JESMO LI SE ZA TO BORILI?

Ivo Anić
Autor 5.3.2021. u 12:10

JESMO LI SE ZA TO BORILI?

Jesmo li se za to borili, postao je simbol bunta, građanskog neposluha, ali i simbolom otpora vladajućoj oligarhiji koja je polako postajala entitetom za sebe. Jesmo li se za to borili, odjekivat će desetljećima u ušima svakog poštenog građanina ove zemlje koji će na dnevnoj, tjednoj i mjesečnoj bazi pratiti korupciju u HDZ-u, pratiti sve njihove afere, no što je najteže, pratiti šutnju svih onih malih i običnih članova te stranke koji su strpljivo čekali svoju priliku. Da se jednom i njih sjeti njihova stranka. Da postoje. Jesmo li se za to borili, postao je sinonim za „pljačku sa rukom na srce“, ali je postao sinonimom i za cjelokupnu devastaciju ovog društva u svim njegovim sferama. Vlast dostatna samoj sebi, ostala je samoj sebi i svrha, a bunt, građanski neposluh i otpor tom isčašenom poretku koji je uspostavljen nastavili su pojedinci.

Piše: Ivo Anić

Građanski bunt, otpor ili neposluh ustaljenoj vlasti koja je formirala kastovno i korumpirano društvo, nije započeo vlasnikom teretane Quantum Premium Gym Andrejom Klarićem, kao što nije započeo Tomislavom Kovačevićem, ugostiteljem iz Rijeke, najmanje naslovnicom Indexa na kojoj morate potvrditi, ako želite pristupiti portalu da ste čovjek, a ne član HDZ-a.

Građanski bunt, otpor i neposluh vlasti koja je samu sebe formirala u nedodirljivu i samoodrživu kastu, započeo je i traje permanentno od kada je te i takve vrste. Vrste do sada nezabilježene u povijesti na ovim prostorima.

Stavljajući imena u službu stava – Viva Ludež! – pozivamo građane Hrvatske na mobilizaciju do konačne pobjede razuma u domovinskom ratu: jedino ako ste nasmijani od uha do uha pokazujete da ste naoružani do zuba“, bio je dio opsežnog uvodnika prvog samostalnog Feral Tribunea, objavljenog uz teškoće i režimske opstrukcije 1. lipnja. 1993. godine. Tog prvog lipnja, te ratne godine, postalo je jasno da se unatoč bijesu vladajuće kaste koja se pjenila u vidu prvog i nikad prežaljenog predsjednika, tjednik Feral Tribune, a zajedno s njim bunt, otpor i građanski neposluh u ovoj zemlji neće ugasiti.

Već da će neočekivano i ekspanziono rasti.

Prva dva broja glede & unatoč teških optužbi za fašizam prema vladajućima, prodavao se neočekivano dobro, i jedan gotovo nadrealan projekt poprimao je sve konture novopokrenute revolucije razuma koje će u idućim godinama prerasti u političku, civilizacijsku ali i kulturološku alternativu mentalnom sklopu vladajuće kaste. Njenom malignom nacionalizmu, utopijskom modelu društva koje funkcionira po sistemu „izabranih“ i „privilegiranih“, ali i po šutnji koja je krasila Tuđmanov HDZ. Šutnji onih koji su u tom masovnom pokretu sa početka devedesetih vidjeli svoju šansu. Kao što je uostalom vide i danas. Tjednik Feral Tribune, a zatim povedeni primjerom i još neki nezavisni listovi, prvi su razbili mit o domoljubnom pokretu u koji se ulazilo čista srca i poštenih namjera. Tabui koje je uspostavio Tuđmanov HDZ odjednom su tim izrazom građanskog bunta razotkrivali naličje te državotvorne stranke.

Rat s Bošnjacima, sotoniziranje Srba u Hrvatskoj, potpuni neuspjeh uspostave demokratskog pravosudnog i pravnog sustava, ratne zločine, i pljačku napravljenu u famoznoj privatizaciji dok je mladost Hrvatske ginula, ta je anarhoidna skupina novinara razotkrivala iz tjedna u tjedan služeći se daleko gorim fotomontažama i delikatnijim performansima nego li to danas čini na opće zadovoljstvo puka portal Index.hr. Otvorena opstrukcija tadašnje vlasti nije stajala na kritikama kako to vidimo danas, već se taj isti građanski bunt procesuirao u dugogodišnjim sudskim parnicama, razvlačio na županijskim sudovima i pokušavao ugasiti svim mogućim sredstvima.

Feral Tribune spaljivao se javno pod mojim nogama na Pjaci, u redakciju lista bačena je ručna bomba, a suđenja su se ceremonijalno održavala diljem zemlje po nalogu tadašnjeg autoritarističkog vrha. Gledajući današnje „događanje naroda“ ne mogu da se sa gorčinom ne prisjetim tih dana ponosa i slave bunta u Hrvata. Hrvata koji su krišom kupovali tjednik, a mi njegovi kolporteri bili izloženi svakodnevnim fizičkim napadima od strane ljudi u vlasti, njenih simpatizera ili vjernih sljedbenika

Autorni narativ tadašnjeg HDZ-a, uskoro je postao autoritarnim narativom kompletne države. Uz potpunu spregu medija, vrh HDZ-a uporno je pokušavao progurati zamjenu teza, tj. što bi bilo kada bi tjednik Feral Tribune, umjesto njih prozivao SDP-ovce, Srbe, Židove ili pak Rome? Na tu klasičnu zamjenu teza koju je projicirao kroz medije vrh HDZ-a, uredništvo Feral Tribunea odgovorilo je urnebesnom naslovnicom od 28. prosinca 1993, a na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni goli uz zajedljivo pitanje:

„Jesmo li se za to borili?“

Jesmo li se za to borili, postao je simbol bunta, građanskog neposluha, ali i simbolom otpora vladajućoj oligarhiji koja je polako postajala entitetom za sebe. Jesmo li se za to borili, odjekivat će desetljećima u ušima svakog poštenog građanina ove zemlje koji će na dnevnoj, tjednoj i mjesečnoj bazi pratiti korupciju u HDZ-u, pratiti sve njihove afere, no što je najteže, pratiti šutnju svih onih malih i običnih članova te stranke koji su strpljivo čekali svoju priliku. Da se jednom i njih sjeti njihova stranka. Da postoje. Jesmo li se za to borili, postao je sinonim za „pljačku sa rukom na srce“, ali je postao sinonimom i za cjelokupnu devastaciju ovog društva u svim njegovim sferama. Vlast dostatna samoj sebi, ostala je samoj sebi i svrha, a bunt, građanski neposluh i otpor tom isčašenom poretku koji je uspostavljen nastavili su pojedinci.

Pojedinci slični Andreju Klariću vlasniku teretane  ili Tomislavu Kovačeviću vlasniku kafića u Rijeci.  Pojedinci poput Ankice Lepej koja je svojim građanskim neposluhom postala prvom zviždačicom u Hrvata. Perjanicu te i takve pobune nosili su nezavisni novinari i listovi, iz kojih će kasnije nastati nezavisni portali koji će neumorno i danonoćno iznositi afere vladajućih koje će polako ali sigurno uspostavljati matricu. Modus operandi te oligarhije uspostavljen još tako devedesetih. Vlasti u kojoj će se svijećom tražiti čovjeka.

Poštena čovjeka.

Ne pokušavam u ovom tekstu naći definiciju prosječnog HDZ-ovca, niti nastojim u njemu odgonetnuti njegovu narav. Svatko od nas je u svojoj naravi problematično biće. Jezgru naše kompleksnosti prije svega sačinjava naša duhovna sastavljenost. Naš narativ po kojem smo odgojeni. Klasični skolastički udžbenici uče nas da smo svi kao ljudi produkt. Produkt koji su nam u nasljeđe ostavila pojedina povijesno – filozofska razdoblje, odnosno njihovi predstavnici. Ako tako gledamo na HDZ, tada nam je jasnija zamjena teza njegovog današnjeg predsjednika. Upravo naučena od svojih prethodnika. Ako pak iz te teorije i prakse gledamo na današnjeg HDZ-ovca, tada nam je potpuno jasna njegova težnja da prije svega bude čovjek sebi, a zatim drugima oko sebe.

Na toj pohlepnoj matrici devedesetih nažalost takav je homo hadezetikus naime nastao. Novovjekovna filozofija stavlja prije svega u središte čovjeka istinu. Upravo ta istina nikada nije bila dominantna u toj oligarhiji. Jedina norma koja je dominantna u toj političkoj strukturi, od njenih početaka, na volitivnom, etičkom, religioznom ili svjetovnom području, bio je od samog početka osobni probitak ili profit.

Nikada u službi drugih, uvijek u službi sebe.

I od tuda ta genijalna krilatica: “Jesmo li se za to borili’“ Jesmo li se kao narod borili da danas, nakon trideset godina ponovo imamo isti bunt, građanski neposluh i otpor iskazivan samo od šake pojedinaca?

Jesmo li se za to borili da tražimo čovjeka sa žaljenjem? Jesmo li se za to borili da su nam prošli naraštaji ostavili samo negativno naslijeđe, i to ono u vidu beskrupuloznog bogaćenja na uštrb čitavog jednog naroda? I na koncu, jesmo li se za to borili da je naša vjera u neprestani napredak i stvaranja „raja na zemlji“ za čovjeka zauvijek izgubljena upravo zbog te i takve kaste kojoj je tradicija pripadanja čovjeka vezana uz njegovu obvezujuću šutnju? Jesmo li se borili za takvu zemlju?

Zemlju u kojoj ćemo morati birati između čovjeka i HDZ-ovca?

Veliki Johann Goettlieb Fitchem začetnik njemačkog idealizma, davno je ponudio odgovor na ta i takva pitanja u svojoj glasovitoj alternativi između dva jedina moguća sustava, tj. između dogmatizma koji je okrenut samome sebi, i idealizma koji to izričito niječe. Idealizam po Fichteu jedini osigurava slobodu i neovisnost čovjeka te prema tome i samu njegovu duhovnost, progres. Bunt, građanski otpor, samim time postaju naša moralna obveza, ali i jedini način pravedne i poštene borbe za čovjeka. Čovjeka koji se ne miri sa uspostavljenim narativima i modelima egzistencije. Čovjeka koji koristi sve moguće subverzivne načine da svoj građanski neposluh jasno artikulira pa bilo to i kroz obavijest kako u njegov životni prostor takva vrsta ljudi nije dobrodošla. Klasičnom zamjenom teza, kako smo ustvrdili u pasusima gore, taj će se građanski bunt i neposluh prikazati kao fašizam i selektivni atak koji je usmjeren prema oligarhiji na vlasti, a ne recimo prema nekome u oporbi. I ta je zamjena teza kao i devedesetih potpuno promašila bit samog bunta i njegovu pravu suštinu.

Zato ustrajte i smišljajte nove i nesvakidašnje načine svog bunta. Radite kako je jednom rekao veliki Predrag Lucić za svoj Feral Tribune. Na svim dostupnim mrežama i sa svim današnjim alatima. U svojim mikrosredinama, kao i na nacionalnoj, medijskoj razini. Koristite svoje internetske platforme i profile na društvenim mrežama i budite hrabri.

Ako i ne polučite bog zna što, vaše će mentalno zdravlje biti osigurano.

Jer ćete još uvijek znati da ste čovjek, a ne HDZ-ovac.

Ivo Anić
Autor 5.3.2021. u 12:10