IDEALI SU OSTALI ISTI!

Izdvajamo

• Mora se  vratiti moralni lik i ugled člana/članice SDP BiH. Mora se vratiti povjerenje građana u Partiju.

Povezani članci

• Decembar u Buybooku!
• Bednici i kukavice
• Slavenka Drakulić: Pasji život u BiH
• Gorčin Dizdar: Umjesto polemike
• „Bura u čaši vode“ među političkim autsajderima
• Dragan Markovina: Kome i zašto smeta obnova Partizanskog groblja u Mostaru?

foto: FB

Moraju se mijenjati međusobni odnose koji bi zaista trebali biti drugarski i iskreni, ideologija mora nadvladati interes, mora se vratiti programu Partije. SDP BiH treba postati i baklja i mač i štit u rukama hiljadama nezadovoljnih, prevarenih, poniženih i zaplašenih.

Početkom devedesetih godina prošlog vijeka na tlu BiH dolazi do organizovanja i djelovanja monoetničkih stranaka (SDA, HDZ i SDS) što će na političkoj sceni izazvati tektonske poremećaje koji će proizvesti nekoliko krupnih istorijskih događaja. Proglašenje nezavisnosti BiH, agresija, promjena političkog sistema i društvenog uređenja najkrupniji su događaji koji su obilježili kraj dvadesetog stoljeća a koji će bitno promijeniti sliku Bosne i Hercegovine kakvu smo do tada poznavali.

Svi ovi događaji će također, znatno uticati na rad i djelovanje SDP BiH. Kao što je poznato SDP BiH je pravni i ideološki sljedbenik SK BiH u procesu u kojem je došlo do promjene naziva Partije krajem 1992. godine što možemo, sa današnje distance, odrediti kao zreo i mudar politički potez tadašnjeg rukovodstva predvođenog prvim predsjednikom SDP BiH  prof. dr. Nijazom Durakovićem.

Međutim, i pored promjene imena ideali su ostali isti – borba za radnička prava, sloboda, jednakost, socijalna pravda i solidarnost!?

Poznata je uloga i značaj SDP BiH u uslovima agresije koja je participacijom svojih kadrova u državnim organima sačuvala i odbranila međunarodni  legalitet, ugled i dignitet države.

Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma dolazi do prestanka ratnih dejstava, ali sa potpuno novim unutrašnjim uređenjem države, koja je podijeljena na Federaciju BiH, Republiku Srpsku i Brčko Distrikt. Ta podjela je definisana i određena Ustavom koji je kao sastavni dio mirovnog sporazuma političku scenu u BiH usmjerio u pogubnom pravcu dajuću novi, snažan vjetar u leđa mononacionalnim strankama, što sve multietničke stranke, a prvenstveno SDP BiH, dovodi na neki način u podređeni položaj što ipak nije i ne može biti alibi za (ne)ostvareno.

SDP BiH je uprkos gore navedenom, ipak imao veliki broj idejnih, kadrovskih i materijalnih pretpostavki za uspješnije djelovanje i u novonametnutim uslovima samim tim i na značajniji uticaj i kreiranje bh zbilje. Navedimo samo neke od tih pretpostavki: višegodišnja tradicija rada i djelovanja, izvanredni rezultati u razvoju svih komponenti bh. države u periodu 1945.-1990., veliki broj članova(mada su mnogi, i to treba reći, članovi napustili partiju i priključili se svojim nacionalnim strankama),solidna organizovanost u skoro svim opštinama i znatna infrastruktura u vidu objekata u vlastitom posjedu. Međutim, sve to nije bilo dovoljno da bi se napravio iskorak i ostvarili bolji izborni rezultati, osim dvije relativne pobjede koje opet, nisu na najbolji način kapitalizirane, jer smo i tada, nažalost, više bili okupirani pozicijama i foteljama na uštrb borbe za sistemske promjene.

Osnovni razlog loših izbornih rezultata kao i gubljenje ugleda kod onih koji su u SDP BiH vidjeli i nadu i spas – tu prvenstveno mislim na prevarenu, opljačkanu i poniženu radničku klasu, istaknute antifašiste, pripadnike lijevo orijentisane akademske zajednice kao i dugogodišnje, istaknute i lojalne članice/članove SDP BiH, što jeste naša prirodna baza i glasačko tijelo – jesu greške, prvenstveno rukovodstva Partije, onog ranijeg kao i aktuelnog.

U poslijeratnom periodu pa do danas počinjene su mnoge greške, ali ja ću ovdje izdvojiti samo dvije, po meni kapitalne i ključne.

Prva i osnovna greška je olako pristajanje na rad i djelovanje po modelu i načinu rada i djelovanja nametnutom i kreiranom od strane mononacionalnih stranaka, prvenstveno SDA, a neprimjerenih ljevici.

Osnovne karakteristike takvog rada su suha i tehnička borba za vlast gdje je ideologija u potpunosti zanemarena, na izbore se izlazi radi funkcija i pozicija a ne da bi se mijenjala društvena paradigma.

Dalje, nedostatak kontinuiranog rada u bazi, i sa članstvom i sa građanima, jer sve se u principu svodi na kampanjski rad u vrijeme izbora, što građani i članstvo prepoznaju i izražavaju svoje nezadovoljstvo, što se manifestuje napuštanjem partije ili pasiviziranjem od strane velikog broja istaknutih ideološki profiliranih članova sa jedne strane, a sa druge strane izostanak podrške na izborima od strane nezadovoljnih građana. Jedan dio građana se okreće novoformiranim strankama ljevice i centra, što se posebno primjeti u Kantonu Sarajevo, dok drugi, veći dio razočaranih, apstinira od izbora.

Najbolje se to može ilustrovati u strategiji sigurnog glasa koja je do srži ogolila tehnomenadžerski pristup glasačima od kojih se traži i očekuje siguran glas a da im se istovremeno za uzvrat ne nudi ništa konkretno i opipljivo što bi značajno poboljšalo uslove življenja i rada.

Sa tim u vezi je i stalna i isključiva okrenutost samo parlamentarnom radu, a zanemarivanje komunikacije sa građanstvom, u različitim oblicima toga rada, što, takođe, nije primjereno ljevici.

Ovakav metod i način rada u unutrašnjim odnosima u samoj Partiji dovodi do pogubnih posljedica koje se ogledaju prvenstveno u znatnoj dominaciji interesnog nad idejnim, dolazi dostvaranja interesnih klanova, međusobnih sukoba i borbi za pozicje u organima i na listama. U takvom, negativnomozračju, članstvo, od kojeg se očekuje samo i jedino da podnese i iznese teret kampanja, se osjeća izdanim i ostavljenim, najčešće prepušteni sami sebi jer se sve negativnosti iz vrha partije, u pravilu, spuštaju i prenose na niža, kantonalna, gradska i opštinska rukovodstva. Znači, na prvom mjestu imamo grupu elitnih članova kojima su zagarantovana mjesta u organima i na listama, zatim slijede pojedinci nezadovoljni jer ne spadaju u te elitne grupe, a žele to, i na kraju ogroman broj članica/članova, istaknutih, odanih i dugogodišnjih, koji od Partije ne očekuju ništa više osim principijelne ideološke borbe za promjene u državi i društvu.

Druga najveća greška je, uprkos svim dobronamjernim sugestijama i prijedlozima, istrajavanje na gore navedenoj prvoj grešci. Dakle, zanemaruje se ideologija, zanemaruju se članstvo i građani i njihove potrebe i zahtjevi a nastavlja se sa prostom borbom za pozicije u vlasti bez istinskog zalaganja za nužne promjene u društvu i državi.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, dileme nema ili reforma i vraćanje izvornim principima socijaldemokratije ili nastavak tavorenja na političkoj sceni.

Mora se  vratiti moralni lik i ugled člana/članice SDP BiH. Mora se vratiti povjerenje građana u Partiju.

Moraju se mijenjati međusobni odnose koji bi zaista trebali biti drugarski i iskreni, ideologija mora nadvladati interes, mora se vratiti programu Partije. SDP BiH treba postati i baklja i mač i štit u rukama hiljadama nezadovoljnih, prevarenih, poniženih i zaplašenih.