Kod najveće nesreće, ima sreće

Kod najveće nesreće, ima sreće

U aluminijskom lancu kriminala, od najvećih uzurpatora i lopova, Mije Brajkovića i Ive Bradvice sa čimbenicima HDZ-a, sa svojim saučesnicima u svim vladama Federacije, od Edhema Bičakčića do Fadila Novalića, došlo se i do „pacova„ koji posljednje kolo igraju, za propast lažnoga „hercegovačkog diva„.

Postavlja se i pitanje, da li je sada moguće u mišolovku i pohvatati ih kao kriminalce i lopove, koji su učestvovali u stvaranju ogromnih gubitaka i propasti diva do maloga patuljka ?

Mora se znati i konačno posjetiti, da je firma Aluminij bila istinski ratni plijen bojovnika HV i HVO, odnosno glavna ideološka matrica agresije i napada i na firmu i na grad Mostar. U gradu je izvršen urbicid neviđenih razmjera, a firma je uzurpirana, okupirana, sa provedbom diskriminacije na nacionalnoj osnovi.

Po toj matrici ideologije i scenarija svih događanja, Aluminij je postao slučaj u gradu slučaja u Mostaru, pod direktnim pokroviteljstvom HDZ-a i njihovih nacionalističkih elemenata u Hercegovini i u Zagrebu.

Šta se dešavalo, bez puno mudrosti i pameti, dovoljno je bilo znati čitati i pročitati, primjera radi izvještaje poznatih i priznatih novinara, kao što su gospoda Senad Pećanin i gospodina Domagoja Margetića.

Iz dosijea Senada Pećanina, citiram dio njegovoga teksta;

„Posljednji čin najveće poslijeratne pljačke u BiH!

Da savršen zločin postoji, to je jasno, baš kao što je jasno da takvog djela nema bez savršenog plana. Priča o Aluminiju, mostarskom kombinatu i mogućem temelju oporavka bosanskohercegovačke privrede, pokazuje šta savršen plan ne dovodi do savršenog zločina: bahatost i bezobrazluk realizatora. Da Mijo Brajković nije ratnom retorikom tumačio ustroj kompanije čija je struktura promijenjena puškom, da njemačke kompanije i danas ne isplaćuju nadoknade zatočenicima koncentracionih logora dok bi današnje vodstvo Aluminija najradije zaboravilo na Bošnjake koji su sa Heliodroma dovođeni na prinudni rad u kombinat, da je Edhem Bičakčić barem pokušao prikriti kako ne vidi ništa sporno u pomaganju otetog… dugo bi ostalo tajnom kako je hercegovački gigant sa skromnom šibenskom investicijom napravio čudo. Dugo, ali ne i zauvijek: pa tu su stranci, Ured visokog predstavnika prije svih, čijim je službenicima u opisu posla zaustavljanje klepto-nacionalista! E, to je lekcija za naivne, u kojoj se dešava još jedan dramski obrt. Upravo službenici Ureda visokog predstavnika čine sve da se savršen zločin dogodi, razmišljajući, svakako, i o vlastitoj zaradi u cijeloj priči. Petritschev je kabinet okupio gomilu korumpiranih stranaca, spremnih da sa pozicije moći legaliziraju nemoguće, podijele što se podijeliti da, zadovolje vlastite nalogodavce i bogato nagrade saučesnike. To što svi ti likovi u skupim odijelima sve vrijeme djeluju ozbiljnije i uglađenije od ergele lokalnih tajkuna ne govori ništa drugo sem da balkanski sindrom lopovluka, kao i talenat uostalom, ne bira onoga ko će ga nositi. Tek, talenat za pljačku kod petričevaca je razvijeniji. U ekskluzivnom dosjeu Dani donose shemu prema kojoj je Aluminij, sinonim sprege kriminala i rasizma, trebao završiti daleko od onih koji su ga pravili, onih što su u njemu radili, daleko od uticaja države na čijem se tlu nalazi. Ko je ko u pljački stoljeća? Ko je za koga radio? Iza kakvih su se zvučnih titula krili međunarodni eksperti za iskorištavanje nesretnika u tranziciji? Kakva je veza Sarajevo – Mostar? Koliko je Ustav važan? I šta sve (ne) zna, a šta (ne) smije federalni premijer Alija Behmen?/završen citat /

Šta to piše Domagoj Margetić; „Slučaj Aluminij – HDZ-ov produženi ratni zločin

„Iako iskreno više ni sam nisam siguran treba li ljude u Bosni i Hercegovini, koji uporno i poslije svega glasaju za HDZ i Dragana Čovića, uopće smatrati žrtvama, ili pak jednostavno sukrivcima, suučesnicima, pomagačima, ortacima, i pripadnicima istog mafijaškog kruga kojem pripadaju Čović i njegova hercegbosanska zločinačko-mafijaška bratija. O toj suodgovornosti neka pomalo promisle svi, od običnih mostarskih birača koji su zaokruživali HDZ-ove liste i kandidate, preko radnika Aluminija koji su godinama šutjeli čuvajući svoje radon mjesto i strijepeći u svjesnom samolaganju kako se ta HDZ-ova privredna kula od karata u Mostaru i relikt zločinačke ratne političke Zagreba prema Bosni i Hercegovini neće urušiti sama od sebe pod teretom pljačke, koja je od početka projekta Aluminij bila jedini cilj HDZ-ovih središnjica u Zagrebu i Mostaru.

Jer, treba biti potpuno otvoren, jasan i pošten kad govorimo o Aluminiju Mostar. Za taj su slučaj podjednako odgovorni HDZ Dragana Čovića u Mostaru i HDZ kojeg danas u Zagrebu vodi ujedno i premijer onoga što nakon pada Jugoslavije od milja nazivamo hrvatskom državom Andrej Plenković. Jednako su odgovorne regionalne vlasti koje u BiH kontrolira HDZ, ali i središnje vlasti BiH u Sarajevu, kao i Vlada u Zagrebu. No, ako želimo biti potpuno objektivni, ne treba zaobilaziti niti odgovornost dvije SDP-ove Vlade koje nisu prekinule prljave poslove Zagreba preko Aluminija, a to su Račanova i kasnija Milanovićeva Vlada. Njihov je doduše najveći krimen što se zbog dodvoravanja i ulagivanja tom biračkom tijelu i opet pod krinkom zaštite nekih imaginarnih hrvatskih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini, nisu odrekli HDZ-ovog ratnoprofiterskog i ratnozločinačkog prjketa Aluminij, te nisu obustavili svaku ekonomsku, energetsku, političku, financijsku i budžetsku pomoć i podršku Aluminiju, te nisu pokrenuli istragu o HDZ-ovim mutnim poslovima i aranžmanima preko Aluminija, što su svakako trebali.

A Aluminij je još od devedesetih, pa nadalje služio kao jedna od glavnih karika u lancu pranja novca kojeg iz proračunskih sredstava iz Hrvatske, kao i iz drugih državnih i paradržavnih izvora dva i pol desetljeća izvlači HDZ, podjednako zagrebački i mostarski. I nakon pada s vlasti 2000. godine, HDZ-ov paralelni financijski sistem tajnih računa i crnih fondova nastavio je funkcionirati, a jedne od glavnih karika u tom ratnoprofiterskom lancu u Bosni i Hercegovini HDZ-u su bili Hercegovačka banka i Aluminij Mostar, a kasnije i Hypo banka Mostar, dok su u Hrvatskoj njihove skrivene financijske operacije pokrivali preko tajnih računa kod Privredne banke Zagreb, Dubravčke banke Dubrovnik i u nešto manjoj mjeri Zagrebačke banke, a od početka 2000-ih pa sve do izbijanja Afere Hypo u Austriji u tom je lancu sudjelovala i središnjica Hypo Grupe u Zagrebu.

Brojni su tajni dokumenti koji ovo nepobitno dokazuju. Prije svega tu su strogo povjerljivi dokumenti hrvatskog USKOK-a (Ureda za spriječavanje korupcije i organiziranog kriminala) koji se odnose na tajne račune tzv. “herceg bosne” i tzv. “hvo-a” u Privrednoj banci Zagreb, kao i ispisi tajnih računa čelnih ljudi HDZ-a u BiH još iz devedesetih godina. Cijeli taj spis iako je bio formiran u USKOK-u, sakriven je u nekoj od tužiteljskih ladica, jer u Zagrebu i dalje ne postoji politička volja da se nastavi procesuiranja kriminala povezanog s ratnim profiterstvom oko HDZ-a BiH, HVO-a i “herceg bosne”. Tu su i strogo povjerljivi obavještajni izvještaji o tajnim računima i financijskim transakcijama Dubrovačke banke, kao i tajni izvještaji o organiziranom kriminalu i pranju novca preko Dubrovačke banke i povezanih pravnih i fizičkih osoba. Ništa manje nisu važni niti tajni izvještaji o poslovanju Hercegovačke banke, tajnim računima i transakcijama preko Hercegovačke banke, te povjerljivi dokumenti hrvatske Vlade o poslovanju Aluminija Mostar, kao i odlukama Zagreba koje se odnose na poslovanje tog bosanskohercegovačkog poduzeća.“ / završen citat /

Mnogo je toga, za ove 23 godine neposredne borbe, informisanja i ukazivanja na cjeloviti kriminal u firmi Aluminij, prije svega od moje malenkosti i drugih obespravljenih radnika, nehrvata, koji su gradili i radili u firmi Aluminij, ali su na zvijerski način udaljeni, ostali bez egzistencije za svoju porodicu. Na sve ovo, ignorantski i licemjerno su se odnosili i ponašali i svi ovi radnici, uglavnom Hrvati, koji su imali privilegiju da se zaposle, imaju dobra primanja i da budu dioničari, kako bi i danas imali svoja upravljačka prava, kao mali dioničari.

Niti danas ova „uliznička„ vlada Federacije, kao i sve prethodne, apsolutno se ne izjašnjavaju šta i kako obeštetiti ove radnike, a ne samo kukati i spašavati radnike Hrvate, koji su radili u firmi i istovremeno bili saučesnici kriminala i lopovskih ujdurmi u firmi.

Današnji akteri ili dušebrižnici, koji alimentiraju stanje u firmi i kukaju za egzistenciju „ugroženih Hrvata„ htjeli bi i dalje jeftinu struju, a da država koju su ignorisali i zabranjivali joj pristup u krug firme, nadalje snosi i sve troškove i pokriva gubitke.

Ko je Jelka Miličević, ministrica finansija u vladi Fadila Novalića?

Prema dostupnim podacima, Jelka Miličević je po zanimanju diplomirana ekonomistica, članica je Upravnog odbora Federalne agencije za bankarstvo, a bila je i članica Komisije za procjenu imovine poduzeća Soko u kojem svojstvu se spominje i u kontekstu ‘Afere Soko’ a u vezi sa zloupotrebom službenog položaja i ovlaštenja uz Josipa Gojaka i Branka Kolobarića.

Uz Niku Lozančića i Borjanu Krišto bila je među 12 dužnosnika HDZ-a koji su 2006. založili svoju imovinu kao jamstvo za puštanje na slobodu Dragana Čovića. Očito je došlo vrijeme da se Čović oduži.

Dakle, na malverzacijama i uništenju firme „Soko„ u Mostaru sa svojim šefom, Draganom Čovićem, ispekla je zanat.

Sada se bavi i propalom firmom Aluminij u Mostaru, te kako veli;

„U vladi Federacije smo pokušali sve što smo mogli, moja savjest je mirna. Aluminij ne može uvoziti sve sirovine i izvoziti sirovinu. Njihov gotov proizvod je sirovina. Činjenica je da su u Aluminijskom kombinatu svi parametri na tržištu, a mi ne možemo, kao mala ekonomija, imati ni jedan odlučujući faktor. Tržište upravlja nama. Sve smo pokušali u zadnje četiri godine, savjest je meni, Džindiću i premijeru mirna. Vlada što je mogla, uistinu je napravila.„/ govori Jelka /

Godinama su slušali obmanjujuće i lažne slavopojke o najvećem izvozniku, a nikada nisu napominjali da su i najveći uvoznik bili.

Proizvodili su i izvozili „balvane„ odnosno sirovi aluminij, dok ih finalna proizvodnja nije zanimala, sa mogućnošću izgradnje mnogih proizvodnih kapaciteta na bazi sirovog aluminija. Upravo, kroz te finalne proizvode sadržana je i pozitivna ekonomija poslovanja, za valorizaciju utroška i cijena električne energije.

Neposredni sam bio djelatnik i stručnjak, kao vodeći projektant u sektoru razvoja prerade aluminija, te odlično poznajem sve prilike i mogućnosti, već urađenih brojnih projekata, do stadija izvodljivosti.

Što bi stari govorili, ako laže koza, ne lažu rogovi.

Menadžment Aluminija, sa kriminalcem Mijom Brajkovićem i saradnicima, zanimale su druge kriminalne radnje i diskriminacija radnika na nacionalnoj osnovi, kao i lažno veličanje „herceegovačkog diva„ bez pomisli na mogućnosti realizacije pripremljenih projekata razvoja.

Poznavajući dovoljno situaciju, bezobrazni moćnici i vlasti i Aluminija, kao i glavnog pokrovitelja HDZ-a, nadalje izbjegavaju pristup rješavanju problema, procesom stečaja, kako bi sve negativnosti i realnu sliku stanja, izbacili na površinu, te sa nekih zdravijih osnova krenuli u dalji proces i privatizacije, u potrazi za novim investitorom i mogućnostima nastavka proizvodnje.

Ne, oni bi i dalje obmanjivali i sebe i javnost i vlast i postojeće radnike, sa nekim naporima i aktivnostima, u produživanju nekoga roka na šest mjeseci, a dugovi bi se samo rapidno uvećavali, valjda očekujući da će i prelomiti neke Bošnjake u vlasti, u cilju isporuke jeftinije električne energije.

Namjere ili nakane su veoma zlobne, te zahtijevaju i ozbiljno angažovanje i državnih pravosudnih institucija, prije svega tužilaštva i sudstva, da se procesuiraju svi pojedinci, koji su najviše i doprinijeli ovakvome stanju.

Kako to i najavi, jedan od uticajnih „mecena„ cijelog igrokaza sa Aluminijem, Dragan Čović; “Iz Aluminija su isisavani milijuni, a ljudi koji su to radili i dalje pokušavaju zaštititi svoje pozicije. To će izaći na vidjelo do zadnje marke, tko god da je, u pitanju, moj rođeni, najrođeniji.„ / završen citat /

Traži se istraga za kriminal i lopovluke, činjene u Aluminiju, već punih dvadesetak i više godina.

Kako li to zamišlja i mali đokica, ako ove ribice, uveliko plivaju u Jadranu, placaju se i odmaraju u svojim velelepnim vilama i stanovima, od Mostara, do Splita, Šibenika, Čiova, do Zagreba, Pantovčaka i Maksimira, sa putovnicama, lijepe njihove domovine, čiji je ovaj Aluminij i bio strateški interes Republike Hrvatske?

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija