Habulin: Hrvatska danas u prekrojenoj povijesti, punoj laži, traži inspiraciju i put za budućnost

Izdvajamo

• I ja sam jedan od sudionika Domovinskog rata i upravo zato imam puno pravo reći sljedeće: Hrvatska je u svojim današnjim granicama stvorena kao federalna jedinica jugoslavenske federacije na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske u Topuskom. 

Povezani članci

• U Mostaru promocija knjige “Teatar u ratnom Sarajevu 1992. – 1995., svjedočanstva”
• Ne pada snijeg da prekrije brijeg…
• Mostarci nezadovoljni radom nove vlasti i najavljuju proteste zbog deponije Uborak
• Ivo Anić: DRAGI BARBA ANDREJU
• Thompson i ustaše + FOTOGALERIJA
• Jedna sasvim neobična priča

Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Danas je u šumi Brezovici kod Siska obilježen Dana antifašističke borbe, 80. obljetnice osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda i prve antifašističke borbene jedinice u ovom dijelu Europe, a kojeg prvi put organizira Vlada Republike Hrvatske. Plenković i Milanović položili su vijence kod spomenika u Brezovici, a program je počeo govorom Franje Habulina, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, istakavši kako mu je drago da je Vlada R Hrvatske pokrovitelj ovog događaja, ali mu nije drago da je hrvatskoj Vladi trebalo 30 godina da preuzme pokroviteljstvo iako je dobro poznato da u Ustavu piše da je Hrvatska zasnovana na antifašističkim temeljima.

Obraćanje Franje Habulina prenosimo u cijelosti:

‘Poštovani i cijenjeni sudionici antifašističke borbe, uvaženi antifašisti, poštovani predsjedniče Republike Milanoviću, predsjedniče Vlade Plenkoviću, izaslaniče predsjednika Sabora, bivši Predsjednici, Mesiću i Josipoviću, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi,

Vrlo svjesno odabrao sam pri pozdravljanju ovaj redoslijed, mada znam da time kršim protokolarna pravila. No, mi smo ovdje da bismo se sjetili početaka antifašističke borbe i da bismo potvrdili našu privrženost antifašizmu danas. Pa nije li onda logično i razumljivo najprije pozdraviti još žive borce Narodno-oslobodilačkog rata i sve one koji i danas njeguju vrijednosti i tradicije antifašizma?

Drago mi je što smo se okupili ovdje. Znamo važnost ovoga mjesta, znamo što znači datum 22. lipnja 1941. i što se ovdje dogodilo. Znamo i što znači 27. srpnja iste godine u mjestu Srbu. I zato o svemu tome uopće neću govoriti. Ali hoću i moram govoriti o nečem drugome, što itekako ima veze s Danom antifašističke borbe,

Sa zadovoljstvom konstatiram da se ovo obilježavanje odvija u organizaciji Vlade Republike Hrvatske. To je dobro i to treba reći. No, u isto vrijeme moram dodati nije dobar podatak da je samostalna Republika Hrvatska trebala doživjeti punih 30 godina, da bi se sjetila kako je njezina dužnost, ponavljam: dužnost, sve datume vezane uz antifašističku borbu tretirati kao državne blagdane.

Upisati u kalendar i okrenuti glavu, to nije dovoljno. Više – nije.

Još uvijek je na snazi Ustav u kojemu piše da je Republika Hrvatska zasnovana i, naglašavam ovo “i” na temeljima antifašizma, a nasuprot ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I nadam se da to u našem Ustavu nikada neće biti promijenjeno.

No, ako je to tako, a Ustav kaže da jest, onda i hrvatska Država mora svojim ponašanjem pokazati kako poštuje ono što je zapisano u tom temeljnom dokumentu. I opet – ne samo riječima, nego i djelima.

A to u prvome redu znači iz temelja izmijenjen odnos prema povijesnom revizionizmu. To podrazumijeva prestanak bilo kakvoga podilaženja zabludjelim poklonicima ustaštva. To traži i novi odnos prema Narodno-oslobodilačkoj borbi i njezinim sudionicima, kao i prema žrtvama fašizma.

Znam da se nerado čuje kada se spomene fašizacija, ili ustašizacija Hrvatske. Vjerujte mi, i meni bi bilo puno draže da o tome ne moram govoriti. Ali, predugo smo šutjeli. Svi oni koji imaju što reći, koji se sjećaju, koji znaju, kojima su poznati dokumenti, svi su oni predugo šutjeli.

Da, bilo je kroz ovih proteklih 30 godina pojedinaca koji se nisu dali ušutkati, koji su jasno i argumentirano govorili, ali odjek toga što su govorili ili pisali bio je minimalan.

U isto vrijeme, međutim, s televizijskih ekrana, s polica u knjižarama i na novinskim kioscima, a nerijetko i iz školskih udžbenika slijevale su se bujice laži, poluistina, mržnje i predrasuda.

Nemilice se revidirala povijest, prekrajali su je oni koji su bili na gubitničkoj strani u Drugome svjetskom ratu, ali i oni koji su smatrali da će steći njihovu naklonost, ako im budu pomagali u toj nečasnoj raboti. Odgajali smo mlade u neznanju, usađivali smo im krive vrijednosti, demonizirali ono bez čega današnje Hrvatske ne bi bilo.

I ja sam jedan od sudionika Domovinskog rata i upravo zato imam puno pravo reći sljedeće: Hrvatska je u svojim današnjim granicama stvorena kao federalna jedinica jugoslavenske federacije na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske u Topuskom.

Tu su Hrvatsku, u tim granicama, u Domovinskom ratu branitelji obranili. Ponosan sam što sam bio jedan od njih.

Te antifašističke temelje Hrvatske predugo smo zaboravljali, osim na nekoliko datuma u godini kada bismo ih se prigodničarski sjetili. Govorim, naravno, o društvu, ne o organizaciji kojoj sam na čelu. Dozvolili smo da temelji Hrvatske budu dovedeni u pitanje, kao i svi oni hrabri borci kojima zahvaljujemo pobjedu nad naci-fašizmom i njegovim domaćim pomagačima.

Prihvatili smo gotovo bez otpora podmuklu shemu po kojoj je sjena zločina nedvojbeno počinjenih od strane pobjednika na samome kraju Drugoga svjetskog rata, bačena na cijelu epopeju Narodno-oslobodilačke borbe kako bi je diskreditirala, zasjenila i osudila na progon u zaborav sve njezine sudionike i njihovog vrhovnog komandanta, maršala Tita.

Ispod glasa smo rogoborili kada su mijenjana imena ulica, kada su svjesno razarani spomenici antifašističkim borcima i žrtvama fašizma, kada su čak i neke postrojbe Hrvatske vojske dobivale imena po notornim ustaškim ratnim zločincima.

Najprije nismo vjerovali svojim ušima, a onda kao da smo se navikli da mladi, neki, naravno ne svi, koji pojma nemaju o čemu je riječ, upotrebljavaju ustaški pozdrav “Za dom – spremni”.

A sve se to ne bi događalo bez prešutnog odobravanja Države. O ulozi Crkve – neću.

Usamljeni istupi tadašnjeg Predsjednika Mesića na ovoj ocjeni ništa ne mijenjaju. On je pokušavao, ali na razini Države nije bilo nikoga tko bi ga slijedio. Nažalost!

I sada smo tu gdje jesmo. Članica smo Atlantskog pakta. Članica smo Evropske unije. Nominalno, za demokraciju smo i znamo, ili bismo barem trebali znati da slobode i demokracije u Evropi bez pobjede nad naci-fašizmom ne bi bilo.

A ipak, naša realnost odražava neku drugu Hrvatsku. Hrvatsku zagledanu u prošlost, i to u najmračnije poglavlje svoje prošlosti, Hrvatsku koja u prekrojenoj povijesti, punoj laži, traži inspiraciju i put za budućnost.

Dozvolite mi da krajnje jasno kažem, upravo ovdje i upravo danas. Bez suočavanja sa svojom prošlošću, onakvom kakva je doista bila, bez osude zločinaca koji su to nedvojbeno bili, bez odavanja počasti herojima koji su to isto tako nedvojbeno bili, na koketiranju s naci-fašizmom i ustaštvom, za ovu zemlju nema budućnosti.

A ja tvrdim da Hrvatska, zemlja ravnopravnih građana, demokratska, na antifašizmu sazdana zemlja, ima i mora imati budućnost. Volio bih da činjenica što je organizator obilježavanja Dana antifašističke borbe Vlada Republike Hrvatske bude prvi jasan pokazatelj takve budućnosti.

Volio bih to zbog svih koji su pali kao žrtve naci-fašizma, zbog svih koji su dali svoje živote boreći se protiv njega, ali i zbog svih onih koji i danas vjeruju u ideale antifašizma i zbog mladih koji nisu svjesni toga što su izgubili, jer su im ti ideali do sada bili uskraćivani.

Čestitam vam Dan antifašističke borbe!’