HRVATSKI BOG MARS

Ivo Anić
Autor 18.4.2017. u 16:42

HRVATSKI BOG MARS

Nakon senzacionalnog padanja s hrvatskog boga Marsa i izjave kako ne može vjerovati da netko živi u dvorcu, hrvatska se predsjednica i formalno uvrstila u društvo žena Jadranke Kosor, udrugu za promocanje modnih detalja, torbica, vojničkih uniformi, kojoj stoji u statutu – ja nisam znala ništa.

U prvobitnoj akumulaciji kapitala bilo je izuzetno bitno fizički blisko stanje uz prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Ako ste vješto izbjegavali njegove čuvene forhende, kao što ih je izbjegavati znao Bruno Orešar, ili ste znali gubiti na kartama, kao što je to znalački znao Ivica Todorić, tada ste s pravom mogli očekivati svijetlu budućnost, da uđete u izabrano društvo koje će sam Tuđman krstiti kao dvjesto obitelji. Uspostavljene su tada, a osvit je mlade nam državnosti, svojevrsne dinastije, dinastije kojima je uloga bila kako kome i kako gdje. Kutle, Gucić, recimo, imali su znatno šire ovlasti i otvorene ruke nad Splitom koji je tada, a pamtit će stariji tu utakmicu s Dinamom na Poljudu, ugrizao za srce našeg prvog predsjednika. Ni splitski satirički list Feral Tribune nije pridonio boljitku odnosa „južne hrvatske“ i rahmetli Franje Tuđmana, no pokazat će se, njegovi će tajkuni odraditi lavovski posao i potpuno devastirati jedan grad koji je bio zamašnjak regije.

Luka Raić recimo bio je drugačiji model. Prototip na neki način, ljepuškast i crnomanjast, volio se slikati za Gloriju, reklamirati svoje bioaktive i Luru, šetati ljepotice, rastavljati se i organizirati glamurozna vjenčanja, dok je Ivica Todorić bio samozatajan, strastveni lovac ograđivao je hektare i hektare privatnih lovišta, nastanio se, na iskreni užas naše Kolinde Grabar – Kitarović u dvorcu i svi su oni, po Tuđmanovoj matrici na ovaj ili onaj način iznevjerili, izdali i zajebali povijesno usudbenu ideju o bespućima hrvatskog kapitalizma, nikada prežaljenog, u bistama izlivenog prvog hrvatskog predsjednika.

Bili oni magnati, prehrambeni ili mliječni, bili oni na hrvatskoj „bicikli“ kao Kutle ili Kerum, bili oni odvjetnički, bankarski, politički ili birokratski milijarderi, nitko od njih ništa nije naprvio za Hrvatsku, niti jednu javnu ustanovu, bolnicu, vrtić, školu, niti jednu pučku kuhinju, i u pravilu, oni pametniji među njima držali su se što dalje od javnosti, ne ističući da su „zamašnjak hrvatske ekonomije.“

Oni manje pametniji, rado su punili naslovnice, posjećivali glamurozne evente i ženili ljepotice. Oni pametniji, a govorimo o Ivici Todoriću, čuvali su svoju privatnost kao zmija noge, no nikada u toj samozatajnosti nije nastala niti jedna zaklada koja je financirala siromašne studente, nikada svoj utjecaj Ivica Todorić nije iskoristio za kakav važan znanstveni projekt, obnovu kakve oronule škole i nikda, ali baš nikada, niste tog prehrambenog magnata mogli vidjeti kako hrani siromašne, zapravo bilo koga osim svojih veprova po bespućima slavonskih lovišta.

Njegova trgovina hranom, kozmetikom i novinama, nikada nije nahranila niti jedno dijete ili ga spasila u brojnim humanitarnim akcijama, čak je i svoje sjedište, svog Agrokora, napravio na prvotno zamišljenoj sportskoj dvorani, nikada razliku profita, dividendu ili postotak taj čovjek nije uložio u kakvu humnitarnu zakladu, osmislio kakav projekt za mlade, donirao kakva medicinska istraživanja ili se borio protiv opakih bolesti.

Socijalni, društveno korisni rad za zajednicu koja ga je stvorila, nikada nije bio Todorićeva agenda niti nakana, a prvobitna ideja o zamašnjaku hrvatskog gospodarstva u malobrojnim rukama, pokazala se promašenom upravo zbog izdaje tog temeljnog i čudovišnog modela kojem je trebala pripadati, trebala mu dati smisao. No čudovišan pristup tom modelu inkarnirao je modernu inačicu svjetskih poduzetnika, na hrvatski način, onih koji nikada nisu imali socijalni moment, ili društveno korisnu svijest.

Samo jednom, taj se gospodin, kojeg danas hrvatska spašava i njeni građani, jer neće i ne može nitko drugi, pojavio u javnosti u dugom nizu godina koje pamtim, godin njegove samozatjnosti i to je bilo u Bedakovčini, u veljači prošle godine kada je učenicima srednje škole u svojstvu predavača, objasnio kako je od običnog cvjećara dogurao do najbogatijeg preprodvača hrane na Balkanu, nazočni su zapisali, marljivim radom i samoprijegornim odricanjem.

Komentirao je tada, ako se sjećate te male fusnote u lokalnim novinama, novu hrvatsku Vladu i njen sastav, te nadodao kako od nje očekuje sve pozitivno. Na kraju je Ivica Todorić izvalio rečenicu koja mi  je ostala negdje u memoriji, i danas sam se bacio na traganje za njom, rečenicu koja je već tada, dakle prije točno godinu dana, dala naslutiti povezanost te nove garniture i Ivice Todorića, a glasila je citiram: „Iako sam u svojevrsnom sukobu interesa da komentiram novog premijera, vjerujem u njega i u novu Vladu!“ Svojevrsan sukob interesa pojasnio je sljedećom rečenicom : „Danas sam ovdje da vas potaknem jer vi ste naša budućnost. U Agrokor je u zadnjih deset godina uloženo 5,2 milijarde kuna, a da nismo imali ni kune profita na uloženo.“, te se nastavio zajebavati sa učenicima, institucijama, Vladom, predsjednicom, hrvatskim narodom, veprovima, lovačkim savezom i  soboslikarima u njegovom dvorcu.

Nikada taj čovjek nije uložio lipe u tu djecu kojoj se pojavio kao Justin Bieber, predstavivši sebe kao uzor i primjer, kako u hrvatskoj treba poslovati,  s tim da na koncu nemaš niti kune profita s kojim ćeš, šta ja znam, popraviti školsku dvoranu u Bedakovčini, koja ima samo jedan koš, jer je drugi razbijen.

Nikada taj čovjek nije uložio lipe u bilo što osim onoga nad čim se, pavši s hrvatskog boga Marsa, zgrozila naša military first lady, svog dvorca, lovišta, helikoptera, jahte i vlasničkih paketa dionica u Ericssonu, Electroluxu ili ABB –u.

Da hrvatska Vlada sve to stavi na javnu dražbu i rasproda, osim što bi se spasili djelatnici, kojima bi trebala dati upravljanje Agrokorom, našlo bi se majku mu i za taj nesretni koš u Bedakovčini!

Ivo Anić
Autor 18.4.2017. u 16:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija