KO IGRA ZA PARE, A NE ZA RAJU, ZAVRŠIT ĆE KARIJERU U POMODNOM DUBAIJU

Ivo Anić
Autor/ica 3.12.2022. u 12:36

Izdvajamo

  • Vjerovao sam nekako da je nogomet, onaj svjetski, nedodirljiv na ta naša balkanska sranja. I vjerovao sam sve do trećeg kola najkontroverznijeg mundijala u povijesti, dok se Španjolci nisu otvoreno počeli zajebavati na terenu. Pogledao sam na trenutnu kvotu, i bila je preko sedamnaest, da će siroti Španjolci kiksati protiv Japana i tako čudom izbjeći u osmini finala strašnu Hrvatsku.

Povezani članci

KO IGRA ZA PARE, A NE ZA RAJU, ZAVRŠIT ĆE KARIJERU U POMODNOM DUBAIJU

Foto: Igor Kralj/Pixsell

U svijet nogometa uveo me djed. Ta časna starina zaljubljena u fuzbal i ajduka vodio me kao dijete na sve utakmice na Starom placu, i naučio me kako je nogomet viteški sport. Častan sport. Mog djeda nervirala je sportska prognoza. Držao je to nečasnim radnjama i slutio je kako to nogometu, onom romantičnom iz sedamdesetih ništa dobra neće donijeti.

I bio je u pravu.

Maksimović i one njegove utakmice koja bi se i dan danas igrala da nije pao gol, sumnjivi penali i čudni crveni kartoni moju su časnu starinu samo utvrdili u razmišljanju kako sportske prognoze ništa dobro donijeti neće.

Kako sam odrastao tako sam shvaćao kako je nogomet sve više postajao sportska prognoza, a sve manje sport u koji je romantično vjerovao moj djed. Marljivo sam ispunjavao listiće sportske prognoze vjerujući kako sam tako bliže našem nogometu koji smo tako zajednički voljeli, krišom da me on ne vidi.

Kako sam odrastao shvaćao sam da se nogomet promijenio. Kao takav, postao je bezličan, dosadan i predvidiv. Da bih ostao u našoj zaljubljenosti i pratio što se sve u nogometu zbiva, ispunjavao sam sportsku prognozu, pa bih zagrlio djeda sada već dementnog starca i odgledali bi njegova Ajduka koji je gubio zbog odluka sudaca.

Nestalo je mog djeda, nestalo je naše zemlje i sportske prognoze, nestalo je svijeta kakvog smo poznavali, pa smo dobili Igora Štimca i njegovu prvu kladionicu Derby u Splitu. Simultano, dobili smo i državu sličnu toj kladionici, dobili smo kafiće i restorane koji su letjeli u zrak, i shvatili smo devedesetih da je nogomet postao stvar mafije, a sportsko klađenje ili prognoze stvar idiotizma onih koji drže da će sa deset kuna doći do milijuna.

Bilo je od tada mundijala i mundijala. Bilo je od tada i Mamića i HNS-a, bilo je u kupu Dinamo – Kustošija prijelaza iz jedan u dva, i bilo je poništenih golova na Kantridi u devedesetoj, a ja nikada nisam vjerovao svom djedu kako će sportsko klađenje baš uništiti nogomet. Možda u ovim našim mahalama, ali nikada u svjetskim mahalama.

Vjerovao sam nekako da je nogomet, onaj svjetski, nedodirljiv na ta naša balkanska sranja. I vjerovao sam sve do trećeg kola najkontroverznijeg mundijala u povijesti, dok se Španjolci nisu otvoreno počeli zajebavati na terenu. Pogledao sam na trenutnu kvotu, i bila je preko sedamnaest, da će siroti Španjolci kiksati protiv Japana i tako čudom izbjeći u osmini finala strašnu Hrvatsku.

Ajde, rekoh sam sebi, čuda se događaju, a onda pogledam čudesne Portugalce i čuda kod njih da izbjegnu nezgodnu osminu finala, pa još čudesniju pobjedu Kameruna u 91. minuti utakmice kako bi i veličanstveni Brazil radije na nekog lakšeg i sjetih se svog djeda i njegovih riječi kako je sama ideja sportskog klađenja rak rana nogometa i kako to neće na dobro.

Kada na najvećoj svjetskoj smotri, na najvećoj pozornici ikada, pozornici koju tako očarano gleda i moje dijete, tako besramno i tako bezočno namještate utakmice, ne mogu da se ne sjetim mog djeda koji je još sedamdesetih znao što će se dogoditi sa nogometom godine gospodnje 2022, na najvećoj svjetskoj smotri koju je svijet ikada vidio.

Sinko moj, kad se nogomet igra za pare, a zanemaruje raju, završit će karijeru u pomodnom Dubaiju.

Ivo Anić
Autor/ica 3.12.2022. u 12:36