Jadni radovi

Autor/ica 16.6.2012. u 09:35

Povezani članci

Jedan od najpopularnijih američkih predsjednika svih vremena svakako je F.D.Roosevelt. Predstavlja jedinstven primjer u povijesti SAD, jer je 4 puta uzastopce biran za predsjednika, a tek nakon njegove smrti ograničen je izbor na svega 2 uzastopna mandata. Pamtit će ga se po mnogo čemu, možda najviše po potezima koje je poduzimao u vrijeme Velike depresije tridesetih godina prošlog vijeka, čime je izvukao Ameriku iz ralja ekonomske krize, kao i po vodstvu svoje države tijekom 2. svjetskog rata. Na trenutak ću napustiti priču o njemu i prisjetiti se kazivanja storije stare 2-3 godine, mog povijesno beznačajnijeg prijatelja.

U to vrijeme imao je 60 godina. Nezaposlen bijaše od 1999. godine kada je sudjelovao na javnim radovima u trajanju od 6 mjeseci, sa plaćom od oko 2050 Kn. Do godine o kojoj vam pričam primao je od Socijalne skrbi mjesečnu pomoć – s obzirom da je zadovoljavao propisane uvjete – za uzdržavanje, u iznosu od 500 KN i snalazio se kojekako. Tada je pozvan na javne radove u trajanju od 3 mjeseca (s produžetkom mjesec po mjesec, do ukupno 6 mjeseci); košnja trave u dječjim vrtićima uz dodatne sitnije poslove – plaća 2176 Kn. Inače je, kao nediplomirani stručnjak VSS spreme, radni vijek proveo u prosvjeti no nije imao ispunjene uslove za mirovinu.

Što je u toj kratkoj storiji – nastavak koje slijedi niže – sramno, jadno, bijedno, neljudsko, nekompetentno, ekonomski neisplativo, glupo i politički motivirano?

Čovjek koji je godinama predavao u prosvjeti, sa 60 godina starosti poslan je na obavljanje fizičkih poslova. Dobro, reći ćete – rad nije sramota – ako je fizički zdrav (a bio je), zašto malo ne bi proteglio noge, zar ne. Čudno je, međutim, da je istovremeno na rad u gradsku knjižnicu poslan mladić sa završenom srednjom stručnom spremom tehničkog smjera. Moj prijatelj obavljao je poslove za koje su redovnu plaću primali radnici te firme, dakle – nije stvarao nikakvu novu vrijednost, tek je rasterećivao radnike firme u koju su ga poslali (‘ajde de da je kopao kanale za zaštitu od poplava u Slavoniji – to bi zaista bilo stvaranje nove vrijednosti, usto i društveno korisno). Da je država prijatelju i kolegi s kojim je radio, povisila socijalnu pomoć na 700 Kn, a četvorici radnika koje su oni rasterećivali osigurala dodatak na plaću od po 500 Kn (daklem, ukupno 2400 Kn mjesečno), mnogo bi više uštedila, a posao bi ionako obavili zaposlenici tvrtke. Mjesečna ušteda za državu iznosila bi oko 2000 Kn samo na njima dvojici. I vjerujem da bi svi – prijatelj, radnici firme u kojoj je obavljao javne radove i država bili mnogo zadovoljniji. Godine o kojoj vam pričam, na javnim radovima u RH bilo je zaposleno svega 2367 osoba, što je u odnosu na broj nezaposlenih maja iste godine iznosilo mizernih 0.8% , a u usporedbi s brojem novozaposlenih to bijaše oko 19%. Tih 19% nisu bili posljedica nikavih ekonomskih zakonitosti, nikakvog oporavka hrvatske privrede, nikakvog porasta produktivnosti, nikakvog povećanja konkurentnosti na tržištu, to je bio – sa stajališta ekonomske koristi – inscenirani porast iniciran Vladom RH kao politička manipulacija, da prikrije njenu nesposobnost u suprotstavljanju krizi. Jednostavno rečeno, bijaše to vrlo, vrlo slab alibi Vlade, samo jedan od jednakovrijednih alibija za njen (ne)rad odnosno (ne)sposobnost glede nošenja sa krizom. Odbijemo li još broj sezozanaca (oko 30% novozaposlenih), kao privremeno zaposlenih koji nisu trajno riješili svoj radni status, slika jada, bijede i nekompetencije tadašnje hrvatske Vlade još je potpunija.

Sad dolazimo do još bijednijih zaključaka. U peridu od 11 godina plaća zaposlenih na javnim radovima, povećala se za ciglih 126 Kn! Da, da; stabilna privredna situacija, cijene fiksne, inflacija nula – svakako, ali na Marsu a ne u RH. Kako je prijatelj radio 22 dana mjesečno po 8 sati dnevno, lako je izračunati njegovu satnicu – 11.6 Kn po satu iliti 93.2 Kn dnevno. Nije čudno, kako mi je pričao, da su gotovo svi pozvani na razgovor u HZZ odbili posao, jedan sa primjedbom kako on može višestruko više zaraditi u kraće vrijeme, skupljajući prazne plastične boce i prodajući ih po 0.5 Kn za komad! Prijatelj je prihvatio posao – čak kaže da je uživao strižući travu, možda zadovoljan što nije on jedini kojega šišaju na ovim prostorima već i on to može priuštiti, ma i samo vlatima trave. Bijahu njime jako zadovoljni, te mu predlože da i iduće godine dođe u ispomoć. Sav sretan, ode se prijaviti na Zavod za zapošljavanje s preporukom iz firme, ali nije nego: „Dragi gospodine, vi nemate slijedeće 3 godine pravo učestvovati na javnim radovima. Znate, ima još nezaposlenih, i njima treba pružiti priliku!“. Daklem bi, jadnik, s obzirom na godine starosti uslijed kojih ne može više naći neki posao trebao iduće tri godine nekako progurati s onim što je zaradio u proteklih šest mjeseci – barem prema poimanjima vlasti – a potom moliti Svevišnjega da ga nanovo uvrste u program javnih radova. Vrlo malo vjerovatno, s obzirom na broj nezaposlenih i obuhvaćenih ovom vladinom akcijom. Uz božju pomoć – pomisli on – krpat ću kako tako sa onih 500 Kn mjesečne socijalne pomoći, i odjuri da se prijavi na Ured za socijalnu skrb kao čovjek koji nakon zadnje plaće više nema nikakvih primanja. A kad tamo: „Dragi gospodine (svima koji te šutiraju si izgleda „dragi gospodin“) vi iduća 3 mjeseca nemate pravo na socijalnu pomoć. Znate, to vam je po zakonu koji veli blablabla, blablabla…“. Uzalud se moj frend pozivao na dopis Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi – kome se prethodno obratio jer su ga i prije desetak godina obrlatili na isti način – da ima pravo na pomoć već prvi mjesec nakon primitka zadnje plaće, ništa nije pomagalo. Ni žalba ministarstvu, riješena tek nakon tri mjeseca – istom ministarstvu od kojeg je najprije dobio odgovor da ima pravo na pomoć – nije pomogla. Potpis ministra (onog što je mjesečno, uz redovnu ministarsku plaću primao još 10000 Kn iz HDZ-ovog crnog fonda) zapečatio je cijelu stvar. Zaista hvale vrijedna “briga” lopovske vlade, lopovske države (“svaka država ima svoje lopove, jedino naši lopovi imaju svoju državu”) za njene popljačkane građane sa samoga dna. Na primjeru mog jarana to izgleda ovako: Ne ćemo mu dati da “krepa”, kad mu to već do sada nije uspjelo, idućih 6 mjeseci – jer je to za nas ovog časa kada nas nevolje uzrokovane vlastitom nekompetentnošću i lopovskim mentalitetom biju sa svih strana, politički vrlo profitabilno – a onda, ako preživi narednih desetak godina, možda ga pozovemo na nove javne radove. Da kopa, sa 70 godina starosti (ovaj put možda ipak) kanale za zaštitu protiv poplava. A može i – vlastitu grobnu jamu!

I, baš kad pomisliš da ova država ne može biti bijednija i jadnija te da ne može dublje pasti, stiže 2012-ta i ministar Mrsić koji je – valjda po onoj „nomen est omen“ – zbilja zamrsio. Sada mladi ljudi s fakultetskom diplomom, imaju „pravo“ godinu dana (mladi sa svršenom srednjom stručnom spremom – do 2 godine) raditi za 1600 Kn mjesečne plaće, što će reći – satnicu od 9.1 Kn iliti 72.8 Kn dnevno! Istinabog, to nisu javni radovi već nešto što krivo zovu volontiranjem (jer volontiranje je besplatni svojevoljni rad, kao pomoć zajednici), ali su obrazloženja vlasti podjednako blesava. Dok će ondašnja, HDZ-ovska Vlada reći kako je cilj javnih radova:

društveno korisnim radom afirmirati socijalnu uključenost i ublažiti socijalne posljedice nezaposlenosti kroz suradnju jedinica lokalne samouprave i institucija u njihovu vlasništvu, nevladinih udruga.

povećati zapošljivost dugotrajno nezaposlenih osoba, s osobitim naglaskom na njihovu socijalnu uključenost.

dotle “socijalno osjetljivi” ministar Kukuriku koalicije divani ovako:

“Apsolutno odbacujem sve komentare da ćemo mlade tako izložiti izrabljivanju i pretvoriti u roblje. Postavit ćemo visoke mehanizme kontrole, s ciljem da mladima omogućimo makar nekakav ulazak na tržište rada. Alternativa tome da dvije godine ili godinu ‘volontiraju’ za 1600 kuna mjesečno je da dvije godine sjede doma, ili da godinu, dvije volontiraju negdje bez ikakve naknade, bez staža i bez ikakvih prava, da bi stekli kakvo-takvo radno iskustvo i imali priliku ubuduće konkurirati na tržištu rada. Na ovaj način, mladi ljudi bi imali sva prava koja inače imaju radnici iz Zakona o radu, osim plaće, koju zamjenjuje naknada.”

Na žalost, ima onih koji se slažu sa takvim izrabljivanjem, pa čak i dobrovoljno učestvuju u njemu kao moderno roblje. Od njih bi vrijedilo zatražiti odgovor na pitanje, bi li ovu licemjernu i perfidnu konstataciju ministra Mršića prihvatili i da se radi o mjesečnoj naknadi od 160 Kn ili 16 Kn? Po čemu bi ona tada izgubila na svojoj “uvjerljivosti”?

No, vratimo se opet na javne radove. Ako smo svijesni da ponajveći broj ljudi obuhvaćenih njima, radi posao koji ne stvara nikakvu novu materijalnu vrijednost, da su zaposleni uglavnom na čišćenju i održavanju zelenih površina na zaštićenim kulturnim dobrima, u području socijalne skrbi, u knjižnicama, kao vozači, čistačice i slično, da plaću primaju ustvari iz državnog proračuna, te da je to u RH suštinski socijalna a ne ekonomska mjera, onda je jasno koliko sve to može pokrenuti posrnulu privredu iz krize. Ako pak za ozbiljno (što je vrlo teško) shvatimo najavu kako će ove godine čak 30000 ljudi biti obuhvaćeno ovom mjerom, postavlja se pitanje kome će ona – izuzev samim radnicima obuhvaćenima njome, i to vrlo kratkoročno i zaista minimalno – koristiti. Posebno ako budu organizirani po istom principu kao ranijih godina. Potrebno je primjetiti da tzv. javno-privatno partnerstvo, spominjano kao jedna od mjera koja bi potaknula hrvatsku privredu, nikakve veze nema sa javnim radovima. Jasno je da se sve hrvatske vlade, uključivo i ovu, teško nose sa ogromnom nezaposlenošću koja nije samo posljedica svjetske ekonomske krize, već je prvenstveno uzrokovana djelovanjem same vlasti. Manje-više konstantna katastrofalna nezaposlenost u RH tokom proteklih dvadesetak godina – neuzrokovana ikakvom globalnom krizom, već lopovskom politikom lopovskih vlada – mnogima na žalost izgleda, samo kao egzotična atrakcija ove države. Možda da se iskoristi kao turistički slogan, mamac za inozemne goste: „mala zemlja sa puno nezaposlenih ‘galebova’!“. Odnos broja zaposlenih prema broju penzionera (1.2:1) nastao je ne samo otpuštanjem tehnološkog viška, likvidacijama poduzeća i bacanjem radnika na ulicu, već i tzv. prijevremenim umirovljenjem radi osiguranja socijalnog mira u ratno i poratno vrijeme. Prijevremena penzija za radno sposobnog stanovnika je ekonomski totalno neodrživa kategorija. Prijevremene mirovine kojima je vlast rješavala nazaposlenost (uzrokovanu lopovskom pretvorbom koja se vodila pod njenom paskom i patronatom), plus prijevremene penzije radno sposobnih branitelja, jedan su od temeljnih faktora koji je produbio krizu ovdje postojeću još davno prije svjetske dužničke krize. Sada vlast ne zna što bi prije rješavala – budžetski manjak, nelikvidnost države, neplaćanje dugova, porezne neplatiše, neplaćanje doprinosa na plaće, veliki broj radnika koji rade bez plaće, ogroman broj nezaposlenih, nekonkurentnost privrede, pomanjkanje investicija, loš međusobni odnos zaposlenih i umirovljenika, krizu mirovinskog sustava,… pa prvenstveno poduzima palijativne mjere kako bi očuvala kakav takav socijalni mir. Jedino poticanje ekonomskog razvoja može dugoročno smanjiti pritisak ovih problema na društvo, a javni radovi onakvog tipa kakvog su do sada provođeni, očito nisu mjera koja bi potaknula razvoj.

Pa smo opet na početku članka. Kod F.D.Roosevelta i njegovog New Deal-a („novi dogovor“) – nove ekonomske politike – od kojeg bi novopečeni drugovi kapitalisti svašta mogli naučiti. Broj nezaposlenih je privremeno, relativno lako smanjiti, a kako se kriza produbljuje to ide sve više na račun veće potplaćenosti radnika. To pokazuju kako svakogodišnji javni radovi tako i poslovi sezonskog karaktera, uslijed čega se već godinama nezaposlenost u Hrvatskoj u intervalu od proljeća do kraja ljeta privremeno smanjuje, da bi opet poprimila stare ili čak gore oblike istekom sezone. U vrijeme Velike svjetske ekonomske krize ili Velike depresije kako se još naziva, kada je u SAD skoro svaki četvrti radnik bio nezaposlen, Roosevelt je poduzeo mjere za smanjenje nezaposlenosti ali i oporavak nacionalne privrede, uvođenjem velikih javnih radova. No, ti javni radovi su se stubokom razlikovali od ovih hrvatskih. Oni su bili usredotočeni na stvaranje novostvorene vrijednosti kao jedinog garanta koji će, uz smanjenje nezaposlenosti, dati domaćoj industriji nove poslove koji će zemlju izvući iz krize. Kampanja je uključivala masovni program javnih radova (brane, šume, autoceste) financiranih iz saveznog proračuna, na kojima je zaposleno nekoliko miliona ljudi. To je bilo praćeno i reorganiziranjem bankovnog sistema i uvođenjem do tada za tu zemlju nezamislivih socijalnih mjera (osiguranje za nezaposlene, penzija). Pa mada neki smatraju da se Amerika izvukla tek početkom 2. svjetskog rata kada su počele pristizati ogromne vojne narudžbe, nije loše spomenuti da je u nekoliko godina

„izgrađeno 122.000 javnih zgrada, 664.000 milja novih puteva, 77.000 novih mostova, 285 novih aerodroma, 24.000 kanala. Najveći projekat bio je oživljavanje jednog čitavog regiona, sliva reke Tenesi, i to na prostoru od 40.000 kvadratnih milja kroz sedam saveznih država sa oko 2,5 miliona stanovnika.”.

Nije mi cilj zagovarati provođenje ruzveltovskih mjera, posebno ne u vrijeme propadanja koncepcije liberalnog kapitalizma, jer mi cijeli taj sistem ni najmanje nije simpatičan. Samo želim ukazati kako vrli učenici koji se u Hrvatskoj i regiji igraju kapitalizma, nisu ništa naučili od svog učitelja ni sedamdesetak godina nakon njegove smrti. Doduše, to je normalno i shvatljivo jer – svaki kapitalizam započinje punjenjem vlastitih džepova e da bi se, tek kad se oni napune a zemlja upadne u vrtlog krize, ubrzano tražio izlaz iz nje. Ne zemlje radi, koliko zbog osiguranja stabilnih uvjeta kako popljačkano ne bi preko noći propalo! Danas se teško prisjetiti ministara i predsjednika vlada u RH i ostalim krpicama od država tijekom proteklih dvadesetak godina, ali – ljudi pamte Spartaka, Gubeca, Robespiera, Lenina, Tita, Chea,… i razloge zašto su oni to postali. Kad sam o tim stvarima razgovarao sa spominjanim prijateljem, njegov jad, bijes, nemoć i tuga konačno su se kanalizirali u jednu jedinu rečenicu, na račun onih prvih: „Čipka im materina!“. Htjedoh njegovu gorčinu malo skrenuti na šalu upitavši jel’ paška ili bačka čipka, na što je samo promrmljao: „Je, bačka je!“.