Dva suluda projekta

Alija Redzepovac
Autor 19.10.2021. u 16:19

Izdvajamo

  • Da bi se  odustalo od suludih projekata, političkim vođama bilo bi dovoljno da vjerske vođe, vodeći se kršćanskim načelom o slobodi svakog pojedinca, o promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, poštovanja drugih i drugačijih, da su ekumenski i dijaloški otvoreni prema drugim konfesijama i religijama odluče da projekti Velike Srbije i Velike Hrvatske nanose patnje, ne samo muslimanima kojima su patnje i namijenjene, nego i kršćanima koji su za izvođače projekta kolateralna šteta. Hoće li se dogoditi da neko smogne hrabrosti i ljudskog dostojanstva, da od ekonomskog i političkog terora, koji se na ovim prostorima lahko pretvara u nasilje i zločin, zaštiti svoj narod i svoje vjernike, a Bogami i one druge narode i druge vjernike? Nama je da čekamo a njima je da uživaju u patnjama svojih i tuđih vjernika i sljedbenika!

Povezani članci

Dva suluda projekta

Foto: Dejan Rakita/PIXSELL

Postoje političke arhitekte i njihovi projekti koji budu prihvatljivi bogatima, siromašnima, katolicima, protestantima, muslimanima i različitim etničkim skupinama. Postoje i oni drugi koji su namijenjeni samo jednoj etničkoj skupini i njihovoj vjeri i religiji. Svi znamo za takve projekte i zlo koje je učinjeno u ime tih projekata. Znamo i to da su neki narodi, skoro plebiscitarno, odustali od tih nacističkih projekata. Oni su izrazili svoje kajanje i žaljenje, njihovi politički predstavnici klečali su na stratištima koji su počinjeni nad drugim narodima i molili za oprost. Međutim, postoje i oni narodi čije političke i vjerske vođe nikad  ne odustaju od tih suludih zločinačkih projekata, čak i nakon počinjenih teških zločina, onih koji su sudski dokazani i onih koji se nazivaju genocid. Njihovi politički projekti su toliko suludo zločinački,  toliko neostvarivi, da me podsjećaju na arhitektu koji gradi neboder u živom blatu na tuđoj zemlji. On vidi da građevina stalno, sve više i sve dublje tone, on vidi da njegovi inženjeri bivaju kažnjavani na sudovima zbog velikog broja stradanja majstora i drugih radnika. Međutim on ne odustaje. On svoj projekat opravdava, on negira stradanje ljudi, on veliča to stradavanje. Odustajanje od tog ili tih projekata bilo bi ljuski, vjerski i politički najveći i najbolji projekat. Međutim, ni daleko na horizontu se ne nazire vođa – vjerski i politički, koji bi saopštio svome narodu da od tog projekta odustaje. Da konačno nakon što je projekat ubio i raselio milione ljudi, treba odustati, treba graditi projekat na svojoj zemlji, na čvrstoj podlozi. Dakako, riječ je o projektima Velika Srbija i Velika Hrvatska. Riječ je o nečemu što ima za cilj najprije fizički uništiti jednu vjersku skupinu koju glavni projektanti, njegovi inženjeri i majstori, ne priznaju kao etničku skupinu. Oni tu vjersku skupinu vide kao strano tijelo koje treba biti “očišćeno ” sa teritorije koju su sebi pripisali. Nakon što očiste teritorij taj prostor će i geografski biti uništen. On se više neće zvati onako kako je to prvi puta zapisao Konstantin Porfirogenet: “horion Bosona”. Na tom prostoru neće više biti  starog, autohtonog naroda, neće biti naselja i gradova koji na njeno ime podsjećaju. Uostalom to se već decenijama događa. Nestali su nazivi gradova sa prefiksom  Bosanski: Brod, Šamac, Dubica, Kostajnica… Satiranje Bosne i bosanstva je pravi cilj projekta Velika Srbija o čemu svjedoče riječi Svetozara Pribićevića, koji, još 1919.godine kaže: “… da svaku ideju o bosanskoj suverenosti treba suzbijati svim sredstvima, te da je prava sreća što su tu ideju satirali i Turci”. Jasno ko dan šta znače riječi srpskih političkih i vjerskih vođa koji kažu: mi prihvatamo BiH i priznajemo njen integritet! A gdje je suverenitet? Satire se onako kako je to rekao Svetozar Pribićević. Ovaj projekat idejno zasnovan na Kosovskom pseudo mitu i Gorskom vijencu, koji su prepuni mržnje i veličanja zločina prema “Turskom zulumu”, što je u ovom slučaju namijenjeno Bošnjacima, u svakoj njima prigodnoj situaciji koriste vjerska i politička lica. Najsvježiji primjer su uvrede, mržnja i prijetnje muslimanima BiH od strane Milorada Dodika i njegovih sljedbenika. Ništa bolje ne dolazi ni sa druge strane, od europejaca i predvodnika velikohrvatske politike: Dragana Čovića i Bože Ljubića, koji brutalnu mržnju i uvrede malo bolje upakuju. Ali, umjesto njih tu je Mario Karamatić, koji referirajući se na ono što radi Milorad Dodik između ostalog kaže: “Ako želimo svoju državu ili entitet, trebamo produbiti krizu”. On zaključuje da su najveća prijetnja opstanku BiH bošnjačke stranke i njihova politika. Kriza izazvana izmišljanjem “Hrvatskog pitanja u BiH “, pakiranje trećeg entiteta u izborni zakon koji bi navodno postojao “24 sata”, izmišljanje nekakve konfederacijsko – konsocijacijsko – federacijske države,  nije samo smiješno, već toliko blesavo da ima za cilj milione ljudi napraviti budalom samo da bi se ostvario suludi projekat.

Projekat i reakcija na projekat

Politika prekrajanja, komadanja i uništenja države Bosne i Hercegovine, koju u posljednjih tridesetak godina veoma agresivno vodi politika iz Beograda, a u koju se s nešto manje agresivnosti uključuje i politika iz Zagreba, nikome ništa dobro nije donijela, a pogotovo ne Bosancima i Hercegovcima, bez obzira na etničku  i vjersku pripadnost. Velikodržavni projekti svoje sjeme zasijali su sredinom 19. stoljeća iz čega su iznikli razarajući korijeni korova. Kada se analizira velikosrpski projekat i kada se odmotava lanac unazad, vidjet ćemo da je projekat “Srpski svet” nastavak velikosrpskog projekta “Svi Srbi u jednoj državi”. Odmotavajući lanac vodi nas do projekta iz Drugog svjetskog rata poznat pod nazivom Homogena Srbija, čiji je autor banjalučki pravnik Stevan Moljević. Homogena Srbija je, opet, nastavak jednog manje poznatog projekta, a to je Srbi na okup iz 1939. godine. Tada je riešavano Hrvatsko pitanje u kraljevini Jugoslaviji i stvorena Banovina Hrvatska, a na štetu BiH. Velikosrbi u BiH, oni koji su ušli u sastav Banovine Hrvatske, nisu se mirili sa ovakvim rješenjem, jer su oni Kraljevinu Jugoslaviju smatrali proširenom Srbijom i nisu pristajali na život u Banovini Hrvatskoj. Tako dolazimo do ključnog mjesta odakle je započeo velikosrpski projekt, a to je Ilija Garašanin i njegove Načertanije iz 1844. godine o čemu sad već i vrapci na grani znaju

Kao reakcija na velikosrpski nacionalni projekat, Hrvati će razviti svoj velikodržavni nacionalni projekat zasnovan na Starčevićevoj ideji samostalne Hrvatske zasnovane na Hrvatskom državnom pravu. Ante Starčević, hrvatski političar, teolog i filozof, još je 1861. godine sudjelujući u radu Hrvatskog sabora zastupao stajalište o hrvatskom državnom pravu i cjelovitosti hrvatskih zemalja u odnosu na Austriju i Ugarsku. Zastupao je liberalne ideje izgradnje države, a u sveslavenstvu i srpstvu vidio je “pogibelj” za hrvatski narod. U budućoj neovisnoj hrvatskoj državi, koja bi se trebala protezati na cijelom “hrvatskom povijesnom području”, bosanskohercegovačke muslimane smatrao je dijelom hrvatskog naroda. Prvi pokušaj realizacije ovog projekta bilo je stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine u poznatom sporazumu Cvetković – Maček. Kako je vrlo brzo započeo Drugi svjetski rat, ovaj sporazum, kao i Banovina Hrvatska nije mogla da preživi. Drugi pokušaj stvaranja velike Hrvatske “zasnovane na Hrvatskom državnom pravu” na račun teritorije BiH, bilo je stvaranje Herceg Bosne 1991. godine. Današnje forsiranje velikohrvatske politike u BiH provodi se kroz plan “B” poznat Draganu Čoviću, izmišljanje Hrvatskog pitanja u BiH i izborni zakon. Sve skupa sa Dodikovom politikom o odcjepljenju Republike Srpske čini jedinstven projekat u kome će muslimani kao vjerska skupina biti “očišćeni” i gdje se Bosna i Hercegovina želi uništiti kao geografski pojam. Kao što sam rekao, odustajanje od projekta bio bi najveći i najbolji projekat vjerskih i političkih vođa Srba i Hrvata. Očekivati da se to desi samoinicijativno tako što će vjerske vođe konačno spoznati da projekti koje podržavaju čine zlo, skoro da je nemoguće. Da bi se  odustalo od suludih projekata, političkim vođama bilo bi dovoljno da vjerske vođe, vodeći se kršćanskim načelom o slobodi svakog pojedinca, o promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, poštovanja drugih i drugačijih, da su ekumenski i dijaloški otvoreni prema drugim konfesijama i religijama odluče da projekti Velike Srbije i Velike Hrvatske nanose patnje, ne samo muslimanima kojima su patnje i namijenjene, nego i kršćanima koji su za izvođače projekta kolateralna šteta. Hoće li se dogoditi da neko smogne hrabrosti i ljudskog dostojanstva, da od ekonomskog i političkog terora, koji se na ovim prostorima lahko pretvara u nasilje i zločin, zaštiti svoj narod i svoje vjernike, a Bogami i one druge narode i druge vjernike? Nama je da čekamo a njima je da uživaju u patnjama svojih i tuđih vjernika i sljedbenika!

Alija Redzepovac
Autor 19.10.2021. u 16:19