Hoćemo li u dalju diskriminaciju?

Besima Borić
Autor 17.3.2018. u 10:32

Hoćemo li  u dalju diskriminaciju?

Ovo je izborna godina. Realno je očekivati da se politički subjekti ponašaju u skladu sa trenutnim pravnim rješenjima i time i mogućnostima. Ali to ne znači da ne treba u isto vrijeme da afirmiraju svoje političke stavove, a naši su da hoćemo da dokinemo diskriminaciju ljudi u BIH. Zar to nije prava dobra tema za lijeve i građanske stranke? Da ne govorim o NVO, akademskoj zajednici i inima! Zašto nema glasnijih zahtjeva za afirmaciju te ideje? Šta nas tako sputava? Zašto su lične kalkulacije snažnije od ideje slobode, ravnopravnosti, dostojanstva? I, napokon, naše budućnosti. 

Teško da me koja vijest u posljednje vrijeme više obradovala kao vijest o kandidaturi Svetozara Pudarića za člana Predsjedništva BIH iz reda srpskog naroda. Sveto živi u Federaciji i formalno gledano, slijedom našeg Ustava, Izbornog zakona i inih propisa ne može biti kandidat za tu funkciju. Davno je rečeno da je ovo uskraćivanje prava diskriminacija građana i građanki BIH. Sud u Strazburu je to potvrdio svojim pečatom. Kako smo mi u BIH reagirali na tu vrstu diskriminacije i šta smo uradili na realizaciji presuda Suda u Strazburu u slučaju Sejdić i Finci, Pilav, Zornić? Ništa! Pohitali su neki da predlože dodatna rješenja koja će produbiti diskriminaciju, svesti nas na uske nacionalne torove i završiti sa pričom o državi BIH. I kako trenutni krojači naše sudbine nemaju ideju da jačaju državu BIH i njene građane i građanke učine ravnopravnim i dostojanstvenim, teško možemo očekivati da oni povuku drugačije poteze. U tome im zdušno pomažu međunarodni faktori koji vide, koji imaju mehanizme, ali, očito, imaju i neke svoje razloge što im je draže gledati godinama agoniju ove zemlje nego jednostavno pomoći uspostavi onih standard po kojima oni žive, koji funkcioniraju u njihovim zemljama.

Da se vratim sjajnoj Svetinoj ideji.

Ovo je ideja koja me godinama zaokuplja. Uvijek sam se pitala zašto glasnije o njoj ne govorimo i zašto na njoj ne insistiraju nevladine organizacije koje imaju daleko više prostora za tu vrstu priče nego političke stranke.

Učestvovala sam prije nekoliko godina u izradi analize Ustava BiH iz rodne perspektive za potrebe TPO fondacije i uradila petnaestak amandmana koji su postali sastavni dio analize, sa idejom da ih uputimo u parlamentarne procedure. U isto vrijeme je na Ustavu počelo raditi i nekoliko ženskih NVO, pa smo udružile snage i formirali grupu “Žene za ustavne promjene”. Bila sam ponesena činjenicom da u priči učestvuju žene iz oba entiteta i idejom da se napokon bavimo ovako važnom temom. Nekako sam uvijek vjerovala da žene mogu biti pokretačice pravih promjena. Jedan od mojih amandmana je bio da za izbor članova Predsjedništva BIH cijela država bude jedna izborna jedinica. Moje obrazloženje je bilo da nema ravnopravnosti spolova niti rodne ravnopravnosti ako Ustav ograničava tu ravnopravnost svim građanima i građankama na prostoru cijele BIH. Na žalost, neke žene ni njihove organizacije nisu bile spremne stati iza ovog prijedloga, a neke su dobile i po ušima. Odjednom su proglasile da ja proturam političke ideje mog SDP BIH u njihovu inicijativu i sve se raspalo. Nije pomoglo ni to što sam im rekla da tad, a i sad prijedlog Ustava BIH koji nudi SDP BIH nudi druga rješenja.

A, zapravo, jedino razumno, civilizacijsko demokratsko rješenje je da svima u ovoj državi daš mogućnost da budu kandidirani i birani bez obzira kako se zovu i na kojem pedlju ove države žive.

Ovo je izborna godina. Realno je očekivati da se politički subjekti ponašaju u skladu sa trenutnim pravnim rješenjima i time i mogućnostima. Ali to ne znači da ne treba u isto vrijeme da afirmiraju svoje političke stavove, a naši su da hoćemo da dokinemo diskriminaciju ljudi u BIH. Zar to nije prava dobra tema za lijeve i građanske stranke? Da ne govorim o NVO, akademskoj zajednici i inima! Zašto nema glasnijih zahtjeva za afirmaciju te ideje? Šta nas tako sputava? Zašto su lične kalkulacije snažnije od ideje slobode, ravnopravnosti, dostojanstva? I, napokon, naše budućnosti.

Uz sav rizik da me optuže da sam nostalgičarka, moram se prisjetiti jedne parole iz bivšeg sistema koja je jako animirala mlade ljude: “Probudi se, nešto se dešava i tvoja se sudbina rješava!”

Besima Borić
Autor 17.3.2018. u 10:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija