, nacionalistu i diskriminatora Miju Brajkovića, isti pisarčići, podanički elementi, napadaju i mene i profesora Vjekoslava Domjana, dakle ljude, visoke intelektualce i dokazane stručnjake iz svojih oblasti, kojima isti nisu dorasli ni cipele čistiti.

Međutim, poštovani profesor Domjan, imao je i hrabrosti i smjelosti, da i moju ličnost uzme u zaštitu i da im u svome pismu i odgovoru, napiše i sljedeće: „ Šta god mislili o gosp. Jovičiću, na jednom mu morate odati priznanje: na insistiranju da se objelodane kriteriji po kojima je neko postao dioničar ALMO (je li iko ikada vidio te kriterije? O ovome bi se moglo puno toga kazati).“ / završen citat /

Istina je da COVID19 , svojom pojavom i djelovanjem, zaplašio planetu, ali je daleko više mračna fotka i ustaško-nacionalističko djelovanje stranke HDZ-a u dijelu Hercegovine i Mostara, teško je osvijetliti i stati u kraj, njihovim diskriminatorskim i kriminalnim radnjama u firmi Aluminij u Mostaru.

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija