GUBITAK JE LAKŠE PODNIJETI NEGO KAJANJE

Roko Markovina
Autor/ica 9.5.2023. u 20:55

Izdvajamo

  • Opet «rokaju» granate, sve jače i sve bliže. Mostar gori više i snažnije nego li lani u isto ovo doba. Ovo je, izgleda, počeo konačan obračun suprotstavljenih strana i „politika“, kako bi se zavladalo Mostarom. Sve zlo što se nakupljalo do danas, sada isplivava. Ne zna se više ni tko koga „koka“, ni odakle se sve tuče, niti s kojim oruđima i oružjima se udara. Sve se pretvorilo u jednu užasnu halabuku, jednu „patetičnu simfoniju“, bez dirigenta, samo sa „orkestrom“ teškoga oružja koje sije smrt. „O, Barbara, kakvo je sranje rat“- napisao je davno Jacques Prevert. Učili smo ga u Gimnaziji i zapamtili: „Oh, Barbara, quelle connerie la guerre“, ali…nismo mu vjerovali. Mi - dobri đaci. A oni loši… nikada ništa nisu ni naučili i samo su „krivima“ uvijek vjerovali. Zato nam se sve ovo i događa.

Povezani članci

GUBITAK JE LAKŠE PODNIJETI NEGO KAJANJE

Foto: Arhiv

Sjetih se, jutros riječi velikoga Meše Selimovića: „Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje.

Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračaću po njoj dok u meni ima snage. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu.
Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav.“

Napisao ih je, još davno.

Sjetih se jutros, s tugom i sramom, ovoga datuma iako je protutnjalo, od njega, punih 30 godina. A kao da je jučer bilo, jer radosne stvari se češće zaboravljaju, a tužne i sramne… nikada.

 09.05.1993.

«Da si barem poginuo za časne stvari;
da si se barem borio za ljubav ili da
pribaviš hranu za svoje mališane..
Ali nisi. Najprije su te obmanuli, a
onda su te ubili u ratu.»

(Jean Giono)

Danas bi se, po starom dobrom običaju, trebao obilježiti „Dan pobjede“ nad fašizmom 1945. Trebalo bi se, svečano, obilježiti sjećanje na dan kada je fašizam Hitlerove Njemačke, sa njezinim satelitima, potpisao svoj konačan ratni poraz i kada je taj fašizam, kao najmračnija ideologija svijeta, do tada viđena, definitivno i konačno bio poražen. Barem smo tako mislili. Međutim, upravo ovoga datuma, u zoru, točno u 5 sati i 11 minuta počelo je ono, čega sam se bojao da će nam zadesiti Grad. A nedjelja je. Dan kada bi se ljudi trebali odmoriti od svega zla što ih je snašlo (jer posla, ionako, nema) i kada bi se vjernici trebali pripremati za svoja „misna slavlja“. I iskrene molitve. I „ljubiti bližnjega svoga“, kako im je to, Božjim Zapovijedima, propisano. Pravi vjernici, kojih je ovdje, u Gradu u kojem živim, malo. Sasvim malo. To je i dan za kojega se, stoljećima, govorilo da „ne valja nedjeljom zamećati kavgu“. Žestoka pucnjava i granate obasule su Grad… čini se, najprije, oko Sjevernog logora, koji se danas zove „Vojarna Tihomir Mišić». Trese se osmokatnica u kojoj stanujem, kao da je od papira, a na prvome sam katu. Sobna vrata se sama otvaraju i zatvaraju. Škripe, kao u Hitchok-ovim filmovima strave i užasa! Vesko i Ana dotrčali su kod mene, u dnevni boravak gdje spavam, jer su oni, čitavo ovo vrijeme, spavali u mojoj spavaćoj sobi, na mome bračnome krevetu. Ta on je rođak moje supruge, iako im je stan u istoj zgradi, samo ulaz prije našega, okrenut prema ulici Avenija „14. Februar“ i nije zaklonjen od granata. Prestrašeni su. Ne znam točno što se događa, ali sam pretpostavio da je to početak one Sudine preporuke, od prije par dana: „bilo bi dobro da ne izlaziš iz kuće nekoliko dana“. Bože, na što li će sve ovo izaći?

„Gruhalo“ je, bez prestanka, sve do 8 sati… Svatko na svakoga. Uključio sam Radio postaju-Mostar. „Ćela“, koji se u ulozi desnog krila »Veleža» snalazio puno bolje nego li u ulozi predsjednika HVO-vlade i zapovjednika Grada, obraća se «dragim svojim sugrađanima, glede nemogućnosti djelovanja dvostruke policije, dvostruke vojske, dvostrukog zapovijedanja u Gradu“. Kao da se to nije znalo već čitavu godinu dana ranije. On, kao, jamči Muslimanima da ih „nitko neće dirati i da predaju oružje HVO-u i prihvate njihovo zapovjedništvo“. Traži da oni, koji se žele predati, nose u rukama «bijele krpe». Žestoko granatiranje ne prestaje. Mostar je, zaista, postao Beirut. Beirut – totalicus. A onda se, na trenutak, sjetih svih onih blagoglagoljivih, predizbornih riječi 1990. godine, vođa svih triju nacionalnih stranaka (SDA, HDZ-BiH i SDS), kada su, zagrljeni hodali, kada su zastave vezivali, kada su „brda i doline“ obećavali, kada su, međusobno, „fotelje“ na vlasti dijelili i, evo, sve to skupa iznevjerili. I narod prevarili. I do rata doveli, htijući prevariti i poraziti jedni druge. I sami „zavladati“, svatko u „svojoj nahiji“.  Svatko svojim narodom, koji ih je, u većini, poput ovaca slijepo slušao i slijedio.

Trojica HVO bojovnika s hrvatskom trobojnicom na lijevom rukavu uniforme pretražuju stanove. Predvodi ih jedan moj bivši radnik iz «Sokola». Zvone i na moja vrata. Otvaram. Prepoznao me je: „Ovo je hrvatski stan“- reče onoj dvojici. Pitamo se za zdravlje. Komšija Ranko, Srbin po nacionalnosti, preko puta moga stana, zasigurno umire od straha, kao i Vesko i Ana, „stutuljeni“ u mojoj spavaćoj sobi. Rekao sam ovima „s trobojnicom», koji su zvonili, da mogu biti mirni i da im ja jamčim da ih iz ovoga ulaza neće zadesiti nikakva opasnost. Marica, susjeda iz prizemlja, skuhala im je i kavu, od svoje sirotinjske zalihe. Popili su je, onako „s noga“ i pošli „za poslom“. Dvojica prema vrhu zgrade, da obiđu svaki stan, a „onaj moj“ u dvorište, da ih pričeka. HINA javlja, putem „Postaje“, o napadu Muslimanskih snaga i Zukinih „Labudova“ na Mostar i da je HVO preuzeo obranu Grada. Puštaju čudne „poticajne“ pjesme od «Jure i Bobana» pa na dalje. Program vode Zlata i Veseljko. UŽAS! Govore, njih dvoje, da je Arif Pašalić, zapovjednik TO Mostara, prešao s UNPROFOR –om preko Neretve, kraj Žitomislića, i da se uputio prema Srbiji ili Hrvatskoj. „Teritorijalnoj obrani“, tj. Armiji BiH, dat je ultimatum da se do 10 i 30 sati imaju povući iz svojih prostorija u kinu «Partizan», u „Šantićevoj školi“ i u «Elektroprivredi-Hercegovina» u Cernici, u kojima su, do danas, boravili, te da će ih se, u protivnom, gađati topništvom iz svih raspoloživih snaga. Prestalo je, načas, granatiranje. Muk je. Točno u 10 i 30 teško topništvo HVO-a započinje djelovati po Gradu. Izgleda da ultimatum Armiji BiH nije urodio plodom. Putem Radio-Postaje govore da je TO (Armija BiH) napala „Vojarnu Tihomir Mišić“ (Sjeverni logor – gdje su smještene i HVO-snage) i zovu liječnike da pokažu svoju liječničku etiku i pruže pomoć, bez obzira gdje i bez obzira na nacionalnost. „Gruhanje“ se nastavlja. Ne smije se ni pogledati kroz prozor, a nekmoli izaći. Silazi komšija Makso s trećeg kata, pa Vesko i Ana odlaze kod njega. Ja ostajem u stanu. Čuju se snajperi i škripa automobila koji idu niz Aveniju. Ne osjećam strah. Motam „škiju“ i ovo pišem… i mislim, zabrinut, što mi je s roditeljima. Oni su u Radićevoj, a tamo je sada „središnja zona djelovanja“, jer zgrada „Vranice“, u kojoj je bilo i sjedište zapovjedništva TO (Armije BiH), samo je dvadesetak metara od njihovoga ulaza. Čujem to, po zvuku ispaljenih metaka i granata. Mislim što je i sa mojima u izbjeglištvu, sa Zinom i mlađim sinom Draganom, koji su još od prošloga svibnja/maja u Lumbardi. Stariji sin Damir je bio položio prijemni ispit i upisao Studij medicine u Zagrebu, a Dragan… tek je šesti razred osnovne škole, koju pohađa u gradu Korčuli, pa svaki dan putuje do škole autobusom.  Javlja mi se supruga na telefon, uz pomoć radio amatera iz Korčule, jer i oni dolje mogu slušati Radio-postaju Mostar, na određenoj frekvenciji i preklinje me da ne izlazim iz stana, jer bih mogao „platiti glavom“, ili od jednih ili od drugih. Obećavam joj da neću izlaziti, dok se ne smiri situacija. Opet snajperi, pa topništvo. Tuče se, po Gradu, nemilosrdno. Tamo, čini se kraj Neretve, sve se ruši. To što se ruše zgrade i nije tako strašno… izgradit će se nove. Ali, kada se ruši djetinjstvo, dječaštvo i mladost, to je strašno, jer se to više ne može izgraditi. Ruše se i snovi i moral i ljubav prema Gradu. Razmišljam na koji bih način otišao iz ovoga pakla i da se u njega više nikada ne vratim. Ovo više nije Grad. Nije ni pakao. Ovo je ona Andrićeva «Prokleta avlija» u kojoj na koncu neće ostati nitko. Pa što je taj jadan Mostar ikome toliko zgriješio da su se svi, tako sadistički, okrenuli spram njemu. Svi, baš svi, osim malo one prave raje, pravih Mostaraca, koja u njemu, unatoč svemu, ostaje. Svi ostali dolaze u njega, ujutro – «za dana» i iz njega – «za dana» i izlaze. Prema zapadu, naravno. Svaki dan. Ovdje, naime, borave tri vrste ljudi. Prva, koja ne noći u njemu, već ujutro dođe i predvečer se vrati i u međuvremenu nešto sruši, ubije ili ukrade. Druga, koja nema izbora, već se u njemu i budi i spava i između toga dvoga pokušava i preživjeti i poživjeti, kako kad uspije. I treća, koja se u njemu i budi i spava, ali i nešto «devri», nešto «vrti», šverca, ili se pak „prodaje za sitne pare“ nekima koji im, još, mogu platiti, za bilo kakve „usluge“. Jako je malo onih koji pokušavaju nešto kvalitetno uraditi za zajedničko dobro, jer to, u ovome ludilu, jednostavno nije ni moguće. Niti je ikome potrebno, a nije, zvanično, ni dopušteno.

-„Kakvo zajedničko dobro? Ono je zabluda „komunjara“! – govore javno gospodari naših života.

A one koji tako ne misle, jednostavno, proglašavaju ludima. Ili, još gore, neprijateljima.

Mostar se polako sravnjava sa zemljom… »Mic po mic», što bi rekao onaj „čuveni kamiondžija“ iz Popova polja. Ugasio sam radio. Ne mogu više slušati sve te bljuvotine koje onaj šovinistički dvojac „novinara“ sa „Postaje“ plasira svojim sugrađanima. Javljaju da je došlo do agresije „Muslimanske vojske“ na Mostar, da postoji „pronađen“ dokument: „Projekt „Zelena Neretva- najsjajniji sjaj Islama na Svijetu“, koji govori o stvaranju Islamske države u RBiH. O, Bože, kamo sve ovo vodi i dokle će dovesti. Nevjerojatno. Pa nisam malo dijete. Ta sve vidim, čujem i osjećam.

Ana silazi od Makse i veli da se na „Postaji“ javila supruga Arifa Pašalića i moli za mir. Reče Ana i da komšija Vide, s osmoga kata plače, jer je „mali Lukić“, sin komšije Pere sa petoga kata, ne znajući o čemu se radi, poslao onu dvojicu koji su obilazili stanove i tražili «balije i Srbe» kod komšije Tule, na VIII katu, koji se upravo vratio s «prve crte bojišnice», pa oni pošli  da ga „uzapte“, ali ga je stari Vide spasio, ubacivši ga, prije njih u svoj stan, pa ga nisu našli. Tko zna do kada će to Vide uspijevati. Vide Soko, sjajan komšija, pošten čovjek i „Soko“- lova vazduhoplovna radna legenda. Odnedavno i „sudac-porotnik“ u Mostarskome sudu. Penjem se do Vide, na osmi kat. U haustoru se već čuje miris paleži, koja se osjeća po čitavome Gradu. Izgleda da gori «Revija» i sve one zgrade pokraj kina «Partizan» u Šantićevoj ulici. Izgleda da gori i nešto oko «Kluza» i zgrade «Vranice» u Radićevoj, u neposrednoj blizini stana mojih roditelja. S područja restorana «Panorame» i Žovnice „gruhaju“ topovi i onaj tenk, dovezen iz Hrvatske, kojega nazivaju „Karlo Veliki“. Gledamo, u strahu, s Vidinoga balkona. Vihori zastava na izgorjeloj „Staklenoj banci“. Odjednom je i nje nestalo. Valjda je to bila zastava „s ljiljanima“, a to je, za HVO najznačajniji cilj za gađanje. Tuče se Zalik i Pasjak. I tamo gori. Vraćam se u stan, prestravljen od svega što sam vidio s vrha zgrade, odakle se vidi Mostar, „k’o na dlanu“.

Javlja se Zinina rodica Dijana iz Londona. Nešto je čula na vijestima i zabrinuta je za oca i majku (Ziju i Šanu), koji stanuju nedaleko od nas. Obećavam da ću otići do njih i pomoći im, čim budem mogao. Čitav dan je protekao u tutnju granata. Nismo imali vremena ništa ni pojesti, a zapravo, nije nam jelo ni padalo na pamet. Nakratko, čini se, prekid je vatre. Bliži se noć. Bože, što će se dogoditi ako ne sjednu danas „hadžije“ s obiju strana za stol i ne dogovore se. Jer, valja očekivati i protunapad sa istočne strane Grada. Nalazim frekvenciju Radio-stanice Mostar, koja javlja da su određeni ciljevi granatiranja s „njihove strane“… Avenija i Rudnik… i da su TO (Armiji BiH) stigla pojačanja s Igmana i iz Sarajeva, te da je Arif Pašalić najveći krivac za „sve ovo“ i da pokušava pobjeći s UNPROFOR-om iz Mostara. Ne vjerujem im. Arifa dobro poznajem i siguran sam da bi on radije prije poginuo nego li takvo što učinio. Ovo je teška podvala, bez obzira od koga dolazila i nije mi jasno kome ona treba. Ili je, možda, podvala. Ako uđemo u noć pod ovakvim okolnostima sve će biti zapaljeno. Počet će borbe po haustorima i onda neće biti kraja, dok se svi međusobno ne uništimo. „Znam ja nas-jeb’o ti nas“-odavno je neki mudar čovjek govorio, a ja mu, tada, nisam vjerovao.

Opet «rokaju» granate, sve jače i sve bliže. Mostar gori više i snažnije nego li lani u isto ovo doba. Ovo je, izgleda, počeo konačan obračun suprotstavljenih strana i „politika“, kako bi se zavladalo Mostarom. Sve zlo što se nakupljalo do danas, sada isplivava. Ne zna se više ni tko koga „koka“, ni odakle se sve tuče, niti s kojim oruđima i oružjima se udara. Sve se pretvorilo u jednu užasnu halabuku, jednu „patetičnu simfoniju“, bez dirigenta, samo sa „orkestrom“ teškoga oružja koje sije smrt. „O, Barbara, kakvo je sranje rat“- napisao je davno Jacques Prevert. Učili smo ga u Gimnaziji i zapamtili: Oh, Barbara, quelle connerie la guerre“, ali…nismo mu vjerovali. Mi – dobri đaci. A oni loši… nikada ništa nisu ni naučili i samo su „krivima“ uvijek vjerovali. Zato nam se sve ovo i događa.

Već je 20 sati. Izgleda da ulazimo u noć konačne odluke. Šutim i slušam… čas „Radio stanicu“, čas „Postaju“. Daju oprečne informacije, a bjesomučno i neprestano granatiranje ne prestaje.

Ponoć je. Ulazimo u deseti dan ovoga svibnja. Lipe i platani su podjednako prolistali (istina s malim zakašnjenjem u odnosu na lanjski maj). Sve drugo je isto. Granate, vatra, plameni jezici, ali sada iz Grada prema Gradu. Samo, sada sa zapadne na istočnu stranu. Ruševine, krv, pustoš i smrt. Sve je, u dlaku isto kao i lani… samo što se, za većinu  u ovome Gradu, ovaj mjesec sada zove SVIBANJ, a lani ga je, većina, nazivala MAJ – zapisao sam. A onaj «čuveni» i dobro znani „konvertit“, Smiljko Šagolj, podjednako «šagoljā» po HTV, okrećući vodu s tuđeg na neki „svoj mlin“, govoreći „istinu“ onako kako su mu rekli da ju treba kazati. Ali, sve se vraća i sve se plaća. Kad – tad! Zaboravili su to i Smiljko i Zlata i Veseljko. I svi ostali, koji riječima „pale vatre“ među ljudima, među komšijama. Pretpostavljam da ni borci Armije BiH (TO), u ovom ratu nisu janjad, da nisu bez „grijeha“… možda je „onaj Čibo“ i napao neka „hrvatska sela“ oko Konjica, možda su stvarno napali i „Vojarnu Tihomir Mišić»… ali, mi koji smo se probudili, sada već jučer, u 5 sati i 11 minuta, znamo odakle se, što, kada i koja količina „rokanja“, sa mostarskih «zapadnih brda», stuštila na ovaj žalostan, nedužan i umoran Grad. Umoran od svega… a najviše od ovakvoga života, a i „ljudi“, koji, navodno njime „upravljaju“.

Srušeni centar Mostara, 09.05.1993. pogled s „Korzo“-a prema lani srušenom Titovom mostu (uzeto sa Interneta)

I za kraj, pade mi na pamet, od jada, napisati i jedan stih:

«Crni ljudi, crno vrijeme,

crne majke, crne vrane,

crne puške, crno breme.

Kad ćeš svanut’ bijeli dane?“

Ta je tutnjava granata i „rokanje“, najgore koje sam, do danas, preživio, trajala do dugo u noć. Točnije… do iza ponoći. Taman sam bio pošao leći… oko 00 sati i 25 minuta novoga dana, kad, opet, zasuše rafali, negdje u blizini Neretve. Oko „Bazena“, učinilo mi se. Postajali su sve kraći, ali i sve češći. Izgleda da je strah zavladao i među vojnicima, a i među „bojovnicima“, pa se puca  na sve što se miče. Čak i na ono što se pričinja da se miče. Strah je opasan i veliko je zlo, kad zavlada ljudima. Ili „neljudima“, svejedno. Jer, strah je opasna i gadna pojava. Tada pamet prestaje zapovijedati.

(Iz knjige „Mostar: kronika destrukcije II-Vrijeme ratova (1992-1993.)“ Roko Markovina)

Zato, OPROSTITE, svi vi koji se još uvijek sjećate ovoga datuma, posebice oni kojima je, na taj dan, naneseno veliko zlo, poniženje i veliki životni gubitak. I meni je, vjerujte. Ali, GUBITAK JE LAKŠE PODNIJETI, NEGO KAJANJE. Spoznali su to mnogi. I još spoznaju.

I NE PONOVILO SE VIŠE NIKADA. I NIKOME.

Roko Markovina
Autor/ica 9.5.2023. u 20:55