DIKOD UĐE, A DIKOD I NE UĐE

Ivo Anić
Autor 2.9.2020. u 14:16

DIKOD UĐE, A DIKOD I NE UĐE

„U ovom trenutku ne znam koje su škole odabrale koji oblik. To ćemo znati relativno skoro. Ono što će biti, to će biti da će škola početi 7. rujna. Nekome će škola početi u klupi, a nekome kod kuće.“

Ako ste mislili da je ovu slavnu rečenicu izgovorio Mate Baturina, centarfor Hajduka, kada je na novinarsko pitanje o filozofiji nogometa odgovorio „dikod uđe, a dikod i ne uđe“ tada ste se naravno prevarili. Ovu legendarnu rečenicu o djeci koja će u školske klupe, „dikod u klupe, a dikod kod kuće“ izgovorio je glavom i bradom Radovan Fuchs, aktualni ministar znanosti i obrazovanja, zadužen za servisiranje i organizaciju istog. Da bi se intervju nastavio u revijalnom tonu, pobrinuo se novinar koji je inzistirao na detaljnijoj filozofiji nogometa, pa je ministar još dodao i kako postoje škole koje su odabrale mješoviti oblik nastave, dakle onaj koji bi se odvijao dijelom on-line, a dijelom u učionicama, ali kako postoje i škole kojima „dikod i ne uđe“ drugim riječima škole koje neće imati on – line nastavu, no to je sada već stvar pojedinih škola, odnosno pojedinih napadača, pardon, njihovih osnivača.

Gostujući u Dnevniku RTL-a, ministar Fuchs nije istina objasnio ništa novo o nogometnoj filozofiji što već od srpnja nismo znali kada je preuzeo momčad u rasulu pod palicom Blaženke Divjak. Već tada se dala naslutiti njegova taktika i shvaćanje igre, kada je i preuzeo rečeno ministarstvo, a kada je navijački korpus ove zemlje razgalio svojim sada već legendarnim poimanjem koncepta napada i obrane po principu ne mogu vam kazati što će biti na jesen, ali imat ćemo dva scenarija. Dakle „dikod bi moglo uć, a dikod najvjerojatnije neće.“ I tada je već uvaženi ministar bio svjestan problema i otpora u momčadi koju je naslijedio, i tada naravno nije najavio kako misli probleme rješavati, osim što je hvalio dosadašnji tim koji je Hrvatsku svrstao među rijetke zemlje koje su brzo prešle na učenje putem informatičkih medija. Ono što smo zapamtili sa inauguracije, bila je povijesna filozofija koju je još legendarni centarfor Hajduka Mate Baturina postavio kao standard našim ministrima, a ona je bila kako je teško reći što ćemo poduzeti, ali na stolu su dvije opcije: ili svi u školu, ili ponovo lockdown, ovisi o epidemiološkoj situaciji. Boljim riječima, „dikod bi moglo uć, a dikod jebaji ga –neće!“

Rijetki nogometni fanatici prisjetit će se tadašnjih riječi uvaženog ministra o pitanju otpora u njegovoj momčadi, tj. resoru i o tadašnjim problemima vezanim za zagrebačko Sveučilište. Dotadašnja igra bila je poprilično nesadržajna, da ne kažemo defanzivna, po filozofiji Divjak koja je kod smjene istaknula kako je nalazila na otpore, posebno u sustavu visokog obrazovanja, no tada je Fuchs kazao kako problemi istina postoje, kako ih on u igri uočava, no što će raditi po tom pitanju tek treba da se vidi. Samo su potpuno i beznadno zagriženi nogometni fanatici, u koje spadam i sam, tada pratili usputne izjave kada bi novinari ministra uhvatili na prepad, pa bi ovaj nespretno skidajući masku sa lica istima i udijelio koju filozofsku distrofiju, no mi zagriženi nismo ostali ako mislite u tim kratkim izjavama bez dijamantnih misli i bezvremenskih mudrosti našeg ministra.

Dapače.

Ovaj se čak i u tim kratkim sačekušama znao dovoljno sabrati da nam udijeli prave male nogometne dijamante, kao što je sada već legendarno kako se ne namjerava uplitati u rješavanje situacije na Sveučilištu u Zagrebu, pa tako ni u situaciju na Filozofskom fakultetu jer je po važećim zakonima i definiciji autonomije sveučilišta to unutarsveučilišno pitanje, no ostaje svakako da se vidi što i kako se može učiniti i po tom pitanju. Dakle „dikod bi bilo dobro uć, ali to i nije baš pametno“, ako hoćete i složenije – „dikod uđe, ali dikod sudac poništi gol.“

Ako ste naravno žedni nogometni fanatik, tada vam nisu promakle ovakve fudbalske mudrosti koje kod Radovana Fuchsa sežu još tamo u 2009, kada je već bio trenerom ministarstva znanosti i obrazovanja, a na čijoj je klupi proveo za nogometnog stratega iznimno dugih sedam godina. Premijer Andrej Plenković, i sam zaljubljenik u nogomet, Fuchsa je imenovao i posebnim stručnjakom za provedbu kurikularne reforme zbog koje je tada polovina Zagreba izašla na ulice, kao i desetine tisuća ljudi po čitavoj Hrvatskoj. I tada je naš ministar briljirao, pa je recimo za financiranje kluba, tj. ministarstva ustvrdio kako je nedovoljno, a zatim kada se sjetio tko je vlasnik kluba, obrazložio svoju tvrdnju kako je dovoljno, ali  sa krivom raspodjelom sredstava.

„Dikod uđe, a dikod i zaobiđe“, tada je bila doskočica kojom su se zajebavali nastavnici na tribinama, no oni najzagriženiji nisu zaboravili iz iste godine odgovor na pitanje zašto u posljednjih dvadeset godina nije provedena nijedna obrazovna reforma, na koje je Radovan Fuchs odgovorio kao iz topa kako je cjelovita obrazovna reforma bitan dio reforme obrazovanja, ali kako ona obuhvaća i financijski i društveni položaj odgojno – obrazovnih djelatnika. Dikod ako uđe (a mislio je tada na pomoć europskog novca) mogli bi definirati aktivnosti i projekte oko Operativnog programa, ali ako ne uđe, tada mi možemo imati idealne kurikulume, ali projekti koji se ne mogu financirati – ostaju pak samo projekti.

Pogađate, već tada se dalo naslutiti, još tamo 2009. godine  kako će okosnica čitave nogometne filozofije i igre u budućnosti biti ona stara i vazda dobra Batirinina „dikod uđe, a dikod kad nema para uće đavla.“

Da je ta divna nogometna filozofija itekako aktualna i u današnjici, potvrdio nam je i najnoviji Fuchs koji je sa svojim ministarstvom izradio detaljne upute za novu školsku godinu, niti dva tjedna pred početak iste. Sadržajno smo dobili tehničke i potpuno neinventivne mjere, a koje se odnose na razmak učenika, higijenu i nošenje maski, a dok se o samom odgojno – obrazovnom procesu nije reklo baš ništa. Vidi se da je ministar Fuchs pazio na nastavi Stožera i detaljno zapisivao mjere i preporuke, ali se vidi i da je ministar Fuchs iste ostavio na razradu školama i nastavnim ustanovama.

Vidi se da je ministar Fuchs posebnu pažnju poklonio maskama koje će se nositi, ili neće, ali se vidi i kako je ministar Fuchs izostavio sva bitna pitanja o protokolima, svijesti i disciplini učenika koji kako smo vidjeli jučer znaju premlatiti svog školskog kolegu sa posebnim potrebama i to snimati kako bi imali o čemu za vrijeme nastave.

Nadalje, ministar Fuchs nije sadržajno i detaljno razradio plan igre kako u napadu, tako i u obrani, protokole, dodatnu i dopunsku nastavu, suprotne turnuse i miješanje učenika kod recimo izbornih predmeta koji okupljaju učenike iz različitih razreda, ali to se podrazumijeva ako dovoljno pratite taktiku ministra i ako znate koliko mu je važna Baturinina veličanstvena misao o onima koji „dikod uđu, a dikod i ostanu na klupi.

Nije se ministar osvrnuo ni na oštećene škole stradale u potresu kao ni na zamjenske prostore koji bi se  mogli iskoristiti za nesmetano odvijanje nastave, nije se naš ministar udostojio osvrnuti ni na problem kombinirane on – line nastave i one obične što bi udvostručilo napore i satnice djelatnika u obrazovanju, a koje bi po svemu barem što se tiče Zagreba bile nužne i neophodne, kao što se naš ministar nije udostojio osvrnuti na pripremu materijala, komunikaciju sa zbunjenim nastavnicima, i složeniji proces uspostave reda u odnosu na proljetnu improvizaciju. Iako je i samom ministru bilo sasvim jasno kako je proljetna improvizacija bila nužna, no kako to ne smije biti i pravilo u budućnosti, no ministar Fuchs nije našao za shodno da se time bavi od proljeća kada je preuzeo momčad, već je tu zanimljivu improvizaciju u ovom današnjem postulatu učenicima i nastavnicima praktično i uveo kao normu.

Drugim riječima „dikod smo znali uć, a valjda ćemo znati i ubuduće.“

Upravo taj segment kod „trenutka za koji ne znam koje će škole odabrati koji oblik, i momenta o kojem ćemo znati relativno skoro, govori nam jasno da se improvizacija nastavlja, kao i „ono što će biti, to će biti da će škola početi 7. rujna, no nekome će škola početi u klupi, a nekome kod kuće“, sasvim je dovoljna potvrda te i takve politike koja improvizira, koja će se odvijati stihijski i potpuno neplanski, i koja će biti sada već polovično ostavljena ravnateljima i nastavnicima da se nose sa svim problemima kako znaju i umiju.

Nije li to divna nogometna filozofija?

„Da dikod uđe, a dikod jebaji ga – neće. “

Tagovi:
Ivo Anić
Autor 2.9.2020. u 14:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija