Između umjetnosti i sjećanja: Šta može jedan fildžan kafe?

Asja Hafner
Autor 10.7.2020. u 13:31

Između umjetnosti i sjećanja: Šta može jedan fildžan kafe?

Foto: Ismeta Curkic (Courtesy Photo)

Kada je 11. jula 2006. godine u Sarajevu na Baščaršiji prvi put u javnom prostoru izvela performans ‘Što te nema?’, Aida Šehović, američko-bosanska umjetnica, rođena Banjalučanka sa adresom u Njujorku, nije znala da će narednih 14 godina svaki 11. juli raditi isto – kuhati kafu i redati fildžane u različitim gradovima Evrope i Sjeverne Amerike.

“Najiskrenije, nisam imala pojma kako će to izgledati. Ja sam tada, u tom momentu 2006. u Sarajevu, samo imala želju da uradim taj performans i da poredam fildžane. I da su fildžani, koji su bili tamo, sakupljeni. Njih su sakupile žene iz Srebrenice, ta prva 932 fildžana. I, to je sve što sam ja pretpostavila i nadala se. Samo sam željela da ih poredam i naspem kafu u fildžane koji će čekati”, kaže Aida Šehović za Radio Slobodna Evropa (RSE) dok govori o svom radu ‘Što te nema?’ koji naziva nomadskim spomenikom.

Nomadski spomenik ‘Što te nema?’ 11. jula 2008. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina

Nakon Sarajeva i prve postavke nomadskog spomenika kojim umjetnica otvara privremeni prostor sjećanja na 8.372 žrtve genocida ubijene u julu 1995. u Srebrenici, koja je trebala biti zaštićena zona Ujedinjenih nacija, desilo se drugo postavljanje upravo u zgradi Ujedinjenih nacija (UN) u Njujorku 2007. Umjetnica je radila isto, kuhala tipičnu bosansku kafu, punila i redala fildžane koje su joj donosili drugi ljudi. Fildžani sa kafom ostajali su neispijeni…

Svaki fildžan s kafom postavlja se u privremeni spomenik za po jednu od žrtava srebreničkog genocida. Od prva 932 fildžana sakupljena u Sarajevu kolekcija je rasla i ove godine sakupljeno je svih 8.372.

Ideja iza ‘Što te nema?’ poziv je na stvaranje otvorenog prostora za kolektivno sjećanje, suočavajući slučajne prolaznike i/ili namjerne učesnike s pitanjima genocida i njegovim posljedicama po jedno društvo.

“Već u Sarajevu je odaziv bio snažan, vidjelo se da su ljudi koji su prolazili jednostavno bili toliko dirnuti, počeli su se okupljati i dolaziti na trg i donositi više fildžana. Za mene je to bio važan momenat jer sam imala priliku da vidim koliko je snažna umjetnost i koliko je potrebna ta konverzacija na kolektivnom nivou u društvenom prostoru. Kada sam bila pozvana onda sljedeće godine (u sjedište UN-a, op. aut.), onda mi je bilo jasno – ovo je nešto što je tek počelo, što se mora nastaviti. Naravno, nije mi bilo jasno tada da će to prerasti u nešto što će biti svake godine i što je uvijek 11. jula, što će putovati u druge gradove”, sjeća se Šehović.

Nomadski spomenik ‘Što te nema?’ 11. juli 2008., Tuzla

Treća postavka u Tuzli bila je jedna od prekretnica u petnaestogodišnjoj evoluciji nomadskog spomenika – trenutak kada su se žene Srebrenice pridružile Aidi u kuhanju kafe i postavljanju fildžana:

“Puno tih odluka su bile spontane. Posebno Tuzla gdje su žene onda imale priliku da budu sa mnom i jer su njihova djeca imala priliku da budu tu i gdje je bilo jasno da nije bila poenta da ja sama redam fildžane i punim ih kafom kao performans nego da svi zajedno u tome učestvujemo. (…) Vrhunac, najvažnija transformacija u samom spomeniku se desila u tom momentu kada je spomenik postao participatoran. Kada je bilo jasno da se drugi ljudi mogu uključiti. Kroz sve ove godine i sad idući dalje u budućnost moja uloga je da ja što više budem u pozadini a da što više otvaram prostor za druge”.

‘Što te nema?’ u Tuzli 11. juli, 2008.

Datum postavke ostajao je isti, 11. juli, sakupljeni broj fildžana je rastao, spomenik se širio, putovao: Sarajevo, sjedište UN-a u Njujork, Tuzla, Hag, Štokholm, Burlington, Istanbul, Toronto, Ženeva, Boston, Čikago, Cirih, Venecija…

Život živog spomenika

Prekretnica je i 11. juli 2020., kada se obilježava 25 godina od srebreničkog genocida, a rad ‘Što te nema?’ postavlja se po 15. put u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari gdje bi trebao ostati zajedno sa drugim umjetničkim radovima koji tematiziraju srebrenički genocid.

“Meni je to bilo neko nemoguće pitanje i ogroman pritisak – ja sam uvijek znala gdje sam 11. jula i šta se sve treba desiti prije 11. jula da bi se to desilo i bilo mi je nezamislivo da će ikada stati. Uvijek sam govorila da će se ovo nastaviti dok god postoji potreba za sjećanjem. Ali kada se ispostavilo prošle godine da smo se toliko približili tom broju (broju fildžana za svaku od 8.372 žrtve, op. aut.), kada sam bila pozvana da dođem u Memorijalni centar. (…) Originalno sam bila pozvana da u dođem u Beograd. Što je bila jedna traumatična promjena za mene. Osjećala sam se da nisam mogla da odbijem poziv Memorijalnog centra zbog te godišnjice (2020. se obilježava 25 godina od srebreničkog genocida). I kada je bilo jasno da će oni prvi put biti postavljeni na mjestu zločina u Srebrenici, meni nije više bilo smisla da oni (fildžani) putuju dalje i redaju se po nekim drugim trgovima. Tako da je onda bilo jasno da ovo treba biti zadnji put da se oni poredaju i pune kafom i postavljaju na taj način.”

Umjetnica objašnjava svoj odnos prema radu i kako je od početka “išao ispred” nje: “‘Što te nema?’ je sam za sebe. Neću sada da kažem jedno živo stvorenje, ali kao rad, on je nekad ispred mene i onda ja kaskam kao umjetnik da ustvari procesuiram šta se desilo i zašto se nešto desilo i zašto sada na ovaj način određene stvari radimo u sklopu tog rada. To je veće od mene, to sam uvijek i govorila i bilo mi je jasno već prvih godina da moj zadatak nije bio da ja to čuvam kao neki čuvar, da se ništa ne mijenja, nego da je moj zadatak da ja to zaštitim i da njegujem i brinem se o tome da nije manipulisan, da nije korišten za svrhe i za stvari u koje ja ne vjerujem. Da je, s jedne strane, zaštićen, ali isto tako da je omogućeno da se dalje razvija, raste i da postaje sve više otvoren, sve više inkluzivan. Da što više ljudi uključi.”

Spomenik se sastoji od kolekcije šoljica za kafu, fildžana koji su tokom godina sakupljali donacijama različiti ljudi – od žena Srebrenice, porodica žrtava genocida, bosanske dijaspore do donacija koje su ove godine došle i iz ambasada Austrije, Turske u BiH i Delegacije Evropske komisije u BiH.

Dugogodišnji saradnika na projektu “Što te nema?” koji je organizovao kampanju prikupljanja preostalih fildžana i pomogao u postavci u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari zajedno sa timom Aide Šehović je Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC) iz Sarajeva. Jedan od programa organizovanih oko projekta ‘Što te nema?’ 2020. bila je i serija virtualnih panel diskusija na temu prevencije genocida.

Uloga umjetnosti u prevazilaženju prošlosti i prevenciji genocida

Pitanja iz naslova rada ‘Što te nema?’ otvara prostor za drugo pitanje koje postavlja umjetnica – Kako jedan fildžan kafe može pomoći u oporavku od genocida i spriječiti buduće zločine? – o ličnom iskustvu ali i iskustvima drugih koji su se susreli sa njenim umjetničkim radom te o procesima pomirenja i prevazilaženja traume ali i života poslije genocida, Aida Šehović kaže:

“Genocid je najstrašniji zločin. Najstrašnija forma mržnje koja postoji između ljudi i posljedice genocida su stravične i traju stotinama godina. Tako da i taj proces oporavka i ozdravljenja i put prema budućnosti, odnosno sadašnjosti u kojoj genocid neće više postojati, je jako dug. Ideja za “Što te nema?” je došla, za mene, iz tog mjesta razočarenja i mržnje i frustracije da tako nešto može da se desi i to u srcu Evrope a da život ide dalje, da svijet nije stao. Tako se osjećam ne samo za Srebrenicu, tako se osjećam za bilo koji zločin koji se dešava bilo gdje u svijetu.”

‘Što te nema?’ Chicago 11. juli, 2017.

“Ne želim da kažem da su se ljudi koji su preživjeli Srebrenicu a učestvovali ili imali priliku da budu dio ‘Što te nema?’ oporavili, ali mislim da su oni doživjeli neku vrstu katarze. Ono što su oni sa mnom podijelili u tom momentu kada se sve to dešavalo (iskustvo rata i genocida, op. aut.), kada su oni prolazili kroz to, oni su se osjećali sami. Kao da se to njima dešava a niko drugi na svijetu, nikog drugog nije briga i nije im stalo. I, to je jedno drugo razočarenje u svijet i čovječanstvo i druge ljude…”

‘Što te nema?’ Cirih 11. juli, 2018.

“Ono što su oni sa mnom podijelili jeste da tokom ‘Što te nema?’, budući da je spomenik otvoren i tu su dobrodošli svi ljudi, bez obzira na to odakle dolaze, u tom momentu kada oni imaju priliku da vide kako drugi ljudi, čak ljudi koji uopšte nisu vezani za Bosnu i Hercegovinu, ne znaju ništa o tome, možda su saznali 15 minuta prije, tog momenta kada se spuštaju fildžani i pune kafom, to je ta jedna vrsta katarze koju oni doživljavaju jer onda vide da nisu sami, da nije istina da nikome nije stalo, da nije istina da druge ljude nije briga. To je taj momenat za koji mislim da je malo drugačiji za njih od drugih načina komemoracije ili susreta sa tom traumom koju nose”, objašnjava Šehović.

‘Što te nema?’ Boston 11. juli 2016.

Put izbjeglištva i put umjetnosti

Sa 15 godina Aida Šehović je napustila rodnu Banjaluku kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini 1992. Živjela je u Turskoj i Njemačkoj prije nego što je sa porodicom došla u Sjedinjene Američke Države.

Iako je provela veći dio svog života u Americi, Aida dijeli život na prije i poslije rata: “Dijelim život na prije i poslije rata više nego na prije i poslije dolaska u Ameriku. Definitivno prije i poslije rata i baš puno o tome razmišljam. Mislim da svi mi, barem iz mog iskustva, koji smo preživjeli rat da, kao i svi koji su ostali u Bosni i Hercegovini – gdje svi govore prije rata, poslije rata. Ja i moja familija, mi smo bili izbjeglice i u Turskoj i u Njemačkoj i u Ameriku smo došli kao izbjeglice i onda smo prošli kroz taj proces da postanemo državljani, da možemo glasati… Naravno, iskustvo je drugačije”.

“Ja u Americi sada živim najduže nego bilo gdje. U Bosni sam živjela 15 godina u Americi sad živim već 23 godine. Htjela ja ili ne formirala sam se ovdje u ovoj zemlji, u ovoj zemlji sam postala umjetnica, ovdje sam izabrala taj put, ali mi je interesantno da iako godine prolaze ne znam da li ću se ikad osjećati kod kuće i ovdje. Definitivno možda se najviše osjećam u gradu Njujorku kao gradu, ali što se tiče države, ne. Ne znam, taj pojam države mi je postao apstraktan”, kaže Šehović.

‘Što te nema?’ Chicago, 11. juli 2017

Na pitanje da li je umjetnicima u dijaspori lakše izražavati se o traumatičnoj prošlosti rodne zemlje kaže: “Mislim da je distanca bitna koliko je i blizina. Vidim probleme u radovima u kojim su umjetnici totalno van neke teme. Skroz su autsajderi, a prilaze nekoj temi jer ulaze tu izvana, potpuno izvana. Koliko god se oni mogu obrazovati i naučiti nikad nisu lično dirnuti tom temom. Tu može doći do problema jer nema te bliskosti”.

“S druge strane, mislim isto da ako je čovjek u tome u tom momentu, pogotovo ako se radi o iskustvu koje je neko doživio mislim da je jako teško odmaći se dovoljno da bi se stvorio neki umjetnički rad koji je za sve. Jer svaki rad je ustvari, idealno bi svaki umjetnički rad bio za sve ljude, za sva vremena, za sve zemlje, za sve kulture. Tu je teško stvoriti tu distancu koja je potrebna da se to sagleda sa druge strane”, kaže Šehović.

‘Što te nema?’ Cirih, 11. juli 2018.

O odnosu prema iskustvima rata i izbjeglištva i odlaska iz rodnog grada, te o tome kako kroz umjetnost sama nalazi načine artikulacije lične traume i da li je prevazišla vlastitu prošlost Aida otvoreno govori:

“Zbog toga mislim da sam ja u unikatnoj poziciji u odnosu na Srebrenicu, jer nisam iz Srebrenice ali jesam iz Bosne i Hercegovine. I ono što je interesantno jeste da nikad nisam napravila rad o Banjaluci. To bi bilo moje lično. Imam ustvari koji je u progresu, koji još uvijek nisam razradila i završila, ali to je to, zato što nemam tu distancu koja je potrebna jer je to moj rodni grad. To je moje lično iskustvo, ja nisam preradila sve što trebam preraditi u vezi te traume i moj odnos sa mojim rodnim gradom je do dan danas jako problematičan. Nije zdrav odnos. Ja razmišljam o Banjaluci ali ja sam to jednostavno, zatvorila tu knjigu i mene ništa tamo ne interesuje. Ne razmišljam o Banjaluci sa nekom pozitivnom nostalgijom. Ne osjećam se ugodno kad sam tamo, i dan danas što je s jedne strane smiješno jer eto prošlo je toliko godina ali ja još nemam tu distancu da se suočim s tim radom (o Banjaluci, op. aut.).”

Univerzalnost spomenika za sve

Upravo izbjegličko iskustvo, kako sama kaže, oblikovalo je njene umjetničke interese koji se odnose na pitanja rituala i politike, te ispisivanja istorije marginalizovanih: “To pitanje – što nema onih koji su ubijeni u Srebrenici. Ja želim da se desi transformacija – da to pitanje ne postavljaju samo njihove familije koje su preživjele nego da onda i ja i ti bilo ko drugi iz svijeta da postavlja to pitanje – znači preuzima na sebe isto to sjećanje i taj gubitak ljudskog života.”

‘Što te nema?’, Chicago 11. juli 2017.

“Hiljadu puta sam se na razne načine uvjerila da nije istina da ljudima nije stalo, da nije istina da se ljudi ne brinu, da jednostavno ne znaju šta da urade. Ne znaju kako da promijene, ne znaju kako da doprinesu. I drugi veći problem je da mi društva, bez obzira da li je to društvo u BiH ili ovdje u Americi ili drugdje u svijetu, mislim da nismo došli još do najboljih načina kako da razmatramo ovo. Imamo neke legalne procese koji postoje. Koji naravno isto nisu idealni… Upali smo u tu klopku da se o ovim temama priča kao da je to neka druga činjenica a pričamo o ljudskim životima. Stalno sami sebi stvaramo tu distancu i navikavamo jedni druge i društvo na to… Zaboravlja se da je svaka ta osoba koja je ubijena bio nečiji muž, nečiji otac, nečiji sin… Tu je problem sa kojim se susrećemo u svim društvima – način na koji se o ovim temama priča”, iznosi svoje zapažanje Šehović.

Upravo iz razloga koje je navela kaže da se služi politikom i ritualom kao alatom u svojoj umjetnosti: “Ritual više nego bilo šta otvara prostor i stvara tu inkluzivnost jer onda je vrlo jasno kako se neko drugi može uključiti – vraćam se na onu činjenicu da je ljudima stalo ali oni ne znaju šta da urade. I kroz ovaj ritual, iako je on simboličan njima se pruža prilika da nešto konkretno urade, da nešto fizički urade. Neko ko drži fildžan u svojoj ruci, osjeti taj fildžan, pa ga spusti, pa naspe kafu u njega… Njihov odnos i veza sa tom temom i genocida i Srebrenice i rata i svega, čovječanstva se skroz mijenja kroz to. Jer oni sad imaju svoje lično sjećanje na taj momenat i zauvijek su povezani sa spomenikom i sa tim temama. To ritual omogućuje u ovom slučaju.”

Još jedna prekretnica u gotovo organskom razvoju nomadskog spomenika bio je Aidin susret sa Auschwitz Institutom za mir i pomirenje: “Imam osjećaj da se taj kontakt desio u pravo vrijeme jer oni su došli u 14 godini spomenika, omogućili su, budući da u Veneciji nismo samo postavili spomenik 11. jula nego je bila i izložba u kojoj je ‘Što te nema?’ po prvi put bio predstavljen kao rad. A to je za mene bilo jedno pitanje kojim se bavim cijelo ovo vrijeme – spomenik je privremen, nije stalan, postoji samo jedan dan kada on oživi – mimo toga meni je uvijek bilo teško kako da predstavim taj rad u drugim formama u galerijama i na neki drugi način. Da bih zaštitila samu temu i koncept rada nisam bila zainteresirana da na neke tradicionalne načine pokazujem samo slike rada ili da izlažem fildžane. Oni imaju jednu vrlo posebnu i specifičnu svrhu.”

‘Što te nema?’ Chicago, 11. juli, 2017.

Saradnja sa Auschwitz Institutom za mir i pomirenje omogućila je novu fazu projekta: “Kada se Auschwitz Institut pojavio i kada su me pozvali, to bila jedinstvena prilika da je prošlo dovoljno vremena, da sam ja imala dovoljno vremena da razmislim kako bi se mogao projekat predstaviti a da još uvijek reflektira sve ideje i koncepte iza ‘Što te nema?’. Prošle godine (izlaganje na 58. Bijenalu u Veneciji 2019. op. aut.) oni su finansirali ne samo postavku i izložbu već su omogućili da se rad razvije, da se stvori jedan novi rad.”

Kafa je da se dijeli

Inspiracija za rad potekla je iz priče jedne Srebreničanke koja je rekla da joj suprug najviše nedostaje kada sjedne da popije kafu.

Aida kaže da se mogla poistovjetiti upravo iz razloga što je odrasla gledajući svoje roditelje kako zajedno piju bosansku kafu, nekad u Banjaluci i danas u Americi.

Pitala se šta znači gubitak ljudskog života? Šta to znači kada nekog nema? Kako se to ustvari manifestuje? Kako se to doživljava, kako se to osjeti?

‘Što te nema?’ Chicago 11. juli 2017.

“Zašto kafa je meni postalo jasno tek nakon što smo mi morali napustiti Banjaluku jer kroz moje izbjegličko iskustvo sa roditeljima, željeli ili ne mi smo se sve više i više asimilirali u svim društvima u kojima smo živjeli i onda je ta bosanska kafa – naš način pijenja kafe iz fildžana postalo jedan od jedinih dijelova našeg bosanskog identiteta ili naše kulture koju smo uspjeli zadržati jer sve drugo, želio čovjek ili ne, se mijenja. Za nas je kafa, za nas koji smo u dijaspori, je kafa postala simbol naše domovine i tog mjesta odakle potičemo i gdje smo odrasli.”

Tajnu univerzalnog razumijevanja nomadskog spomenika oko kojeg se širi miris kafe kao poziv na dijeljenje starih i stvaranje novih sjećanja na teme kojima se teško pristupa i o kojima se teško razgovara Aida Šehović objašnjava:

“Umjetnost prilazi ovim temama na jedna neočekivan način. To je prednost umjetnosti gdje ona ima posebnu ulogu u društvu da neko može reći mene ne zanima politika, mene ne zanima istorija, ali ja ću proći i vidjeću kakav je ovo fildžan… To se nama dešavalo sa spomenikom. Ljudi su prilazili iz različitih interesa. Osjetili su miris kafe i nisu znali je li se prodaje kafa, je li se dijeli, šta je ovo? Možda ih je to podsjetilo na nešto drugo, možda im se pio čaj… nije bitno. Ali umjetnost ima taj način da te uvuče a da ti nisi ni svjestan u šta ulaziš i onda ti pomogne da se suočiš sa tim nekim pitanjima koja bi možda inače izbjegao ili ne bi nikada svjesno išao tim putem.”

RSE

Asja Hafner
Autor 10.7.2020. u 13:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija