Kako revizionisti izmišljaju da su žene i djeca iz Đakova ubijani u Auschwitzu

Autor/ica 👤Prof. dr. sc. Ivo Goldstein i Doc. dr. sc. Goran Hutinec 6.12.2022. u 14:41

Izdvajamo

Naravno, historijski revizionisti u Hrvatskoj uopće ni ne pomišljaju uzeti u obzir spoznaje do kojih su došli istraživači u drugim zemljama, poput Njemačke ili Izraela. Njihov interes za povijest prestaje na Sutli, kao da je NDH postojala izvan europskog i svjetskog konteksta tog vremena, pa ni ne pokušavaju uklopiti svoje nelogične i nedokazive tvrdnje u već davno utvrđene činjenice o holokaustu u Europi.

Povezani članci

Prof. dr. sc. Ivo Goldstein i Doc. dr. sc. Goran Hutinec raskrikavaju tvrdnje povijesnih revizionista – Antifašistički vjesnik

Neki revizionisti (Geiger, Vukić i drugi) tvrde (ili pretpostavljaju da postoji mogućnost) da su židovske žene i djeca u lipnju/srpnju 1942. iz logora u Đakovu odvedeni u Auschwitz, a ne kako historiografija tvrdi – u Jasenovac. Igor Vukić je još 2017. tvrdio da postoji dokument, dosad posve nepoznat i hrvatskoj i svjetskoj historiografiji, koji će navodno dokazati da su židovske žene i djeca zatočeni u Đakovu odvedeni u Njemačku. Vukić je bio prilično tajnovit, najavio je da će takav dokument biti „uskoro” objavljen, što je navodno potvrdio i „povjesničar koji ga je pronašao i priprema za objavu”. Nije jasno je li Vukić mislio na njega ili nekog drugoga, no Vladimir Geiger se nedavno otvoreno pridružio pokušaju osporavanja deportacija đakovačkih zatočenika u Jasenovac. Geiger tvrdi kako „sudbina željezničkog transporta s logorašicama i logorašima Sabirnog logora Đakovo nije u historiografiji nedvojbeno razriješena”, pa važno zaključuje kako bi „trebalo težiti njegovu razrješenju”. Navodi i da su o upućivanju transporta iz Đakova u njemačke logore svjedočili povjerenik sarajevske židovske općine Srećko Bujas te neki izvještaji Međunarodnoga odbora Crvenoga križa. Geiger, naravno, umanjuje značaj činjenice da postoji više neposrednih svjedoka koji su neovisno svjedočili o njihovoj stravičnoj smrti u Jasenovcu, i tvrdi da su glasine koje su kolale u Sarajevu ili u krugovima Crvenog križa o njihovoj sudbini barem jednako valjani dokazi o njihovoj sudbini. Zbog toga prvo valja razriješiti pitanje ne samo kakve su glasine kolale o sudbini đakovačkog logora, nego i kada su koje od njih nastale i bile prenošene obiteljima, rođacima ili prijateljima zainteresiranim za sudbinu đakovačkih zatočenica. U tu svrhu odlično može poslužiti dokumentacija Židovske općine u Zagrebu, danas čuvana u Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu, među kojom je i nekoliko poruka poslanih onima koji su se u uredima zagrebačke općine raspitivali o svojim najmilijima, o kojima nakon likvidacije đakovačkog logora nisu imali nikakvih vijesti. Na upit Isaka Moše Kasorla iz Bitole koji se raspitivao o sudbini svoje sestre Rebeke u rujnu je odgovoreno da su zatočenici iz Đakova „prema uputama, koje smo svojedobno dobili od nadležnih vlasti”, svi bili „premješteni u logor Jasenovac, međutim odanle nam se nisu javili”. Dva tjedna kasnije Rudolfini Lausch iz Subotice koja je tražila vijesti o nećakinji Magdi Bošković odgovoreno je kako nemaju nikakvih vijesti, jer je „logor u Đakovu premješten, a nama nije poznato kuda. Navodno su žene odvedene u jedan radni logor u Njemačkoj”. Kada je potkraj prosinca Madalena Sekler iz Trevisa pitala za sestru Editu Kon odvedenu u siječnju 1942. u Staru Gradišku, a potom u Đakovo, odgovoreno joj je da u zagrebačkoj židovskoj općini ne znaju „kuda su žene iz tog logora odvedene, tako da njihovo sadanje boravište ne znamo”.

Dakle, mišljenje zagrebačkih židovskih predstavnika mijenjalo se od početnih informacija da su svi odvedeni u Jasenovac, preko pretpostavke da su deportirani u njemački logor, očito nastale pod utjecajem velikih deportacija iz NDH u Auschwitz iz kolovoza 1942., sve do priznanja da nemaju nikakvih pouzdanih informacija o odredištu zatočenica deportiranih iz đakovačkog logora. U takvim je okolnostima razumljivo širenje glasina da su đakovački logoraši otpremljeni u Njemačku, jer je tada svima u NDH bilo vrlo dobro poznato što je Jasenovac i koliko su male šanse za preživljavanje onih koji dospiju u taj logor. O njemačkim se logorima u to vrijeme još nije praktički ništa znalo, i vjerojatno su mnogi mislili da su tamo šanse za preživljavanje veće nego u Jasenovcu, pa su prihvaćali kao točne glasine o navodnoj deportaciji iz Đakova u tom pravcu. No, već do prosinca iste godine, kada je postalo jasno da se nitko nejavlja ni iz njemačkih logora, napuštena je i ta nada, pa se o logorašima raspuštenog đakovačkog logora lakonski javljalo kako je njihovo trenutno boravište nepoznato. Iskaz Srećka Bujasa nakon kraja rata, kao i dokumentacija iz Arhiva Međunarodnog odbora Crvenog križa ne donose nikakvu novu spoznaju, već samo ponavljaju glasine koje su o tom događaju kružile još 1942., i koje su već potkraj iste godine ignorirane od strane predstavnika zagrebačke židovske općine. Te glasine se ne mogu po relevantnosti uspoređivati s iskazima pojedinaca koji su preživjeli Jasenovac, i koji su za razliku od Bujasa i predstavnika Crvenog križa susretali i vlastitim očima vidjeli bivše đakovačke logoraše kod Jasenovca, uoči njihove likvidacije. Pored toga, valja razlikovati židovske zatočenike logora Đakovo koji su najčešće porijeklom bili iz drugih krajeva NDH od Židova iz naselja Đakovo. Đakovački Židovi nisu bili masovno zatvarani u logor u svom gradu, već su nekoliko mjeseci kasnije otpremljeni u Tenju, a odatle u Auschwitz. Ta je okolnost također mogla utjecati na širenje netočnih glasina o slanju logoraša iz Đakova u njemačke logore.

Židovsko groblje kod logora u Đakovu

Što se, zapravo, dogodilo sa ženama i djecom iz logora u Đakovu? Kad je u kolovozu 1941. ukinut gospićki sustav logora, preživjele žene i djeca prebačeni su u logore u Loboru (u Hrvatskom zagorju), u Gornju Rijeku (kod Križevaca) i u logor u Đakovu. Narednih mjeseci u Đakovo su deportirane židovske žene i djeca iz Sarajeva, potom iz Slavonskog i Bosanskog Broda, Nove Gradiške, Požege, Zenice, Zagreba, Lipika, Pakraca, Travnika i drugih mjesta. Po ustaškom izvještaju s kraja siječnja u logoru se nalazi oko 1600 žena i djece, da bi do zatvaranja logora broj narastao na oko 3800 osoba. Osječka i zagrebačka židovska općina slale su hranu i druge potrepštine, ali je usprkos tome u logoru vladala glad. Obroci su svedeni na dva-tri krumpira dnevno. Nije bilo masovnih ubijanja, ali je bilo premlaćivanja i masovnog umiranja. Djeca su umirala od upale pluća i ospica već u siječnju. Polovinom ožujka 60 zatočenica imalo je tifus, a oko 900 njih „jake proljeve s prilično visokom temperaturom”. Sve to vrijeme higijenske su prilike bile očajne. Državna komisija je za posjeta logoru 30. siječnja dala niz savjeta o tome što sve treba poduzeti kako bi se suzbile epidemije (dovođenje čiste vode, raskuživanje, čisti WC-i itd., liječnička zaštita, vakcina protiv dizenterije). Sugerirala je i da se zbog opasnosti od širenja zaraza logor preseli podalje od grada (jer bi „mogao zaraziti građane”, ali za žene i djecu ih nije bilo previše briga!). Ništa od preporuka nije provedeno. Do svibnja je od tifusa oboljelo oko 1200 zatočenica i njihove djece, a najmanje ih je 569 umrlo. Ministar zdravstva Ivo Petrić tražio je više puta „raseljavanje” logora, ali i niz hitnih mjera – karantenu, raskuživanje, poboljšavanje prehrane. Od svega su ustaše prihvatile sugestiju da raspuste logor, ali tako da zatočenice i njihovu djecu pošalju u smrt. Logično je bilo poslati ih u Jasenovac, jer su ti proljetni i ljetni tjedni bili vrijeme kad se u jasenovačkom logorskom kompleksu masovno ubijalo.

Operaciju prebacivanja đakovačkih zatočenica i njihove djece u Jasenovac ustaše su izvodili u najvećoj tajnosti. Dana 8. lipnja o zatočenicama i zatočenoj djeci brigu je preuzela Ustaška obrana. Iz Židovske općine u Osijeku javljeno je 12. lipnja da je „iz Đakova odveden transport od 540 žena, mlađih i zdravih, nepoznatim pravcem (…) žene nisu odvedene u Čitluk (u Hercegovinu, u talijansku zonu, dakle u spas! – op. a.), kako smo se nadali, već navodno prema Jasenovcu”. Dodatno je zbunjivala pa i davala nadu činjenica da su „sve žene prije toga bile raskužene”. Iz Osijeka je 16. lipnja otišlo još jedno pismo, mnogo pesimističnije – „drugi transport s oko 550 žena ide sutra. S tom razlikom da sada idu žene bez razlike na dob, čak i one koje se jedva vuku. Čini se da će Đakovo biti likvidirano”. I tako su do 7. srpnja sve žene i djeca iz đakovačkog logora odvedeni u kompozicijama od po pet do osam teretnih vagona pred logor Jasenovac III Ciglana. No, u logor nisu ušli, nego su vagoni stajali na kolosijeku. O toj strahoti svjedoče neposredni očevici, praktički svi isto (poslije rata živjeli su na raznim stranama, njihova su svjedočanstva objavljivana u posve različitim izdanjima, tako da je mogućnost bilo kakvog usklađivanja isključena).

Mladen Iveković (1903. – 1970.) tvrdi da su „transporti židovskih žena i djece dolazili iz logora u Đakovu i Staroj Gradiški. Vagoni sa žrtvama stajali su na pruzi pred logorom često po više dana. Bila je strašna žega, žene i djeca umirali su u vagonima bez vode i bez hrane. Zapomaganje i plač djece: ‘Vode, vode’, ‘ubijte nas!’ znale su vikati očajne majke i žene”. Iveković je gledao kako „iz vagona iznose lešinice djece, gledao sam iznemogle i izbezumljene majke i nemoćnu preživjelu djecu, kako pod udarcima ustaške toljage posrću na putu u Gradinu, u smrt. Svake večeri donosili su grobari pred magazine haljine, rublje, cipele i druge stvari žena i djece, koja su netom ubijena – maljem po glavi. Gomilale su se na hrpama cipelice dječice, koja su tek prohodala, vjetar je nad logorom raznosio fotografije nasmijanih djevojčica i dječačića,čiji su očevi možda u samom logoru čekali o svojima utješljivu riječ”. Jedan drugi svjedok tvrdi: na zapomaganje žena i djece se „nitko nije obazirao. Pred večer, ustaše da su te vagone otvarali, a žene i djecu iz tih vagona odvodili na drugu stranu Save i tamo ih poklali. Niti jedna žena i niti jedno dijete, koji su bili u logoru Đakovo, nikada nisu mogli nigdje pronaći (…) ovo je bio, do tada, najstrašniji pokolj Židova, strašan već i zbog toga, što je tu bilo mnogo sitne djece od kojih su neka rođena u samom logoru.”

Sarajlija Albert Maestro je u dugom iskazu, danom u Sarajevu u listopadu 1945. godine, svjedočio vrlo podudarno s drugima: vidio je kako su žene i djeca dopremljene iz Đakova i Stare Gradiške, vagoni su „po najvećoj vrućini danima stajali zatvoreni… sve molbe za vodu ostale su glas vapijućeg u pustinji. Svaki dan se izbacivalo iz vagona po nekoliko mrtvih žena i djece… na kraju su svi prevezeni u Gradinu gdje su pobijeni.”

Luka Đaković (1914) iz Osijeka svjedočio je na sudu 1956. godine: ispripovijedio je da je doveden u jednoj grupi u Jasenovac 11. svibnja, a da je pobjegao 1. prosinca 1942. godine. U međuvremenu je radio u auto-grupi u prostorima bivše tvornice lanaca unutar jasenovačkog logora. „Vidio sam” kako je „u ljetu 1942. dovezena do logora Jasenovac veća grupa žena Židovki koje su do tada bile u logoru u Đakovu, ali nisu zadržavane u logoru, nego su odmah prevežene preko Save u Gradinu, gdje su likvidirane. Tu je moglo biti nekoliko stotina žena i djece, a ja sam razgovarao s Magdom Samlaić iz Slavonskog Broda koja je imala jednu curicu pored sebe oko sedam godina staru, te sam joj davao vode dok je bila u vagonu. Taj transport u kojem je ona bila imao je devet vagona, a u svakom je bilo oko 40-50 žena i djece. Ona mi je pričala da je dopremljena iz Đakova. Iza tog transporta došla su još dva transporta s približno istim brojem vagona, sa ženama i djecom, te su i oni likvidirani u Gradini. Nakon toga je njihova odjeća dopremljena u magazin.”

Mihajlo Solak (1900) svjedočio je na sudu u Zagrebu 1951. godine. On je ispričao kako je u grupi od 32 zatočenika bio iz zatvora na Savskoj cesti u Zagrebu prebačen 17. svibnja 1942. u Jasenovac. Pošto je po struci bio tekstilac, po dolasku u logor „određen je za sortiranje raznog domaćeg platna i rublja”. U toj je grupi radio do kolovoza, kad se razbolio. Kad je ozdravio, vratio se u istu grupu, ali je određen za rad u Gradini, „odakle se svakog dana vraćao navečer u logor Jasenovac”. U Gradini je „slagao odijela pobijenih zatočenika i slao ta odijela u magazin”. Nadalje, Solak se sjeća kako „su u dva navrata dovedene 1942. iz Đakova grupe žena i djece, koje su zajedno mogli brojiti oko 3000 žena i djece. Ovo su bile žene i djeca Židova. S prvom grupom sam se sastao – bio je dan, išao sam sa zatočenikom Hirschbergerom iz Vinkovaca te sam gledao kod skela na obali, kako su ustaše, jer im je silaženje tih žena i djece bilo presporo, bacali djecu s obale na skelu tako da su djeca lomila ruke i noge prilikom pada. Najednom je Hirschberger opazio među tom djecom svoju kćer staru 5-6 godina, i kako sam se ja bojao da ne bi počeo vikati, jer je bio sav izvan sebe, to sam ga još uz pomoć jednog zatočenika odveo odatle, jer u protivnom da su ustaše primijetili da mi gledamo ovaj prizor i da je Hirschberger vidio svoje dijete i nas bi strpali na skelu i odveli na Gradinu, gdje bismo bili pobijeni” (radi se, po svemu sudeći, o stolaru Josipu i njegovoj supruzi Dori Hirschberger i njihovoj kćeri. Svi su oni stradali, uključujući i njihova jednogodišnjeg sina kojeg Solak ne spominje). Solak je vidio i jednu drugu grupu židovskih žena i djece: „jedne večeri, dok sam se vraćao u logor vidio sam kako su te žene i djeca umorni i izmučeni tako, da su se jedva kretali, a ustaše su ih tukli štapovima i tjerali prema skeli, za prevoz na likvidaciju u Gradinu. Napominjem da smo mi koji smo slagali odijela i drugi tekstil zajedno s odijelima dobili i napismeno podatke o tome koliko je žena i djece bilo u ovom grupama dovedeno iz Đakova. Ja se tačno sjećam zadnjeg stanja, kako je na tom pismenom izvještaju pisalo da ih je bilo oko 3000.”

O sudbini đakovačkih zatočenica i njihove djece svjedočio je i Ljubo Miloš: „Logor Đakovo je formirala župska redarstvena oblast iz Osijeka, uz pomoć ustaškog stožera i logora iz Đakova. U ovom logoru su uglavnom bile Židovke. Sam logor je neposredno potpadao pod UNS – sve do početka proljeća 1942. godine, kada je po nalogu Luburića preuzet sa strane ureda III. Razlog ovog preuzimanja leži u tome, što se navodno cijeli logor spremao na bjegstvo. (…) Znam samo toliko, da je isti logor po nalogu Luburića prebačen u Jasenovac, gdje je pod rukovodstvom Jose Matijevića likvidiran.” Ovaj odsječak Miloševa svjedočenja vrlo se dobro uklapa u cjelinu njegova svjedočenja danoga 1947./8. godine.

Veterinar Zorko Golub (1913. – 1945.) deportiran je u Jasenovac kao komunist 16. lipnja 1942. godine. Stigao je u Logor Ciglanu i ostao u njemu 13 dana jer su ga ustaše, kako je bio specijalist za goveda, otpremili na ekonomiju Feričance, kraj Našica, a odatle na farmu krava u Obradovac. Golub je u rujnu uspio otamo pobjeći te se potom pridružio partizanima. Potkraj 1943. ili početkom 1944. obolio je od tuberkuloze grla, liječio se neko vrijeme u Italiji, ali naposljetku je preminuo. Za vrijeme liječenja zapisao je logorska sjećanja koja su objavljena 1983. godine: „Sjećam se jednoga dana, nekako oko 23. lipnja 1942. došla je masa velikih kožnih kovčega punih najluksuznijih stvari. Bilo je čak srebrnih žlica i noževa, a našli smo čak i srebrni nož za rezanje torte. Parfema, kristala, ma svega su ti jadnici ponijeli od kuće, kao da će u logoru vjekovati i to u nekoj vili. Bili su to ostaci od oko 3000 židovskih žena i djece, koji su tih dana dovedeni iz Đakova i obližnjih pustara u Jasenovac i pomlaćeni u Gradini. Oni koji su ih vidjeli na prevozu pričali su da su to bile većinom mlađe žene i djevojke, dosta djece, svi lijepo obučeni, dosta dobro uhranjeni, ta, dolazili su sa ekonomija, gdje se prilično živilo. Nisu znale da idu na likvidaciju. Na prevozu djeca su se čak veselila da će se voziti po Savi. A za dan dva hrpa smrskanih lubanja.”

Ima li razloga sumnjati u ova svjedočenja? Pa ipak, razmotrit ćemo i mogućnost da su žene i djeca iz Đakova odvedena u neki od logora u Reichu.

Radi se o posve proizvoljnoj tezi – transporti Židova ne samo iz NDH, već iz čitave Europe pod nacističkom dominacijom najbolje su dokumentirani i istraženi upravo za 1942. godinu. Pritom dosad nije pronađen i javnosti predočen nijedan trag eventualnog transporta Židova iz NDH u područja izvan njenih granica prije kolovoza te godine. To nije bilo samo logističko pitanje organizacije mnogobrojnih masovnih transporta, koji su za sobom ostavili oveću količinu pisanih tragova, već i pitanje financijskih transakcija između Trećeg Reicha i režima s kojima su surađivali u „rješavanju židovskog pitanja”. Još od nürnberških suđenja jasno je dokumentirano kako je vlada NDH zastupana po Vladimiru Košaku i Mladenu Lorkoviću ujesen 1942. usuglasila s nacističkim vlastima cjenik transporta Židova iz NDH, obvezujući se isplatiti po glavi deportiranog 30 Reichsmaraka, a nacisti su se zauzvrat odrekli potraživanja imovine deportiranih. Takav je aranžman predstavljao pravilo u Europi 1942. godine, uz varijacije u iznosu „odštete”. Prema izvještaju Richarda Korherra, čelnika statističkog odjela u štabu Heinricha Himmlera iz ožujka 1943, u prethodnoj je godini iz NDH nacistima predano 4 927 Židova. Budući da je u kolovoškim deportacijama pet poslanih kompozicija načelno sadržavalo oko 1 000 deportiraca svaka, očito je da đakovačke logorašice i njihova djeca nisu ubrojene u njemačku statistiku, a to potvrđuje da nisu ni bili obuhvaćeni deportacijama izvan NDH. Ni njemačka diplomatska dokumentacija ne pruža nikakvih dokaza za navodne deportacije iz Đakova u njemačke logore. Upravo suprotno – prema zabilješci visokopozicioniranog njemačkog diplomata Martina Luthera s kraja srpnja 1942. godine, ustaška je vlast dala odobrenje za pokretanje akcije iseljenja Židova, a njemački poslanik Kasche „smatra da treba početi s iseljenjem” (u njemačkom izvorniku „…hält es Gesandter Kasche für richtig, mit der Aussiedlung zu beginnen”). Datacija i izvorna njemačka formulacija je ključna za pobijanje tvrdnji o deportacijama iz Đakova u Njemačku jer je u trenutku nastanka tog dokumenta logor u Đakovu već nekoliko tjedana bio likvidiran, a iz Kascheovih riječi proizlazi da su deportacije iz NDH u tom trenutku bile dogovorene, ali su tek trebale započeti. To dodatno osnažuje spoznaju da su prve masovne deportacije iz NDH u njemačke logore počele u kolovozu 1942., a ne dva mjeseca ranije, kada je počela likvidacija đakovačkog logora.

Nejasno je i kamo bi navodni transporti Židova iz Đakova bili upućeni, ako se uzme u obzir da u autentičnoj dokumentaciji iz Auschwitza nije zabilježen nijedan Židov deportiran iz NDH prije kolovoza 1942. godine. Ni Dragutin Glasner, poslan u Đakovo od strane osječke židovske općine na položaj zamjenika upravitelja logora, koji je vraćen u Osijek nakon likvidacije logora te nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu 1942. bio deportiran u Auschwitz, nije tamo vidio nijednog zatočenika đakovačkog logora. Nema takvih informacija ni iz Theresienstadta ili nekog drugog istočnoeuropskog geta, kao ni iz logora smrti u Chełmnu. Treblinka je puštena u pogon tek u drugoj polovini srpnja, dakle, prekasno za transporte iz Đakova. Bełżec je u drugoj polovini lipnja privremeno prestao s radom zbog potrebe hitnog servisiranja uređaja za masovne likvidacije. Od kraja lipnja do sredine kolovoza nisu bili mogući ni transporti u Sobibor, zbog popravaka na željezničkoj mreži u tom području. Naposljetku, upravo u drugoj polovini lipnja i sve do početka srpnja njemačka je vojska blokirala sve civilne transporte prema istoku Europe, uključujući i transporte Židova, jer su ratne operacije na Istočnom frontu uoči predstojeće velike ljetne ofenzive iziskivale maksimalnu mobilizaciju raspoložive željezničke mreže za vojne potrebe. Samo su rijetki, i povrh toga izrazito dobro dokumentirani transporti Židova ipak poslani u tih nekoliko tjedana. Budući da su te kompozicije slane usprkos izričitoj zabrani takvog prometovanja, prepiskom između vojnih vlasti, njemačke diplomacije, Eichmannova ureda zaduženog za deportacije i uprave željeznica Reicha nastala je obimna dokumentacija koja pojašnjava okolnosti njihova neodgodiva slanja. Pretpostavka da su logorašice s djecom iz Đakova poslane u neki njemački logor navodi na posve nevjerojatan zaključak da su jedino u tom slučaju svi pisani tragovi uništeni ili nestali, dok je naprotiv sva dokumentacija o drugim transportima Židova u Njemačku iz istog razdoblja posve očuvana. Kako nema nikakvih tragova takvih deportacija iz Đakova u Njemačku, osim već spomenutih neprovjerenih glasina, ni u Njemačkoj, ni u Hrvatskoj, očito je da se one nisu ni dogodile. Nasuprot tome, postoje brojni iskazi ne samo zatočenika iz Jasenovca, nego i samih ustaša da su zatočenici iz Đakova dopremljeni u Jasenovac i tamo ubijeni. Đakovački logor je u tom trenutku bio ne samo vrlo blizu Jasenovcu, već i pod upravom jasenovačkih ustaša, pa je slanje transporta u tom pravcu mnogo lakše bilo prikriveno, a svaki pisani trag učinkovitije uništen.

Naravno, historijski revizionisti u Hrvatskoj uopće ni ne pomišljaju uzeti u obzir spoznaje do kojih su došli istraživači u drugim zemljama, poput Njemačke ili Izraela. Njihov interes za povijest prestaje na Sutli, kao da je NDH postojala izvan europskog i svjetskog konteksta tog vremena, pa ni ne pokušavaju uklopiti svoje nelogične i nedokazive tvrdnje u već davno utvrđene činjenice o holokaustu u Europi.

Prof. dr. sc. Ivo Goldstein | Doc. dr. sc. Goran Hutinec: Kako raskrinkati tvrdnje povijesnih revizionista – pet primjera, Zbornik Janković, br. 5-6 (2021)