DOBRODOŠAO U HRVATSKU BUGATTI MATE

Povezani članci

• Milan Pekić: Volimo se. Primarna zdravstvena zaštita i ja!
• Izborna komisija BiH naredila ponovno brojanje glasova za predsjednika Republike Srpske
• Plenkoviću je Izborni zakon i UZP važniji od žrtava Briševa!
• A skroz živim u Zagrebu
• Norveško,a naše
• DA LI HRVATSKA MOŽE DA POBIJEDI 11 JAHAČA BALKANSKE APOKALIPSE?

Da li je moguće da se ovo dogodilo u Zagrebu?

Zapitao se na svom društveno mrežnom profilu naš inovator, lumen i šef Bugattija, Mate Rimac. Dečki su vidjeli grupu mladih ljudi koji su počeli sa rasističkim ispadima prema našim stranim kolegama. Vikali su im da se vrate od kud su došli i koji kurac rade u Hrvatskoj? Uz rasističke psovke, novi zaposlenici električno automobilskog mogula ubrzali su korak ali su ih napadači naravno dostigli. Šokirani Rimac napisao je drhtavim rečenicama još i to da su ti mladi ljudi koji su prvo krenuli sa psovkama i fizički napali. Usred njegova Zagreba. Usred bijela dana, doduše sa malo neverina, ali neveru koju su pretrpjeli njegovi novi zaposlenici okarakterizirao je „pojedinačnim incidentom“ za koji se nada da neće utjecati na percepciju stranaca koji dolaze raditi u Hrvatsku. Šokiran sam i tužan, zaključio je Rimac, te dodao kako je jedna od stvari koje uvijek ističemo u svom Bugattiju, kandidatima koje nastojimo privući iz čitavog svijeta, kako je Hrvatska sigurna zemlja u kojoj se na strance ne gleda kao na građane drugog reda. Ako nismo u stanju privući strance, kako ćemo zadržati Hrvate?

Dobrodošao u Hrvatsku Mate!

Teže je malo istina iz inovatorskog ureda zaokupljenog električnim automobilima, zbrajanjem kvadrata zemlje koju ti je donirala ta ista Hrvatska koja je, kako ono, sigurna zemlja u kojoj se na strance ne gleda kao na građane drugog reda, vidjeti stvarnost te iste zemlje. To je nekako vazda bilo teško iz udobnih ureda, blještavih restorana u kojima ti serviraju grkljane od labuda u soku od borovnice, vidjeti prljave ulice svoje domovine, pune prljavih strasti, posebno mladih ljudi koji nemaju te mogućnosti da budu zaposlenici Bugatti Rimca. To je nekako vazda bilo teško, ponavljam, opjevao je to Bora Đorđević onomad fino sa „pogledaj dom svoj anđele i skini paučinu s očiju“, no koga više briga za Bugatti Rimca kojem je to izgleda došlo iz guzice u glavu. Da rasizam u Hrvatskoj, zemlji sigurnoj za strance na koje se ne gleda kao na građane drugog reda itekako postoji. Možda ga naši lumeni ne vide, jer gradskim ulicama projure sa svojim Neverama, ili pod upaljenom rotacijom i zaštitarima, iza zatamnjenih stakala iza kojih se teško vide ljudi što kopaju po kontejnerima, ili rasisti koji bi da tuku strane državljane.

Rasizam Mate u hrvatskoj postoji. Ma koliko ti bio u šoku zbog toga. Možda nije svakodnevan, i možda je često prikriven, no on se pojavi na momente i ti momenti su kao u današnjem slučaju vidljivi. Jer su napadnuti djelatnici našeg lumena koji je često i rado viđen gost u mainstream medijima. Da su recimo napadnuti obični radnici, strani državljani nekog nepoznatog građevinara, lupam sad naravno, ta bi vijest bila na naslovnicama, no nitko kao recimo Bugatti Mate ne bi ostao u takvom šoku.

Zašto pitate me?

Pa zbog toga što je rasizam, kao i pripadajuća nam ksenofobija naš folklor. Folklor koji njegujemo na nogometnim utakmicama, gdje se redovito svjedoči baš ono kvalitetnom, našem ne uvoznom, rasizmu. Istinabog, najčešće su to nacionalne manjine, najčešće Romi koje zamjene valjda sa stranim radnicima Bugatti Mate, ali nemamo mi dvojbe što „naši dečki“ misle o strancima u svojoj zemlji i gdje im je mjesto. Možda bi se Mate šokirao da je gledao recimo utakmicu protiv Engleza, kada je čitav stadion oponašao hukanje majmuna kada bi god Emile Heskey primio loptu u noge, ili bi se recimo Mate Rimac šokirao kada je banana sa tribine sa našim uvijek vjernim navijačima doletjela pred noge Marija Balotellija, ili recimo kada je čak britanski premijer šokiran ponašanjem naših navijača izjavio kako bi bilo dobro da hrvatski nogometaši igraju pred praznim tribinama. Da bi bilo bolje za zemlju koja je sigurna zemlja u kojoj se na strance ne gleda kao na građane drugog reda.

Novčane kazne, neupućenom Bugatti Rimcu, koje je Hrvatska do sada platila zbog rasizma njenih navijača, dosegle su još prije nekoliko godina više od 2,5 milijuna eura. Da to Rimac zna, kao što znaju Eduardo da Silva, Chago i Etto, zbog kojih je na Poljudu osvanuo transparent „Maksimirski ZOO“, možda Matu i ne bi toliko šokiralo. Nije se recimo, opet lupam, šokirao kada je u blizini Glavnog kolodvora napadnut 16 – godišnji Rom i kada je policija uhitila, pa pustila napadače zbog manjka dokaza.

Možda, kažem možda, bi Bugatti Mate ostao šokiran da prođe recimo uz rijeku Koranu, gdje maskirani policajci tonfa palicama mlate migrante mahom drugačije boje kože, da ne uđu u sigurnu zemlju u kojoj se na strance ne gleda kao na građane drugog reda. Možda bi Mate trebao malo istražiti zašto i njegovi zaposlenici koji su žurnim korakom prešli cestu da ih ti luđaci ne napadnu, a napali su ih, koliko je teško tim istim strancima u Hrvatskoj doći do prava mjesta boravka, zdravstvenog osiguranja, radne dozvole. Nije Bugatti Mati bilo teško te iste dozvole isposlovati, to vjerujem, no institucionalni rasizam postoji, i on je jednak onom koji je danas šokirao našeg Matu.

Vjerujem da Mate nema vremena za društvene mreže na kojima je danas ostao šokiran, no ostao bi tek u šoku da malo pročešlja evo recimo moj tekst o napadu na Rome, na tog dječaka i da pogleda samo komentare koji još stoje ispod tog teksta. Možda bi se Bugatti Mati sledila krv u žilama kao što se sledila tada meni, kojem su i prijetili da ću završiti sa svojom braćom niz Savu, kojem su kiselinom u par navrata prošarali auto ( nije Nevera već stari Opel), i kojem ispred ulaza piše da je crv. Možda, kažem, možda bi naš Mate osjetljiv kakav već jest, ostao zgranut da je dignuo glavu od posla pa vidio status Jamiea Foxxa, poznatog glumca kojeg su rasistički vrijeđali na Stradunu, u najpoznatijoj ulici sigurne zemlje u kojoj se na strance ne gleda kao na građane drugog reda. Možda, kažem, a možda i ne.

I zbog toga dobrodošao Mate u Hrvatsku.

Zemlju mogućnosti, sigurnu zemlju, tvoju na koju si ponosan, zemlju koja ti je omogućila da postaneš Bugatti Mate. Al bogati Mate, shvati gdje zapravo živiš. Jer nisu to tuđi rasisti, ksenofobi i fašisti. To su naši Mate. Izvorni. Odrasli na našem tlu, odgajani od kvalitetnih fašista i ksenofoba, naših političara.

Na tlu zemlje koja istina na strance ne gleda kao na građane drugog reda, nego više kao na građane koje treba dovesti u red.